ČUVAJ SE DANAJACA I KAD DAROVE NOSE

Čitam vijest na portalu radiosarajevo.ba i osjećam da me, što bi narod u Hercegovini rekao obuzima vatra. Vijest prenosim u cijelosti. Ona glasi:

„Skandalozno: Logorašima u Mostaru zabranjen pristup zgradi bivšeg logora Heliodrom (naslov)

Slijedi tekst: Delegaciji Udruženja logoraša (UL) Mostara, Asocijacije intelektualaca Krug 99 iz Sarajeva, u kojoj je bio i profesor studija filozofije, holokausta i genocida sa Državnog univerziteta Južnog Konektikata iz SAD-a, David Pettigrew, danas je onemogućen pristup zgradi bivšeg logora Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Heliodrom, u mjestu Rodoč, kod Mostara.

Kako je ranije saopćeno iz Udruženja logoraša Mostar "ova aktivnost predstavlja protest protiv necivilizacijske izgradnje vMuzeja HVO-a na prostoru mjesta stradanja logoraša Grada Mostara i Bosne i Hercegovine”.

"Ovo za nas nije bio nikakav politički stav, već jedan ljudski stav – poslati signal da na ovakvom mjestu nije uredu razmišljati o osnivanju nekakvog muzeja za HVO u ovakvim okolnostima, na ovakvom mjestu, gdje su počinjeni ovako gnusni zločini", izjavio je medijima član Predsjedništva nezavisne Asocijacije intelektualaca 99, Bojan Sošić.

Delegaciju je na kapiji kompleksa predratne kasarne JNA u Rodoču, sada dijela kampusa Sveučilišta u Mostaru, čuvar obavijestio da nemaju dozvolu za ulazak do zgrade u kojoj je planirana izgradnja muzeja HVO-a. Iz Udruženja logoraša Mostara su kazali da su još prije sedam dana o namjeri polaganja cvijeća obavijestili rektora Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. Zorana Tomića.

UL Mostar je i ranije izrazio protivljenje izgradnji muzeja u zgradi za koju tvrde da je bila centralna zgrada logora kroz koji je prošlo oko 10 hiljada ljudi, pretežno civila, uglavnom bošnjačke nacionaolnosti.

"Došli smo ovdje pred kompleks Heliodrom da bi odali počast svim stradalim logorašima i da bi pokazali zaista pravo lice onih koji danas grade muzej na ovom prostoru i pravo lice onih koji gospodare ovim prostorom", rekao je predsjednik UL Mostar, Emir Hajdarović. On je rekao da je današnja zabrana polaganja cvijeća pred objektom stradanja logoraša politika koja je samo "slijed svega onoga što se dešavalo 1993. i 1994. godine“

Prof. David Pettigrew je uz ostalo kazao kako se svojim prisustvom na Heliodromu prisjeća žrtava ratnih zločina počinjenih na tom mjestu, ratnih zločina "koji su bili dio Udruženog zločinačkog poduhvata kojim se pokušalo stvoriti Herceg-Bosnu u težnji za Velikom Hrvatskom".

"Takođe osuđujem plan da se stvori muzej koji će komemorirati na bilo koji način članove HVO-a, koji su počinili zločine upravo na ovom mjestu", rekao je uz ostalo prof. Pettigrew.

Muzej HVO-a bi trebao biti otvoren u kasarni "Stanislav Baja Kraljević” u mostarskom naselju Rodoč, uz sufinansiranje Ministarstva odbrane BiH.

Radi se o prostoru u kojem se, prema tvrdnjama bivših logoraša, nalazio centralni zatvor logora Heliodrom, u koji su pripadnici HVO-a zatvarali Bošnjake tokom ratnih devedesetih.

Logor HVO-a Heliodrom u Mostaru bio je jedan od najzloglasnijih tokom proteklog rata u BiH, a bio je otvoren od septembra 1992. do aprila 1994. godine.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju je u novembru 2017. godine, zbog zločina 90-ih godina prošlog vijeka, pravosnažno osudio lidere tzv. Herceg-Bosne na ukupno 111 godina zatvora. U presudi se spominje i osnivanje logora za bošnjačke civile.

Haški sud je za zločine počinjene na Heliodromu osudio i pripadnike HVO-a, Mladena Naletilića Kažnjeničke bojne na 20 godina zatvora i Vinka Martinovića na 18 godina zatvora.

Nekadašnje čuvare u logoru, Miroslava Marijanovića i Antu Buhovca, Kantonalni sud u Mostaru je 2007. osudio na sedam godina zatvora.

Apelaciono vijeće Vrhovnog suda Federacije BiH donijelo je pravosnažnu presudu kojom je Marijanović osuđen na dvije i po, a Buhovac na dvije godine zatvora.

Sud BiH osudio je prvostepeno 24. februara ove godine trojicu bivših pripadnika HVO-a. Tom presudom je Nedžadu Tinjaku izrečena kazna od 13 godina zatvora, a Jure Kordić osuđen je na tri godine, a Dražen Lovrić na jednu godinu zatvora.“

Dok čitam ove redove kroz glavu mi prolazi stotine misli i vrti se bezbroj slika.  

Gledam, u mislima, lica stotina mojih sugrađana kako niz Vardu pješke, gonjeni kao stado, idu ka Heliodromu.

Gledam šezdesetpetogodišnju majku, koja nakon više dana i noći u podrumima Mašinskog fakulteta, danas Strojarskog, doživljava infarkt na Heliodromu, a straža ne poziva liječničku pomoć, nego je pušta da se sama izbori sa bliskom smrću.

Gledam brata, kojeg mjesecima mrcvare i maltretiraju, samo zato što je to što jeste i što mu je brat u Armiji RBiH.

Gledam brojne rođake, od kojih su mnogi maloljetni, kako im čine zvjerstva neviđena u modernoj historiji.

Gledam budućeg poglavnika kako trebuje logoraše, kao robu, za radove u privrednom gigantu koji će uništiti i nečasno prisvojiti.

Gledam brojne nedužne sugrađane koji nisu ni stigli do Heliodroma, jer se u lovu na ljude bojovnicima žurilo da ubijajući civile odbrane vlastite nacionalne interese.

Gledam realizaciju politike progona, smrti, revizije historije, velikodržavnih ambicija licemjernog susjeda koji se predstavlja prijateljem.

Gledam kako jedna stranačka politika potpomognuta medijskom kampanjom i proizvodnjom straha i mržnje, prije svega, izluđuje vlastiti narod, a uništava sve druge i drugačije.

Gledam, kako čineći sve to ta politika uporno, sistematično i snažno sve što čini pripisuje drugima, a sebe predstavlja žrtvom.

No, na njihovu žalost međunarodni sudovi su dosta rekli i svakom normalnom čovjeku je jasno šta se ovdje desilo i dešava.

Ali, ta politika ne odustaje. Žilava je i uporna, nada se da će bezbroj puta ponovljena laž biti prihvaćena kao istina, a usput se poziva na onu crkvenu maksimu: Mi imamo vremena, mi smo vječni.

U tom kontekstu treba posmatrati i izgradnju muzeja u bivšem zloglasnom logoru, te zabranu posjete mjestu stradanja logorašima tog istog logora.

Hipotetićki, da li bi bilo moguće, recimo u Jasenovcu, graditi muzej vojsci tzv. NDH ili preciznije rečeno ustašama. Pravim ovo poređenje, jer bojovnici koji su čuvali logoraše na Heliodromu tako su se nazivali, često nosili ta obilježja, ali i pozdravljali tim pozdravom. Uz sve kontraverze politike u Republici Hrvatskoj to nije moguće, ali se vrlo zdušno, od sestrinske stranke, to podržava u Bosni i Hercegovini.

Licemjerstvo koje pamtimo iz devedesetih godina ima svoj kontinuitet i danas.

Tužna je činjenica da rektor odlučuje da li će logoraši posjetiti mjesto svog zatočenja. Još je tužnija činjenica da je logor ili dio logora danas dio kampusa Sveučilišta isto kao što je nezamislivo da je zgrada nekadašnjeg Mašinskog fakulteta, u kojoj su činjeni nezapamćeni zločini i zatočenja, zgrada u kojoj se normalno odvija nastavni proces.

Ima li pomenuti rektor ljudskog dostojanstva hodati tim prostorima?

Ako on i njemu slični, sve ovo zanemaruju, onda se svi, baš svi moramo zamisliti ko nam odgaja djecu i kome ostavljamo zemlju koju smo naslijedili od naših predaka.

Ako kreatori ovakve politike ne budu zaustavljeni odmah, sigurno niko od nas neće imati sutra.

Dok ne shvatimo da su sve žrtve naše žrtve nema nam spasa.

Dok ne shvatimo da ni jedan zločinac, bez obzira kako se zove, nije naš, nema nam spasa.

Dok ne shvatimo da sva mjesta stradanja, bilo koja i bilo čija, jesu mjesta stradanja i zaslužuju pijetet svih nas, nema nam spasa.

Jedini odgovor na ludilo koje traje trideset godina je kolektivno buđenje svih nas pojedinačno i zajednički odgovor kreatorima ludila. Dok građani i narodi zajedno ne progovore i ne kažu: Dosta je bilo, nema nam spasa.

Do tog buđenja sve što takva politika priča, obećava, nudi i slično narod će doživljavti kao Danajske darove.

A do tada, država i njeni organi, umjesto što učestvuju u finansiranju ovakvih projekata, mora naći način i smoći snagu da stane na stranu žrtava, svih i na svim stranama, a ne da brani stranačke interese koji su produžena ruka politike zločina.

Ako ne zna kako, narod će znati, a tad može biti svašta. Crvena linija strpljenja je pređena.