RACHEL KAO METAFORA

 

„Možete spriječiti da se čuju moje riječi,

ali ne možete spriječiti da se čuje istina.“

Camillo Cavour

U aprilu 2009. godine, u vrijeme MESS-ovog Modula memorije dobio sam tek izašlu knjižicu „Zovem se Rachel Corrie“ u izdanju Festivala MESS.

Iskren da budem skoro ništa nisam znao o Rachel Corrie. O viška istorije i istorijskih dešavanja u mom okruženju promakla mi je sudbina jedne mlade djevojke koja je znala razumjeti patnju drugog i željela je ublažiti.

Isto veče, u hotelskoj sobi, pročitao sam tu knjižicu u kojoj je objavljen izbor iz dnevnikaRachel Corrie i dio njene elektronske prepiske sa dragim ljudima.

Čitajući njene misli u meni se budila čvrsta želja za scenskim uprizorenjem materijala koji sam držao u rukama.

Sutra sam saznao da je i želja izdavača, takođe, da ovaj materijal doživi svoje scensko izvođenje.

Istovremeno postavljao sam sebi pitanje: Zašto želim predstavu?

Rekao bih zbog stava koji jasno Rachel iznosi u svom dnevniku. Ona kaže: Treba povući jasnu razliku između jevrejskog naroda i politike Izraela kao države.

Ta misao, tako potrebna svima nama na Balkanu odzvanjala je mojim umom. Ta misao u potpunosti različita od naših prečestih stavova: Svi su oni isti, gonila me na rad i ponovno čitanje.

Zato sam bio siguran i znao da će se  to desiti.

Valjalo je samo sačekati priliku.

U međuvremenu kolegama i kolegicama iz eMTeeM-a davao sam knjigu na čitanje i započinjao razgovor. Tražio sam potvrdu za moju odluku, tražio sam istomišljenike.

Bilo ih je dosta. Skoro da smo dijelili isto mišljenje o ovom uzbudljivom materijalu.

Istovremeno svi smo sebi postavljali isto potanje: Kako?

U tim pismima i dnevniku puno je zanimljivih misli i priča, ali nema drame.

Bilo je to pitanje na koje nisam imao odgovor, ali sam vjerovao da ću ga naći.

U međuvremenu postalo mi je jasno da ja predstavom želim postaviti pitanje o našoj osjetljivosti danas i ovdje prema patnjama i boli drugih.

Želio sam to pitanje postaviti nama koji smo u nedavnoj prošlosti prošli toliku količinu patnje i boli da je ljudski um ne može ni zabilježiti.

Htio sam predstavom provjeriti osjetljivost na bol i patnju drugih, koji pate, ljudi koji su gledali smrti u oči i plesali sa njom.

Htio sam pitati sebe, ali i druge, koliko smo spremni žrtvovati se za druge imajući iskustvo koje imamo.

Htio sam uraditi predstavu koja nas se tiče, koja nije predstava samo o Rachel Corrie, htio sam predstavu u kojoj će Rachel biti metafora.

Sa tim željama i unaprijed postavljenim zadacima opredjelio sam se za mladi ansambl sastavljen od glumaca eMTeeM-a i studenata III godine glume na Odsjeku za dramsku umjetnost FHN.

I počeli smo raditi, bez teksta, ali sa silnom energijom i mnoštvom ideja. Bila je to otvorena radionica u kojoj su učestvovali, pored glumaca, i dramaturg, i pisac, ali i svi ostali saradnici. Istraživali smo vlastita iskustva i komparirali ih sa iskustvom Rachel, kopali po internetu, ali i po sebi, čitali knjige, prisjećali se vlastitih iskustava sa lanjskog gostovanja u Palestini, živjeli materijal koji smo imali i svakodnevno ga obogaćivali našim iskustvima, ali i saznanjima.

I onda je došla neobična ponuda od italijanske organizacije Coperatione Italiana da radimo predstavu koja će premijeru imati u Srebrenici i uključiti u rad ljude iz Srebrenice. Naravno, završni dio procesa  trebao bi biti u Srebrenici.

Prihvatio sam bez razmišljanja, jer mi se učinilo da je to ključ za predstavu koju sam već odsanjao. Htio sam Rachel uraditi, završiti i igrati u Srebrenici. Htio sam kroz priču o Rachel ispričati brojne naše priče, hti sam...

Ali..?

To je bila dodatna odgovornost, ali i oprez, rekao bih i strah.

Kako pričati priču o velikoj tragediji narodu koji još živi tragediju, a istovremeno ne biti patetičan?

Stvarno kako?

Još ne znam.

Pogledajte predstavu, možda smo uspjeli.