NAS JE VIŠE, ALI SMO TIHI

 

/Obraćanje na Svečanoj akademiji povodom godišnjice Dana oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu održanoj 11. februara 2023. godine u Narodnom pozorištu./

 

Smrt fašizmu !

Prvo, svim Mostarcima koji jesu ovdje, čestitam 14. februar – Dan oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu, a svima vama, drage prijateljice i ptijatelji, koji ste došli iz brojnih gradova Bosne i Hercegovine, ali i šire hvala što jeste ovdje da nas podržite u našim novim, ovovremenim, antifašističkim borbama za istinsku slobodu koja nam je prijeko potrebna. Dozvolićete mi da, ne pominjući sva imena, izdvojim nešto, što se meni čini jako važnim za izdvojiti u ovim prvim rečenicama, u pozdravljanju. Hoću da posebno pozdravim zajedničku delegaciju četiri zbratimljena antifašistička udruženja iz četiri grada i dvije države, te dva entiteta. Dakle, ovdje su sa nama u zajedničkoj delegaciji antifašisti Vukovara, Brčkog, Bijeljine i Srebrenika.

Zašto njih ističem i izdvajam između brojnih drugih koji su takođe za pomenuti ?

Zato što to što oni rade, što rade njihova udruženja jeste nastavak istinskog duha antifašističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata. Tamo, tada, niko nije govorio odakle je, niko nije govorio ko je, niko nije govorio kako se obraća Bogu, ali su svi govorili da su proleteri, borci za slobodu i za izgon okupatora i domaćih izdajnika iz svoje zemlje. To je ono što je jako važno i danas.

Zašto je važno na ovaj dan doći u Mostar, možda mnogo važnije nego doći na dan oslobođenja, ne znam, u Sarajevo, u Tuzlu, Zenicu, Banja Luku, Brčko i tako dalje?

Zato što mi danas, u Mostaru, živimo klasično, školski primjer iz udžbenika, neofašističko društvo. Izvorište novog, ovovremenog, neofašizma, neonacizma i svega onog što se može podvesti pod te pojmove, centar svega toga je Mostar. Mi od prošle godine, posebno od 14. juna kada je po enti put devastirano Partizansko spomen groblje slušamo priče od takozvane vlasti, i u Gradu, i u Kantonu, preko Federacije do Države da će se poduzeti mjere, da će Groblje biti obnovljeno, da će biti postavljen video nadzor, da će...to je već bajkovito šta je sve obećano. Naravno od svega toga nema ništa. Jedino je Vlada Federacije BiH uplatila nekih dvije stotine hiljada KM što je dovoljno za ogradu i nešto saniranja. Grad je od silne priče u budžetu ove godine planirao tri puta manje novca za održavanje zelenila.

Dakle, to je njihov istinski odgovor na rušenje. To vrlo jasno svjedoči gdje mi živimo i zato je važno što ste vi danas ovdje, jer, valja podsjetiti, Mostar je u Drugom svjetskom ratu izgubio svakog osmog stanovnika. U prošlom ratu stradao je svaki pedeseti stanovnik Mostara pa mi koji pamtimo i svjedočimo tom vremenu često kažemo: Nedostaje nam pola Mostara. E sad, kako je mala čaršija od dvadesetak hiljada stanovnika iz 1940. godine izgledala tog 14. februara 1945. godine kada se svaki osmi nije vratio ili je stradao u gradu žrtvujući se za slobodu. Nema porodice iz koje neko nije stradao. Oni leže na Partizanskom spomen groblju. Zato to hoće uništiti i izbrisati iz našeg pamćenja.

Slijedeća stvar koja je jako važna i koju na ovaj dan, i ne samo ovaj, valja stalno ponavljati i podsjećati da se ne zaboravi. Mostar je imao čuveni, legendarni, Mostarski bataljon, elitnu jedinicu Narodno-oslobodilačke vojske, za koju je, između ostalog, ostalo upamćeno da se nikad ni sa jednog položaja nisu povukli, nikad niti jedan položaj nisu izgubili, gdje god su dobili naredbu da neki obruč probiju, probili su. Sad vlast sve čini da nam i to izbriše iz kolektivnog pamćenja.

Još jedna stvar koja je jako bitna, u ovom gradu, od 1940. godine do 15. februara 1945. godine u kući Muštovića, u Donjoj Mahali, radila je ilegalna tehnika, kako se to tada zvalo, Mjesnog komiteta KPJ, dakle ilegalna štamparija koja je svakodnevno štampala i rasturala letke i drugi propagandni materijal, brošure i ostalo i jedina je ilegalna štamparija u okupiranoj Evropi koja od 1940. do 1945. godine nije provaljena i otkrivena. Ovih dana ćemo u tom sokaku obnoviti ploču u znak sjećanja na tu štampariju, koja je 1992. godine kao i brojna antifašistička obilježja uništena.

I još nešto, što se i u Mostaru malo zna. Godine 1943, kada su partizani ušli na otok Rab, na kojem je bio jedan italijanski logor, gdje su sklonjeni svi Jevreji koji su bili u Mostaru i brojni njihovi sunarodnjaci izbjegli iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, Jugoslavije pa čak i srednje Evrope, jer Mostar je bio dio Italijanske okupacione zone, pa su odnosi bili nešto blaži. Kad je padala fašitička Italija oni su ih odveli na Rab da ih zaštite od ustaša. E od njih, nakon oslobađanja Raba, formiran je jedini, a ključnu ulogu su odigrali mostarski Jevreji, Jevrejski partizanski odred u okupiranoj Evropi.

To antifašističko naslijeđe i sjećanje, taj antifašistički duh crvenog Mostara sljedbenici ideja poraženih 1945. godine, koji danas jesu na vlasti, žele uništiti.

Zato je važno da ste ovdje, zato je važno da vide da nas ima, da čuju naš glas. Često se stiče dojam da su oni mnogo jaki, stiče se dojam da ih ima jako mnogo, da ih ima mnogo više nego nas. Ja odgovorno tvrdim da to nije tako. Oni su drski, a mi smo previše fini, uljudni i tihi. Moramo snažnije progovarati o svemu, svi, moramo naučiti uočavati sve moguće oblike neofašističkog djelovanja i odmah imenom i prezimenom ukazivati na to. Kada god u Mostaru kažemo: Ova i ona strana, meni je to već put ka podjeli, a svaka podjela je put ka onom što jesu ideje neofašizma.

Antifašisti nisu za podjele, a mi i ovog dana danas raznim odlukama, policija je samo eksponent, a ja sam uvjeren da su to političke odluke. Naime, nama je danas zabranjeno da kao građani odemo, prošetamo do Partizanskog spomen groblja, položimo cvijeće i odamo poštu palim antifašistima ovoga grada.

Zanimljive su neke stvari u toj odluci. U ovom djelu grada, sa ove strane gledano do ratne linije razdvajanja imamo jednu policijsku patrolu, pred Narodnim pozorištem, koja je tu da obezbijedi slobodno parking mjesto da autobusi mogu stati da biste vi izašli. I ne čuvaju nas ni od koga.Čim pređemo tu bivšu ratnu liniju treba nas sprovoditi u zatvorenim autobusima pod oružanom pratnjom i tamo će nas dočekati specijalci od kojih će neki imati i duge cijevi. Nas koji ovdje živimo sve ove godine to jako podsjeća na maj, juni, juli 1993. godine kada su isto tako neki od nas nekim drugim autobusima pod sličnom pratnjom tim istim ulicama provođeni. A sa druge strane kažu nam: Ovo je jedinstven grad, ovo je slobodan grad, ovdje su svi dobro došli itd.

Ovo čemu svjedočimo nije sloboda, niti je sigurnost. Zato vas molim, zaboravimo sve, eventualne, razlike među nama, zaboravimo sve različitosti u poimanju antifašističkog naslijeđa, jer ono nam je jedno, naše zajedničko, sjećajmo se prošlosti, ali ojačajmo se zajedno, snažno, svi, za sadašnjost kako bismo imali bolju, prosperitetniju i slobodniju budućnost.

Mi moramo stalno pričati da mi nismo danas, kao i na brojnim drugim mjestima, u Mostaru da bismo samo pričali o 14. februaru 1945. godine. Jesmo mi i zbog toga, ali smo tu prvenstveno da sve ono što jeste duh 14. februara iz 1945. godine uzmemo, da se nadahnemo time i da idemo u naše, današnje antifašističke bitke. Titove antifašističke bitke su dobivene. Pjevamo o njima, pamtimo ih, ima ih i u knjigama, ali od toga neće biti bolje budućnosti. Nadahnimo se time i jedinstveno u jednom antifašističkom frontu, snažno, hrabro, odričući se nekih stvari kojih se moramo odreći krenimo u naše borbe.

Ja volim reći, kad govorim o Mostaru, ono što mi ovdje živimo i ono što se ovdje provodi, na toj praksi pozavidio bi im i sam Pavelić na kojeg se ugledaju. Ovo je mnogo perfidnije, upakovanije, umivenije i zato nemamo pravo na šutnju. Nemamo pravo na nedjelovanje, nemamo pravo na ljutnje zato što o nekim stvarima različito mislimo. I oni 1941, 1942, 1945. godine nisu svi isto mislili. Bilo je i među njima bezbroj razlika, ali su rekli: Sloboda nam svima treba, socijalna pravda nam svima treba, zato jedinstvo moramo imati. Imali bsu ga i donijeli slobodu. Nama su je oteli i otimaju.

U ime sjećanja na ove hrabre antifašiste nemamo pravo pomiriti se sa tim. Zato, molim vas, svi u jedinstven antifašistički front, u borbu, danas za bolje sutra, kako bi naša djeca, naši unuci proživjeli nešto od onoga o čemu mi danas pričamo i čega se sjećamo. Nemojmo da to ostane u sjećanju. Predajmo, kako se to kaže, štafetu bolje budućnosti onima koji dolaze iza nas.

Smrt fašizmu !