KASNO JE BAVITI SE POSLJEDICAMA

Preko pedeset godina radim sa djecom i mladim ljudima koristeći dramska i teatarska sredstva sa ciljem razvoja njihovih kreativnih sposobnosti. Najznačajniji dio tog rada odvijao se u dramskim studijima Mostarskog teatra mladih. Danas mi se čini da smo zajedno učili i pomicali granice teatra i dramske pedagogije u teatru. Za sve te godine susretao sam se sa različitim potrebama i zahtjevima, ali i mogućnostima mladih ljudi. Bio je to izazov u koji sam ulazio sa maksimalnom posvećenošću, jer su rezultati koje sam dobivao bili motiv da se ide dalje i istražuju krajnje mogućnosti svakog pojedinca. Neki od njih postajali su sjajni glumci, ali i umjetnici drugih opredjeljenja. Bio je to dodatni motiv da se ide dalje i istrajava u radu. Međutim, oni ostali, oni koji su postajali ljekari, inžinjeri, automehaničari, trgovci, obućari, ekonomisti .., takođe su bili drugačiji od svojih kolega. Bili su komunikativniji, slobodniji, bolje se i jasnije izražavali, bili su društveniji, ukratko poželjniji i onda kada nisu bili profesionalno bolji. Ta spoznaja davala je i daje motiv, davala i daje nadahnuće da se stalno i iznova ide dalje.

Najveća nagrada za sve to su, desetljećima kasnije, brojne poruke, pisma, izjave prilikom susreta, a sve one se mogu svesti u poruku koju dobih prije par godina iz Kanade, a glasi: Hvala Vam za sve. Zbog onog rada u teatru, sada sam bolja osoba.

Valja još dodati da smo u samom početku rada, mi u eMTeeM-u, odlučili da budemo društveno angažiran teatar i teatar koji će se baviti svim pitanjima koja interesuju, tište, preokupiraju mlade ljude. Uz to smo daleke 1974. godine odlučili da nam nije primarni cilj predstava, nego razvoj kreativnosti djece i mladih ljudi, odnosno njihov odgoj i priprema za bolje razumijevanje svijeta u kojem žive i u kojem će odrastati i živjeti.

I onda je bilo potpuno normalno, kada mi je prošle godine djevojčica od devet godina rekla da ne može raditi jer je depresivna, da se tim pitanjem kao teatar pozabavimo. Tako smo radili svih ovih skoro pedeset godina. Tako su nastale naše predstave o seksualnosti i odrastanju, o marginaliziranim grupama, o diskriminaciji, o ovisnosti, ali i o migrantima, o ratu i ratnim stradanjima i svim drugim društvenim pitanjima koja opterećuju sretno odrastanje djece i mladih u našoj zemlji.

O izjavi devetogodišnje djevojčice koja kaže da je depresivna, a njena majka to potvrđuje, otvoreno smo porazgovarali i odlučili tim pitanjem se ozbiljno pozabaviti. Pročitali smo mnoštvo studija, članaka i rezultata raznih istraživanja, ali i čuli brojne lične priče iz naših života ili života dragih nam ljudi. Onda smo osvjestili da su neka ponašanja naših kolegica i kolega u samom teatru rezultat ovoga o čemu čitamo i čime se bavimo. Prisjetili smo se čudnih zatvaranja u sebe, asocijalnog ponašanja, ničim izazvanih vrlo burnih reakcija i agresivnog ponašanja čemu smo svjedočili na našim probama, putovanjima ili u druženjima. Sad su nam postajale jasne izjave, koje smo znali čuti od naših prijatelja u teatru: Mene majka ne voli, Vi mene svi mrzite, Mene niko ne voli, Čemu život, Šteta što sam rođena i slično. Tada smo sve okretali na šalu, a sad smo počinjali shvatati da se radilo o bolesti. Nažalost, jedan život je u neznanju izgubljen.

Rečenica kojom završava jedna studija, a koja glasi: Kod nas nije loše stanje mentalnog zdravlja djece i mladih ljudi, kod nas je pandemija lošeg stanja mentalnog zdravlja djece i mladih ljudi, nas je definitivno uvjerila da moramo scenski progovoriti o ovoj temi.

I progovorili smo. Nije nam bio cilj da samo pokažemo posljedice tih stanja. Naš osnovni cilj je bio da ovu bolest učinimo vidljivom i tako skrećući pažnju na nju pokušamo sve nas natjerati da djelujemo preventivno. Ponovo smo čitali stihove jedne naše članice. Kada smo ih prvi put čitali te stihove komentari su bili da se radi o previše crnoj poeziji, da je to od jedne izrazite rokerke normalno i slično, a ona nam je zapravo opisala svoje stanje i do u detalje ispisala kako želi umrijeti. Kada smo to počeli osvještavati bilo je prekasno. Realizirala je svoje stihove.

Danas kada o tome razmišljam u glavi mi odzvanja misao jednog mladog čovjeka koji je u posljednji čas spašen, a koji kaže: Ovo je bolest koja ubija, ali to sami sebi uradite.

Da bi bilo što manje onih koji će to sami sebi uraditi ili pokušati uraditi napravili smo predstavu „Smrt je moja ljubav“, predstavu u koju smo unijeli svu našu ljubav prema osobama koje su oko nas patile ili pate, a mi nismo to razumjevali.

Ako bar jednom mladom čovjeku ova naša predstava, ovo naše skretanje pažnje na njegovo stanje, pomogne, vrijedilo je truda. Zato smo predstavu namjenili roditeljima, nastavnicima i profesorima, te svima onima koji rade sa djecom i mladim ljudima, da im se ne desi ili dešava ono što se nama desilo i dešavalo.

Naš apel, koji im upućujemo predstavom može se svesti u jednu rečenicu koja glasi: Imajte više vremena za djecu i mlade ljude. Naučite razumijevati uzroke nekih njihovih ponašanja.

Kasno je baviti se posljedicama.