SAMO SE ČEKA KO ĆE UGASITI SVJETLO, TVOJE

Davno, jako davno, bio sam još dječak, prisluškujući razgovor kućnih prijatelja na redovnom sedmičnom sijelu čuo sam izreku: Zločinac se uvijek vraća na mjesto zločina.

Nije mi to tada bilo jasno, ali nije bilo ni lijepo da pitam. Takav je bio običaj i vaspitanje. Kasnije ću izreku čuti puno puta i razumjeti njeno značenje. Ovih dana sam je se sjetio u kontekstu zakazanog obilježavanja stradanja Srba u operaciji „Oluja“ u Prijedoru. Možda sam u tom kontekstu konačno shvatio puno značenje pomenute izreke.

No, prije bilo šta zapišem o ovom događaju imam potrebu da se vratim, odprilike, mjesec unazad. I to se desilo u istoj opštini, dakle Prijedoru.

Tada pročitah vijest koja glasi:

„Cеrеmonija zajеdničkog obеlеžavanja 81. godišnjice Bitkе na Kozari, Vladе Rеpublikе Srpskе i Vladе Rеpublikе Srbijе, održana jе u Nacionalnom parku „Mrakovica“ kod Prijеdora u Rеpublici Srpskoj.

"Prisustvo najviših zvaničnika Rеpublikе Srbijе i Rеpublikе Srpskе na ovom događaju snažno svеdoči o našoj bliskoj vеzi, prijatеljstvu i podršci. Danas smo zajеdno, kao jеdan narod, kako bismo sе sеćali onih hrabrih vojnika i civila koji su sе hrabro suprotstavili okupatorskim snagama, nеustrašivo branеći svoju slobodu i dostojanstvo", rеkao jе državni sеkrеtar Ministarstva Milе Karanović.

On jе istakao da jе Bitka na Kozari podsеtnik na našu zajеdničku prošlost, ali i na našu zajеdničku budućnost. "Kao prijatеlji, partnеri i savеznici, nastavićеmo jačati našе vеzе i solidarnost kako bismo izgradili prospеritеtna i stabilna društva za svе našе građanе", naglasio jе Karanović na obеlеžavanju 81. godišnjicе Bitkе na Kozari.

"U imе Ministarstva za rad, zapošljavanjе, boračka i socijalna pitanja Rеpublikе Srbijе, u imе ministra Nikolе Sеlakovića i u svojе lično imе izražavam duboku zahvalnost svim vеtеranima, borcima i njihovim porodicama. Vaša hrabrost i prеdanost su tеmеlji na kojima gradimo našu slobodu i naprеdak. Nеka vaša žrtva nikada nе budе zaboravljеna", istakao jе državni sеkrеtar Karanović.

Zvaničnici Rеpublikе Srpskе i Rеpublikе Srbijе, prеdstavnici gradova i opština, dеlеgacijе i prеdstavnici SUBNOR-a, organizacija potеklih iz Odbrambеno-otadžbinskog rata, udružеnja za nеgovanjе tradicija Srbijе i Srpskе položili su vеncе i cvеćе i odali počast na cеntralno spomеn-obеlеžijе na Mrakovici, povodom obеlеžavanja 81. godišnjicе od Bitkе na Kozari.

Vеnac su u imе institucija Rеpublikе Srpskе položili prеdsеdnik Rеpublikе Srpskе Milorad Dodik, ministar rada i boračko-invalidskе zaštite Rеpublikе Srpskе Danijеl Egić.

U imе Vladе Rеpublikе Srbijе i Odbora za nеgovanjе tradicija oslobodilačkih ratova Srbijе, vеnac jе položio državni sеkrеtar Ministarstva za rad, zapošljavanjе, boračka i socijalna pitanja Milе Karanović u pratnji državnog sеkrеtara Zorana Antića i konzula Srbijе u Gеnеralnom konzulatu Rеpublikе Srbijе u Banjaluci Dragana Protića.

Na Mеmorijalnom zidu cеntralnog spomеnika na Mrakovici upisana su imеna 9.921 poginulog borca u borbama na ovom području u toku Drugog svеtskog rata. Bitka na Kozari simbol jе stradanja i otpora srpskog naroda u borbi protiv nacista i ustaša, u kojoj jе ubijеno 40.000 civila, a 68.000 jе zarobljеno i odvеdеno u logorе, mеđu kojima višе od 23.000 dеcе.

Bitka na Kozari počеla jе 10. juna 1942. godinе i trajala jе 27 dana, do proboja na jugozapadnom dеlu planinе, 15 kilomеtara istočno od sеla Mеđuvođе.

U prolеćе 1942. godinе partizani su oslobodili tеritoriju rеkе Savе na jugu do planinе Kozarе i Grmеča. Nеmačkе i ustaškе vlasti su organizovalе ofanzivu da uništе pokrеt. Partizanska formacija na Kozari, Drugi krajiški partizanski odrеd brojala jе oko 3.000 vojnika. Nakon bitkе, u noći 3. jula nеkе partizanskе jеdinicе probilе su obruč, ali jе glavna grupa slеdеćе noći ostala opkoljеna i ubijеna od stranе Nеmaca. Prеostali su odvеdеni u koncеntracionе logorе mahom u Jasеnovac i Staru Gradišku.“

Vijest je iz medija čije je sjedište u Srbiji i namjenjen je toj čitalačkoj publici, a mediji iz Republike Srpske bilježe između ostalog:

"Ono što je preživjelo Obruč, nije uspjelo preživjeti logore, do tada nezapamćene u istoriji ljudskog roda, počeo je proces fizičkog nestanka jednog naroda", rekao je Slobodan Šobić, predsjednik SUBNR-a.

"Zločinci su isti, nažalost, zločini su gotovo isti, žrtve su opet iste. Mi moramo iz toga da izvučemo pouku, a to je da nema srpskog naroda na ovim prostorima ako nema Republike Srpske", rekao je Danijel Egić, ministar rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske.

"Nisu uspjeli u svojoj namjeri da nestanemo sa ovih prostora. Preživjeli smo zato što smo se borili, da smo se prepustili sigurno bi umrli. Kako onda, tako i danas. Kozara je sinonim za slobodu i otpora srpskog naroda, to što smo preživjeli i što se okupljamo ovdje dokaz je da smo pobjedili. Srbi su bili i biju iste bitke 1942, 1992 i 2023. godine.  Dolazimo ovdje na Kozaru svake godine da poručimo istinu koja je godinama ista i da pošaljemo poruku da smo se zavjetovali našim državama Republici Srpskoj i Srbiji koje su uvijek bile jedina vodilja borcima.", rekao je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske.

Kozaračka bitka je simbol stradanja i otpora srpskog naroda u borbi protiv nacista i ustaša u Drugom svjetskom ratu.

Ministar rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske Danijel Egić izjavio je da 81. godinu nakon Bitke na Kozari Srbi biju iste bitke za slobodu, spas srpskog naroda i Republike Srpske.

Egić je naglasio da rukovodstvo Republike Srpske nikada nije spomenulo rat, te da se u borbi za očuvanje Republike Srpske bore na politički način, mirnim sredstvima ne napadajući nikoga, samo braneći svoje.

Predsjednik SUBNOR-a Republike Srpske Slobodan Šobić rekao je danas na obilježavanju 81 godine od Bitke na Kozari da je fašistički agresor poveo veliku ofanzivu na nezaštićeni narod, tvoreći obruč oko čitave planine, što je imalo zastrašujuće posljedice.

Državni sekretar u Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Srbije Mile Karanović poručio je na Mrakovici da Srbi, posebno danas kada trpe brojne pritiske, nemaju pravo da se ne prisjete koliku su žrtvu prinijeli na oltar srpstva i otadžbine i koliko se mora čuvati svoja srpska zemlja.“

 

Naravno, zaboravili su iznijeti neke jako važne činjenice, a to su: "Jun 1943 obilježila je Bitka na Sutjesci, a jun 1942. njemačko-ustaška operacija „čišćenja“ Kozare i tragedija tamošnjeg naroda.

Ono što je manje poznato je gdje su za vrijeme Kozare bili i šta su radili veliki „nacionalni borci“, tamošnji četnici.

Oni su već ranije potpisali sporazume sa NDH i, sa svojim novim prijateljima, krenuli u bespoštednu borbu protiv partizana.

Na dan 2. juna 1942. dijelovi četničkog puka Manjača zauzeli selo Bronzani Majdan (kod Banje Luke) potisnuvši dijelove 2. krajiškog NOP odreda u Marićku i Piskavicu. Time je neprijatelj uspostavio vezu sa okruženim ustaško-domobranskim garnizonom u Sanskom Mostu.

Dok je Drugi krajiški (kozarački) odred vodio borbe sa ustašama na sjeveru, oko Bosanske Dubice, četnici Uroša Drenovića napali su ga sa juga, i uspjeli deblokirati ustaško-domobranski garnizon u Sanskom Mostu.

Osam dana kasnije počeće velika njemačko-ustaško-domobranska operacija „čišćenja“ Kozare u kojoj je internirano preko 68.000 civila, od kojih je preko 35.000 stradalo.

U toj najvećoj pojedinačnoj tragediji cijelog rata na području Jugoslavije, uzeli su učešća i ovi bijednici: četnici Uroša Drenovića.

Naravno, na strani ustaša i Nijemaca.

Time je Drenović valjda zaslužio ulicu koju danas ima u Banja Luci."

Ovo je bio uvod, uvertira, u okupljanje u samom Prijedoru.

Moram podsjetiti da su se istinski antifašisti iz cijele Bosne i Hercegovine, dakle i iz Banja Luke, i iz Bihaća, Tuzle, Sarajeva, Mostara i brojnih drugih gradova desetak dana nakon opisanog događaja okupili na Mrakovici i odgovorili svim navedenim govornicima i zvaničnicima iz Srbije i Republike Srpske. A rekli su im, između ostalog, slijedeće: „Ovdje je, nedavno, bio skup na kojem su izgovorene riječi koje vrijeđaju žrtve Kozare. Antifašistički narodno-oslobodilački pokret Jugoslavije bio je Jugoslovenski antifašistički pokret. Partizani se nikad nisu nacionalno prebrojavali. Ovdje se, tog dana, govorilo o jednonacionalnom obilježavanju i jednonacionalnim vojskama, o jednonacionalnim žrtvama. Znamo mi koga je ovdje najviše stradalo, ne treba nam o tome niko pričati, ali sramota je dnevnu politiku mješati u te događaje i na račun hiljada mrtvih graditi danas političku karijeru.

To su danas oblici modernog fašizma.

Zato je važno da smo ovdje, da pošaljemo poruke, one poruke koje su slali Titovi partizani, a to su: bratstvo naroda, jedinstvo naroda, sloboda, socijalna pravda, a ne zatvaranje u nacionalne torove i prebrojavanje koga je gdje bilo više.

Svi su oni bili Titovi partizani i tačka. Zna se da su ovdje stradali od ustaša, Nijemaca, ali se zaboravlja reći da su i neke četničke jedinice pomogle, Naime, dok je Drugi krajiški (kozarački) odred vodio borbe sa ustašama na sjeveru, oko Bosanske Dubice, četnici Uroša Drenovića napali su ga sa juga, i uspjeli deblokirati ustaško-domobranski garnizon u Sanskom Mostu. Osam dana kasnije počeće velika njemačko-ustaško-domobranska operacija „čišćenja“ Kozare u kojoj je internirano preko 68.000 civila, od kojih je preko 35.000 stradalo.

U toj najvećoj pojedinačnoj tragediji cijelog rata na području Jugoslavije, uzeli su učešća i četnici Uroša Drenovića.

On, baš on i danas ima ulicu u Banja Luci. Ubili su i doktora Mladena Stojanovića, heroja nad herojima. I onda nam, čuli smo i to nekih ranijih godina, kažu, da su Mladena Stojanovića ubili partizani da bi optužili četnike kako bi se srpski narod podijelio.

I za laž je previše.

Jugoslovenski antifašistički pokret bio je na pobjedničkoj strani 1945. godine, dio svjetske antifašističke koalicije. Današnje dnevne politike razvijaju mržnju i strah kako bi nas djelili i kako bi mi bili tihi. Nas je više nego njih, ali moramo postati svjesni toga.“

Ukratko, svako onaj ko partizane i četnike u Drugom svjetskom ratu stavlja u istu antifašističku ravan, to moramo jasno i glasno reći stavio se na stranu fašističke ideologije i propagira neo fašističko društvo danas. Tu nema dileme.

Svojatanje Jugoslovenskog antifašističkog pokreta i njegovo tumačenje kao srpskog antifašističkog pokreta je grubo falcificiranje istorije i istorijskih činjenica. Izdvajanje brojki iz Drugog svjetskog rata i njihovo tumačenje izvan konteksta je manipulacija. Brojke mogu biti relevantne samo ako se predstave procenti u odnosu na ukupan broj stanovništva u nekim regijama ili pak narodima. No, valja opet ponoviti, njih, antifašiste, tih ratnih godina to nije zanimalo, oni su bili zbratimljeni borci za slobodu, Titovi partizani.

Zato, već pomenuta okupljanja jesu pokušaji fino upakovanog četnikovanja koja imaju za cilj daljnje zaluđivanje naroda kako ne bi vidio da je u golemoj gabuli.

Vožd bi da bude vojvoda, a ne zna.

Vožd bi da se predstavi pošten, a svi vide da nije.

Vožd bi da se predstavi junakom, herojem, a svi znaju da je kukavica i pilićar.

Vožd bi da bude državnik, ali velika mačku teleća glava.

Vožd bi da bude antifašista, a četnici mu uzor.

Vožd bi svašta, samo da spasi živu glavu, a u osami razmišlja o brojnim srpskim vladarima kojima je narod došao glave.

Zato priča šta priča, bolje reći lupa, nekontrolisano, nervozno i u velikom strahu. Govor tjela ga odaje.

Zato, neka drži skupove što češće, svuda, neka priča što više i što češće. Treba ga podržati u tome. Svaki njegov izlazak za govornicu jedna je više provokacija narodu kojeg, kako kaže brani, i jedna je više meta na njemu, koju osmatra i cilja taj isti narod.

Govori Milorade, ne prestaj, sve je već odavno svima jasno, tvoje vrijeme je prošlo, znaš i sam, samo se čeka ko će ugasiti svjetlo, tvoje.