POZORIŠTE ILI PJEVALJKA POD ŠATROM, PITANJE JE SAD

Nakon što pročitah pamflet izvjesnog Kluba intelektualaca iz Zenice u kojem se, več dobro poznatim stranačko-vjerskim riječnikom, bezočno napada reditelja Zlatka Pakovića i njegovu upravo premijerno izvedenu predstavu „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“ u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, prva misao koja mi je prošla kroz glavu je da pisac ovog pamfleta nema pojma šta jeste intelektualac.

Zato sam malo proguglao, da ne bih pisao svoje misli o tom pojmu. Pa podsjetimo se.

Hrvatska enciklopedija Leksiografskog zavoda Miroslav Krleža za pojam intelektualac bilježi:

„intelektualci (kasnolatinski intellectualis, od latinskog intellectus: poimanje, razum, um).

1. Osobe koje se bave umnim radom, koje se ističu naobrazbom, znanjem i sposobnošću mišljenja.

2. U sociologiji, ljudi koji stvaraju ideje i u njima žive; u širem smislu, svi oni koji pridonose stvaranju, potvrđivanju i širenju vrijednosti, svjetonazora i spoznaje, osobito onih koji sadrže aksiološke i filozofske konzekvencije. Izraz intelektualci u javni je govor prvi put ušao 1898., za Dreyfusove afere u Francuskoj, kada je skupina uglednih stvaralaca, poput É. Zole i M. Prousta, istupila protiv polit. nesnošljivosti i očitovala se Manifestom intelektualaca u prilog Dreyfusu. Označavala je društvenu kategoriju koja se u XVI. st. nazivala »humanistima«, a u XVIII. st. »filozofima«. U tom su smislu intelektualci bili oni koji su, oslanjajući se na svoj ugled i stvaralački autoritet u područjima umjetnosti, književnosti i znanosti, nastojali izraziti i promicati nove ili obraniti stare vrijednosti. Za razliku od srednjovjekovnih klerika, intelektualci su se u doba znanstvene revolucije u XVII. st. (Galilei, Bacon, Descartes) sve tješnje povezivali sa znanošću i njezinom ideologijom. Prema Mannheimovim sociološkim analizama, oni su klasno neovisni pojedinci i iz toga društvenog položaja proizlazi njihova kritička moć koja ih čini pokretačima društvenih promjena. A. Gramsci zastupao je tezu da su svi ljudi intelektualci, ali da svi ne obavljaju intelektualnu funkciju u društvu. Intelektualce je definirao kao funkcionare superstruktura. Značaj intelektualaca proizlazio je, dakle, iz značaja intelektualne funkcije društva. Pripisivala im se uloga društvene i kulturne integracije, bez obzira na to jesu li ju obavljali suprotstavljanjem ili suglasjem. U suvremenim sociološkim analizama njihova se uloga promatra sa stajališta povijesno određenih stanja. Umjesto univerzalnih intelektualaca, koji zagovaraju transcendentne, apsolutne i bezvremene vrijednosti (razum, istina, pravda), govori se o specifičnim intelektualcima koji se angažiraju za posve stvarne i raznolike ciljeve svojstvene modernim pluralističkim društvima (socijalna pravda, ljudska pravda, mirovna nastojanja, prava žena, prava manjina, etička upotreba znanosti, ekološka odgovornost itd.). U tom im smislu, primjerice, A. Touraine pridaje funkciju kulturno-političkog posredovanja između društvenih pokreta i institucija (ustanova). Prevladava mišljenje da su uloge i statusi intelektualaca obilježeni stalnim i dubinskim promjenama, koje su povezane s tehnološkim razvojem, tržišnim uvjetima proizvodnje i razmjene, političkim i institucionalnim odnosima moći te krizom tradicionalnih ideoloških pripadnosti. – Nekada se više koristio izraz inteligencija, kojim se općenito, i dosta neodređeno, označavao izobraženi društveni sloj usredotočen na ideje. Nastao je potkraj 1860-ih u Rusiji i odnosio se na deklasirane elemente viših staleža. Inteligencija je u početku imala rubni položaj između carističke autokracije i seljačkih masa. Njezino pojačano uključivanje u javni život počivalo je na vlastelinskim navikama i višim obrazovnim kvalifikacijama, koje su postupno zamjenjivale vojne i druge statuse. Ta su je dva obilježja razlikovala od glavnine društva, ali su pridonijela njezinu osjećaju da joj pripada posebno odgovorna uloga u društvenom i nacionalnom životu. Prema N. Berdjajevu inteligencija je posvjetovljeni društveni sloj koji je smisao svojega postojanja i svojih težnji vidio u borbi za socijalni i intelektualni napredak. K. Mannheim držao je da u svakome društvu postoji skupina, funkcija koje se sastoji u oblikovanju određenoga poimanja svijeta. On ju naziva inteligencijom. Prema Zigmuntu Baumanu inteligencija je u komunističkim društvima imala ulogu promicatelja ideologije i narod poučavala neporecivim uvjerenjima. Otuda neki uspostavljaju razliku između intelektualaca i inteligencije: intelektualci su »proizvođači« ideja, a pripadnici inteligencije ideolozi su koji ideje i ideale koriste za konkretne praktične i političke svrhe.“

A Wikipedija piše:

„Intelektualac (od lat. intellectus, um) je izraz koji u prvobitnom smislu označava osobu koja se od ostalih ističe intelektom, inteligencijom (moć shvaćanja, razumijevanje, poimanje, svijest; misaone, mislilačke sposobnosti) s aktivnim odnosom prema okolini (prvenstveno društvu), a kasnije se taj termin proširio na svu inteligenciju (osobe s visokim obrazovanjem) koja se bave umnim radom kao dio svoje profesije ili zanimanja. U društvenim je naukama (filozofija, sociologija) ostala ta distinkcija imeđu intelektualaca i inteligencije pa svaki intelektualac spada i u inteligenciju, ali se manji dio inteligencije (npr. profesori, liječnici, tehnička inteligencija i znanstvenici) može okarakterizirati kao intelektualce.

Ponekad se pod pojmom "intelektualac" podrazumijeva osoba koja zahvaljujući svojim intelektualnim sposobnostima uživa ugled, odnosno predstavlja autoritet u određenim oblastima društvenog života, kao što su kultura ili nauka.“

Dakle, sve što je napisano u pomenutom pamfletu u totalnoj je suprotnosti sa tumačenjem i razumijevanjem pojma intelektualac. Naime, intelektualac se nikada ne krije iza kolektiva, on svoje stavove i svoja mišljenja, bez obzira kako će ih drugi prihvatati, uvijek potpisuje vlastitim imenom i prezimenom. Intelektualac je vječita opozicija svemu postojećem, jer uvijek vidi dalje, šire, više...

No, vratimo se pomenutom pamfletu. Isčitavajući ga prepoznajem isti rukopis koji je ne tako davno govorio i pisao da je bavljenje pozorištem „šejtanska posla i nije u našoj tradiciji“, isti je to rukopis koji je svojevremeno napadao i Frljićevu predstavu „Pismo iz 1920.“ istog pozorišta pred njenu festivalsku izvedbu na MESS-u u Sarajevu, ili hajka oko jednog MESS-ovog plakata, te pokušaj cenzurisanja, opet Frljićeve predstave, u festivalskom programu itd, itd.

Za to vrijeme ansambli pozorišta su na minimumu. Ima pozorišta koja se po važećim zakonima ne bi mogla ni registrovati, kao profesionalna javna pozorišta profila koji im stoji u imenu i tradiciji. O tome niko ne govori.

Ima pozorišta koja nisu, kako narod kaže, ni okrečena nakon rata, a već smo u 28. godini nakon rata. Ni o tome „intelektualci“ ne govore.

Tehnička opremljenost je još, uglavnom, iz omraženog „komunizma“. Ni o tome ni riječi.

U pozorišta uglavnom dolaze kad je kakav stranački ili estradni skup, ali bi da umjetnost teatra uređuju po svojoj mjeri, a mjera je dno dna.

Zato puna podrška Bosanskom narodnom pozorištu iz Zenice i ansamblu predstave  „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“, jer bez propitivanja društvene zbilje koju živimo, koliko god to bilo teško i bolno, pozorište, kao ogledalo života, neće imati smisla.

Umjetnici danas, kao i intelektualci, nemaju pravo na šutnju, nemaju pravo na odnarođavanje, nemaju pravo biti poslušnici nekih stranačkih „elita“ radi sitnih benefita, na koje pojedinci pristaju.

U suprotnom naše dvorane postaće Čevljanovićke i ine šatre uz koride bikova. Neka i šatri i korida, ali pozorište je nešto drugo, od postanka do danas. I preživjelo je silne vladare, vremena i nevremena, zabrane i cenzure, pa će i ove „intelektualce“.

Neka naš zajednički odgovor na pomenuti pamflet bude igranje predstave širom zemlje i što češće. Pokažimo, u ime umjetnosti teatra, da smo jedinstveni, jer napad na predstavu „Grobnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo“ je napad na umjetnost teatra, dakle na sve nas.