OVDJE SMO ZBOG NAS

/Obraćanje na Partizanskom groblju na Borcima 16. septembra 2023. godine u povodu godišnjice formiranja Konjičko-mostarskog partizanskog bataljona/

Smrt fašizmu !

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata Bosne i Hercegovine i zahvaljujem i organizatoru, ali i svim učesnicima, na ovom tradicionalnom okupljanju.

Zašto smo mi danas ovdje ?

Sjetimo se da je 8. septembra 1941. godine u ovom rejonu formiran, kako se u startu zvao, Boračko jezerski partizanski odred. Vrlo brzo, zbog mjesta gdje je formiran, ali i širenja dobio je naziv Konjički bataljon, jer je ušao u sastav Kalinovačkog odreda i onda je bilo nelogično da odred komanduje odredom. Malo nakon toga, popunjavanjem bataljona preko 70 % sastava tog bataljona bili su mladi ljudi iz Mostara, pa mu je promjenjen naziv koji je ostao do kraja rata, u Mostarski bataljon. Poslije je ušao u sastav X Hercegovačke udarne brigade, pa pred kraj rata  u sastav XIII Hercegovačke brigade. Svoj ratni put završio je na Jugoslovensko-Italijanskoj granici, dakle u Trstu.

Ono što je važno za taj bataljon, on je smatran, svih godina rata, u Narodno-oslobodilačkom pokretu, kao elitna jedinica Narodno-oslobodilačke vojske. To je bataljon koji, kaže legenda, nikada nije napustio borbenu liniju, nikada se nije povukao, bilo je taktičkih povlačenja da bi u narednom jurišu zauzeli stare pozicije i išli dalje. Zapisi kažu gdje god su dobili naredbu da probiju neprijateljski obruč da su ga probili.

Zato je važno da se toga sjećamo, da znamo, na kraju krajeva da i mi znamo tačno zašto smo ovdje. Ovdje se desio i jedan veoma ozbiljan četnički puč, jer u početku rata pokušavalo se nešto zajedno uraditi. Stradao je jedan značajan partizanskih boraca, ali je bataljon nastavio dalje. Međutim, u ovakvim prilikama ja volim reći nismo mi ovdje samo zbog njih, oni, Titovi partizani, borci tog čuvenog bataljona uradili su sve svoje što su mogli uraditi, pronijeli slavu ovih krajeva, učestvovali u oslobađanju značajnog dijela, i Bosne i Hercegovine, ali i ondašnje zajedničke nam domovine i stavili tačku na to. Mi moramo biti svjesni, oni nas jesu okupili, ali ovdje smo zbog nas, da se nadahnemo i presaberemo.

Šta mi danas možemo uraditi za našu domovinu.

Koje žrtve smo spremni da podnesemo da bismo živjeli bolje, sretnije i zadovoljnije.

Ne treba danas davati živote kao što su oni bili spremni da sa pjesmom ginu, ali treba davati mnogo više sebe da bi sve ono o čemu u kafanama, na raznim sijelima, druženjima i na ovakvim skupovima, pričamo da smo nezadovoljni.

Ne trebaju nam facebook antifašistički jurišnici. Nema od lajkova ništa.

Akcija, djelo i svi zajedno u jedinstven antifašistički front. Jedino tako možemo graditi bosansko-hercegovačko antifašističko društvo koje su nam oni koji su nas danas okupili darovali 1945. godine. Mi, naše generacije smo dozvolili raznim marifetlucima drugih da ponovo moramo u, naše, ovovremene, mirnodopske bitke za punu slobodu, za jednakost, za ravnopravnost, za socijalnu pravdu na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Dok to ne shvatimo i dok ne prestanemo razmišljati izgubiću ovo, izgubiću ono, nema od nas ništa, džaba smo onda danas ovdje.

Slijedeća stvar koju želim reći, a često mi se kaže: Šta mi stari možemo, nema mladih. Ja ću vas podsjetiti, a to u posljednje vrijeme često ponavljam. Vladimir Nazor je iz komfora Zagreba, u poodmakloj dobi i dobro bolestan otišao preko Kupe u partizane. Četiri-pet partizana ga je trebalo čuvati, paziti da bi mogao proći i Neretvu i Sutjesku i sve drugo što je prošao. Mogao je one pjesme što je pisao na papirićima, zbjegovima, u partizanskim zaklonima pisati i iz komfora Zagreba, ali samim tim što je sa Titovim partizanima on je davao primjer da se može, da treba i tako nadahnjivao one koji su jurišali. E to moramo i možemo i mi. Onda će biti mladih. A da bi ih bilo moramo im vjerovati, a ne diktirati šta treba da rade. Pustiti ih da rade, i pomagati. Podsjećam vas, to sam puno puta rekao, 4. jula 1941. godine u Ribnikarovoj kući u Beogradu kada je Politbiro Centralnok komiteta Komunističke partije Jugoslavije zasjedao i donosio odluku o dizanju ustanka Ivo Lola Ribar je imao nepunih 25 godina. Dakle, bio je mlad, bio je ubjedljivo, duplo, mlađi od sljedećeg najmlađeg, Tito i ostali članovi Politbiroa njemu su dali zadatak da napiše Proglas narodima Jugoslavije da se odazovu pozivu za dizanje ustanka i da stupe u borbu. Ivo Lola je napisao, pročitao i oni koji su svjedočili tome zapisali su, ni zarez nije promijenjen na onome što je Ivo Lola Ribar napisao. Članovi Politbiroa su imali neograničeno povjerenje u svog omladinca.

Kakvo mi povjerenje danas u našem društvu imamo prema našim dvadesetpetogodišnjacima?

Hoćemo da im diktiramo, da ih provjeravamo i da im kažemo šta treba da rade. Pustimo ih da rade, dajmo im prostor i šansu i oni će povesti ovaj ostarjeli antifašistički pokret koji treba i mora da izgleda drugačije od onog kakav je bio 1941. i 1945. godine. Mi smo u dvadesetprvom stoljeću, novo je vrijeme i moramo djelovati na drugačiji, moderniji način. Ja volim reći, mi smo u analognom sistemu, a oni su u digitalnom. Pa prepustimo im neka društvo uvedu ili povedu, a i naš pokret, u to digitalno, moderno, vrijeme. Onda će biti sreće u ovoj zemlji, a i naša okupljanja će biti ni masovnija i svrsishodnija.

Smrt fašizmu !