PROŠLOST U NOVOJ AMBALAŽI

Primjetio sam posljednjih godina nekoliko „pacijenata“, koji skoro na svaku objavu na društvenim mrežama o antifašizmu imaju komentar od par rečenica pamfletskog karaktera i sa značajnom dozom mržnje, koju istina pokušavaju prikriti i prikazati se evropskim intelektualcima. Ovlaš pregledom njihovih profila jasno je da žive van BiH i da su u zemlje Evrope otišli početkom rata u BiH. Uočljivo je da ti jurišnici baratanja kompjuterskom tastaturom iz debele hladovine Njemačke, Norveške, Švedske ili Francuske mnogo bolje znaju šta se ovdje dešavalo posljednjih trideset godina od nas koji smo sve to preturili preko glave i sačuvali, kakvu-takvu, ali sačuvali Bosnu i Hercegovinu. Oni mnogo bolje od nas znaju šta se i danas dešava ovdje. Dijele savjete kako šta treba riješiti, puni su ideja, imaju rješenja za sve, ali sve što misle i savjetuju trebao bi neko drugi uraditi. U bilo kakvoj akciji ne vide sebe. Ne bi se oni mješali. Ukratko, puni su ideja i savjeta kako dalje, ali sa distance.

Međutim, pored svih problema koje imamo u državi, po načinu komentarisanja, njihovim stavovima i prijedlozima, izgleda da je, po njihovom mišljenju, glavni problem u zemlji postojanje antifašističkog pokreta u BiH. Kažu da to zapadna Evropa i Amerika ne poznaje i da im je, ljudima na zapadu, i sam izraz nerazumljiv, te da je to komunistička izmišljotina i kao takvu je treba uništiti.

Znam da nije tako i da ti novopečeni borci za nacionalne interese, sa distance, nemaju pojma, ipak sam otvorio Enciklopediju Leksiografskog zavoda „Miroslav Krleža“ iz Zagreba, jer ta institucija je najprestižnija institucija tog profila u ovom dijelu svijeta.

Pomenuta Enciklopedija kaže:

„antifašizam (anti- + fašizam), politički pokret protiv fašizma i nacizma. Naziv antifašizam razvio se u današnjem značenju zbog toga što se »fašizam« rabio kao generički pojam koji označuje ideologije, političke pokrete i organizacije te vladavinske poretke koji su po svojoj socijalnoj osnovi i političkoj funkciji te metodama djelovanja srodni talijanskomu fašizmu (kao i njemačkomu nacizmu). Stoga je i opozicija stavovima i akcijama desnih ekstremističkih stranaka i pokreta nužno dobila i vlastiti pojam. Antifašizam je politički pokret utemeljen na najširim demokratskim osnovama i na negaciji bitnih ideoloških postavki ovih dvaju pokreta. U fašističko-nacističkim agresijama 1930-ih i u vrijeme II. svjetskog rata antifašizam prerasta u državnu politiku mnogih zemalja radi očuvanja neovisnosti protiv fašističkih presezanja.

U raznim zemljama antifašizam je poprimio različite organizacijske oblike. Najranija je bila Antifašistička koalicijska akcija, koju je u izbjeglištvu 1927. organizirala talijanska oporba, dvije socijalističke i Republikanska partija. Potom su antifašističke ideje najjasnije bile izražene na strani legalne španjolske vlade i Narodne fronte u španjolskome građanskom ratu 1936–39.

Komunisti su se vrlo brzo uključili u antifašistički pokret te su, na osnovi zaključaka Kominterne, 1930-ih nastojali ujediniti sve demokratske snage i stranke u borbi protiv fašizma. No, njihove su manje ili više neprikrivene nakane uvijek bile da takvim širokim pokretom dominiraju te da im to bude tek prva stepenica u revolucionarnom preuzimanju vlasti.

Ideje antifašističkoga pokreta preuzela je tijekom II. svjetskog rata Antifašistička koalicija. Međunarodne konferencije tih godina, kao i odluke o utemeljenju UN-a, razrada su ključnih ideja antifašističkoga pokreta.

Antifašistički pokret u Hrvatskoj već je tijekom 1941. postao vrlo jak, da bi snažio praktički bez zastoja prema kraju rata. I u Hrvatskoj, i na razini Jugoslavije, komunisti su uvijek imali ključne funkcije. U svim novoosnovanim organizacijama i državnim tijelima, i u onima koje su imale antifašistički predznak, bili su zastupljeni pojedinci iz različitih političkih stranaka, ali su njima praktički rukovodili komunisti. I nadalje su nastupali s antifašističkim i demokratskim programima i parolama, ali, kako se primicao kraj rata, sve je više postajalo jasno da će učiniti sve kako ni nakon rata ne bi ispustili vlast iz svojih ruku. Zato su se antifašističke parole, odnosno borba protiv Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika, stalno i neraskidivo vezale uz tipično komunističke parole o socijalnoj pravdi i vlasti »radnika i seljaka«.

U poslijeratnoj Europi pojam antifašizam postaje višeznačan, često bitno određen konkretnom političkom situacijom. U zapadnoeuropskim demokracijama antifašizam postaje ideološki temelj za dosljedno suprotstavljanje svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma. U komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi ideologem, pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Na taj se način antifašizam u tim zemljama povezuje i isprepleće s komunističkom ideologijom i praksom i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku.“

Tako kaže Enciklopedija i samo citiranje ovih redova pobija negiranje antifašističkog pokreta na zapadu, kako naprijed pomenuti zaštitnici Bosne i Hercegovine, sa distance, tvrde i žele uvjeriti manje upućene.

Istina, u antifašističkom pokretu Bosne i Hercegovine ima, na lokalnom nivou, dosta različitih pristupa, ali generalna politika, posebno posljedenjih godina, je vrlo bliska zapadnoevropskom poimanju antifašizma. To ovaj pokret čini društveno angažiranim i okrenutim sadašnjosti i budućnosti, ali i njegujući najsvjetlije primjere iz prošlosti antifašističke borbe za slobodu.

Dominantan stav u bosansko-hercegovačkom antifašističkom pokretu je da on mora biti demokratski, nestranački i oslobođen bilo koje političke ideologije, ali sa jasno naglašenim opredjeljenjem protiv svih oblika homofobija, a za jednakost svih ljudi, bez obzira na bilo koju razliku, na svakom pedlju planete Zemlje. Ljudska prava su u samoj biti djelovanja antifašističkog pokreta u našoj zemlji.

Ako to jeste ovako, a jeste, nisu li onda navedeni protivnici antifašizma i antifašističkog organizovanja u suštini protivnici ravnopravnosti, jednakih ljudskih prava svih i svugdje, jesu li oni u biti na strani ideologija i pokreta nasuprot antifašizmu.

Pojednostavljeno rečeno: Jesu li oni sljedbenici fašističkih ideja?

Jesu, bez dilema. Iz svakog njihovog napisanog slova isijava mržnja, prijetnja, sijanje straha, nipodaštavanje i ismijavanje svake razlike u odnosu na njih, istovremeno prenaglašavajući svoju vjersku i nacionalnu pripadnost. Naglašavaju, u određenim prilikama, i rasne razlike, podcrtavajući dominantnost svoje rase.

Baveći se ovom pojavom i analizirajući je jasno je da je to sve, u značajnoj mjeri, odgovor na nemoć našeg društva da građanima ponudi viziju Bosne i Hercegovine za dvadeset i više godina unaprijed. Vizije koje se sada nude su lektorisane i prepjevane nacionalističke vizije iz devedesetih godina. Tu nema budućnosti. To je nuđenje prošlosti u novoj ambalaži.

To nisu vizije, to su šarene laže.

Problem je što su takav koncept prihvatili i takozvani predstavnici međunarodne zajednice. I oni slatkorječivo godinama nude šarene laže koje Bosnu i Hercegovinu vuku u prošloist dok su im puna usta budućnosti.

A šta drugo očekivati od trećerazrednih bjelosvjetskih činovnika ili pak početnika, koji ovdje dođu na praksu, baš kako na praksu idu učenici zanatskih škola. Zbog snishodljivog stava naših političara, koji ni o čemu nemaju jasan stav o državi, onda te „velike“ diplomate ovdje izigravaju strašne bosove koji postavljaju uslove i ponašaju se u našoj zemlji kao da im je ovo, kako narod kaže, „babovina“.

Tako će biti sve dok neko naš, naprimjer Akademija nauka i umjetnosti BiH ne napiše i objelodani naš Memorandum, u kojem će jasno i argumentovano biti napisana dugoročna, čitaj trajna, vizija Bosne i Hercegovine u budućem vremenu. Kad se to desi svi misleći ljudi ove zemlje moraju stati iza tog dokumenta i kao prioritetan zadatak dati sebi njegovo tumačenje građanima na svakom njenom pedlju, ali i onima rasutim širom svijeta.

Neće biti lako, ali će biti posijano sjeme budućnosti. Plodove će brati naši potomci koji će biti ponosni na nas, jer smo im ostavili vrijedan testament.

A tada će bosansko-hercegovačko društvo uistinu biti demokratsko u punom značenju te riječi i niko se neće pitati treba li nam antifašistički pokret, jer biti antifašista znači biti demokrata u vremenu koje živimo i vremenu koje je pred nama.