BIO SAM NA KOMISIJI, A KOMISIJE NISAM VIDIO

Utorak je, 28. februar. Vraćam se kući zadovoljan obavljenim poslovima i razmišljam o sutrašnjem prazničnom danu. U poštanskom sandučetu zatičem veliku bijelu kovertu sa pečatom Instituta za medicinsko vještačenje iz Sarajeva. Tačnije, od Odjeljenja za drugostepeni postupak. Otvaram kovertu i čitam Nalaz, ocjenu i mišljenje.

Pristojnost mi ne dozvoljava da zapišem misli koje su mi tada, a i sada, prolazile kroz glavu.

No, pođimo redom. Novembra 2021. godine doživio sam moždani udar. Jednogodišnje liječenje i rehabilitacija rezultirali su da se uz pomoć štapa krećem, da vučem lijevu nogu zbog spuštenog stopala koje ne kontrolišem. Kontinuirano nosim steznik i druga pomagala na lijevom zglobu kako bi spriječio stalno izvrtanje zgloba i imao kakvu-takvu kontrolu pri hodu. Lijeva ruka je pod kontrolom, ali slabe snage, bez mogućnosti nošenja kišobrana, naprimjer. Lijevo koljeno nije potpuno čvrsto, te zbog toga često propadne i padam. Sve to me je značajno udaljilo od scenskih aktivnosti, koje su bile moj glavni izvor prihoda.

Na jednom od kontrolnih pregleda doktorica mi kaže da bi bilo dobro da odem na komisiju kako bi mi bila procijenjena invalidnost, jer po njenom iskustvu, a bila je članom tih komisija, moja invalidnost je minimalno 80 %.

Prihvatim njen prijedlog, kopiram dokumentaciju, izvršim obaveznu uplatu troškova komisije i čekam poziv.

Nikog nisam zvao da bilo sa kim razgovara, niti sam bilo kome šta nudio. Vjerovao sam ljekarima koji me liječe i stanju u kojem jesam.

Dobih poziv da dođem tad i tad. Odem, prijavim se i čekam u čekaonici poziv. Razmišljam o tome kako izgleda pregled i ko jeste članom komisije. Prozvaše me. Vučem se hodnikom. Ulazim u malu sobicu-ordinaciju od 6-7 kvadratnih metara. Ljubazno me dočeka jedan doktor i kaže da sjednem na otoman.

A ja mislim i pitam se: Je li to ta komisija?

Malo razgovora o tome šta i kako se desilo, kuckanja čekićem, dizanja ruku i gotovo. Sve je trajalo 7-8 minuta.

Meni ništa nije bilo jasno. Kroz petnaestak dana dođe koverta u kojoj piše procjena invalidnosti od 70 %, te da mi ne treba nikakva pomoć i nikakvo pomagalo.

A ja bez štapa i još koječega ne mogu nigdje, ni po ravnom. O kupovini svakodnevnih potrepština i njihovom samostalnom donošenju kući mogu samo sanjati.

Ali procjena komisije kaže drugačije. A ja komisiju vidio nisam.

Ali jesam nekoliko prijatelja, koji mi pomažu, jer nemaju probleme koji mene opterećuju, a njihova invalidnost je i za 20 procenata veća od meni procjenjene.

Pričam sa pomenutim doktorom, čudi se i kaže da se obavezno žalim. Ne vjeruje da je to sve tako učinjeno kako je učinjeno.

I žalim se. Opet uplata i slanje dokumentacije u Sarajevo.

Opet nikog nisam zvao da bilo sa kim razgovara, niti sam bilo kome šta nudio. Vjerovao sam ljekarima koji me liječe i stanju u kojem jesam, vjerovao sam da će komisija u drugostepenom postupku stvari detaljnije pogledati i procijeniti.

Dobih opet telefonski poziv da tad i tad dođem u Sarajevo. I odoh.

Uputiše me na prvi sprat zgrade, popeh se nekako i sjedoh u čekaonicu. U neko doba uđoh. Veća, rekao bih normalna prostorija-ordinacija. Opet samo jedan ljekar. Prijatan razgovor, temeljitiji pregled od onog u Mostaru. Sve potraja nekih tridesetak minuta i pozdravismo se. Teško silazim niz stepenište poridržavajući se za rukohvat. Prestiže me doktor i kaže: Zašto niste rekli na recepciji da ne možete, mogao sam ja sići u prizemlje da Vas pregledam? To me ohrabri, pomislih da je vidio moje stanje u realnoj situaciji.

Vratih se u Mostar i čekam.

Onda dođe koverta sa početka teksta. Prava čestitka za Dan nezavisnosti. Sve je prepisano sa prvostepene odluke. Opet komisija koju nisam vidio kaže da mi ne treba nikakva pomoć i da mi nisu potrebna nikakva pomagala, a procenat invalidnosti se potvrđuje.

Ono što je zanimljivo sve je potpisano i opečaćeno od strane pet ljekara specijalista koji čine tu famoznu komisiju.

Troškovi te koimnisije, koji se moraju uplatiti unaprijed, iznose 122,85 KM.

Ali ja nisam vidio komisiju. Četvoro njih je uredno potpisalo mišljenje jednog i udarilo svoj pečat. Oni jednoglasno kažu da ja mogu ono što ja pouzdano znam da ne mogu. Ako su u pravu volio bih da me pouče kako da mogu, jer tako bih bio mnogo sretniji i sposobniji.

A u međuvremenu u svemu mi pomaže prijatelj kojeg je neka takva komisija proglasila 20 % nesposobnijim od mene i sa obaveznom pomoći trećeg lica. A on pomaže meni koji sam po komisiji 20 % zdraviji.

U čemu je kvaka, što bi rekao narod?

Jedni kažu da nisam smio ići na komisiju bez štele, kako se to u narodu kaže.

Drugi mi vele da je problem dobaciti do 80 % jer tad nastaju finansijske obaveze pa se teško daje taj procenat.

Treći se smiju i samo kažu: Koja si ti naivčina, htio danas nešto pošteno.

A ja, na Dan nezavisnosti države, prvi put razmišljam da sve što imam rasprodam i odem što dalje od ovakvih komisija i države u kojoj su one moguće.

Sve što sam mogao dao sam joj, osim ovo malo života što je preostalo.

Uzela mi je sve što sam imao, osim ovo malo života što je preostalo.

Hoće i to.

E NE DAM.