KAKO ONIMA KOJI JEDVA RAZUMIJU ŠTA SE OVDJE DEŠAVA OBJASNITI ŠTA SE NE DEŠAVA

Primicao se kraj godine i sumiranje svega što je urađeno, ali i finaliziranje planova za narednu godinu. Nama u eMTeeM-u ova i naredna godina su posebno važne, jer u njima traje naša pedeseta sezona i sa posebnom osjetljivošću sve planiramo. Dodamo li tomu da nam je rođendan u februaru, četrdeset iu deveti, sve postaje još osjetljivije. Planirali smo da obilježavanje rođendana i jubilarne sezone bude u toku cijelog februara, pa smo shodno tome odlučili iskoristiti sve moigućnosti kojhe nam stojhe na raspolaganju. Jedna od mogućnosti je i svečana izvedba 250. reprize predstave „Presuda:; Tiha likvidacija“ koja je već izvedena 248 puta. Slijedeći tu ideju zakazali smo 249. izvedbu za 27. decembar na našoj sceni i u marketinškom smislu učinili sve kao i obično, uz napomenu da je predstava poklon publici i da je ulaz slobodan. Predstava je zakazana za 19,30 sati. Malo poslije 19,00 sati počela je kiša. Odmah sam znao da će se to odraziti na posjetu, jer iskustvo me uči da za nedolazak na bilo šta posljednjih 30 godina najčešći izgovori su: padala kiša, prevruće, upeklo sunce, jak vjetar, odnese sve ...Naravno, svakome je jasno da problem ne leži ni u kiši, ni u suncu i vjetru, nego u nedostatku potrebe za kulturom i umjetnošću, a to uistinu jeste mnogo ozbiljniji problem od kiše, sunca ili vjetra. Jasan je to znak da da smo dodirnuli dno i da putevi sa ovog dna vode u „crnu rupu“ iz koje nema povratka, jer tu nastaje mrak ili konačni kraj.

No, da se vratim na izvedbu. Tačno u 19,30 sati konstatujemo da imamo jednu gledateljku. Pitaju me mlade kolege koje su tu da pomognu tehnički šta da se radi. Kažem da puste gledateljku i da ću igrati kao da je puna sala, naravno ako ona želi ostati na predstavi. Ostala je i govorio sam oko 90 minuta, samo za nju, a 249. put od kada "PRESUDA..." svjedoči o mom životu i životu eMTeeM-a pred publikom. Pozorišna etika davno nas je naučila da ne brojimo gledaoce, igramo i za jednog kao i za sto. Svaki pojedinac koji je došao, pa taman bio sam, zavrjeđuje naše poštovanje, jer je došao.

I zato je to veče za mene bilo  "puno gledalište".

Ta izvedba me vratila na početke eMTeeM-a, u daleku 1974. godinu kada je glumac Tahir Nikšić sa jednim mačkom, na telefonski poziv, išao po avlijama, dvorištima i dnevnim sobama Mostara i pričao „Tajnu“ Nenada Radanovića, našu prvu predstavu. Kao da se krug zatvorio, kao da je to veče „Presuda...“ nastavila život „Tajne“ i tog vizionarskog promišljanja teatra prije pedeset godina, kao da je to veče tom izvedbom „jedan na jedan“ eMTeeM poslao poruku, jednako jaku i snažnu, kao i februara 1974. kada se rodio. Ni tada nas nisu svi razumjeli, kao ni sada, ali ko još trči da ga svi razumiju. Valja podsjetiti da je još 1919. godine Bertold Breht zapisao „Kako onima koji jedva razumiju šta se ovdje dešava objasniti šta se ne dešava“.

Uistinu, kako?

A onda je ta jedina gledateljka na fb objavila status u kojem je napisala: „Večeras sam bila jedina (1, jedina) gledateljka predstave Seada Djulica. Čovjek koji, nakon nedavnog moždanog udara, vadi priče iz 50 kutija i priča o svijetu, (ne)ljudskosti, strahu, snazi, ljudima, Mostaru. Sat i pol sam se divila svemu preživljenom, proživljenom i ispričanom- od nagrada, do ideja za predstave, turneja, pa i Belgije, karijere, novina, izgubljenih duša, poznanstvima, ljubavi, jednom kaubojskom šeširu…Banjaluci, Treskavici, Mostaru…Toliko priča i života u hladnoj, mračnoj prostoriji, itekako punoj svjetla i topline. Nadam se da nikada više neće govoriti samo jednoj osobi, a ja iako sam uživala kroz smijeh i suze vas pozivam da dodjete na besplatnu predstavu i čujete iz prve ruke priče ovog Čovjeka. Jer zaista vrijedi. I potaknut će na razmišljanje, hrabrost i odbacivanje našeg stida od sebe, neznanja i mog straha da odem u pozorište- sama. Dok je vani lila kiša, gdin Djulić me je proveo kroz putovanje svijetom i toplo preporučujem da i vi odete, makar sami, i ustanete dok mu zahvaljujete za emociju i privilegiju da baš vi budete tu i čujete. Zaista, ali zaista vrijedi"

Na to se nadoveza Denijel Behram riječima:“ NEKA OSTANE ZAPISANO :

Nikad teze a ljepse ne procitah. Nikad se ne osjecah bjednije a ponosnije.

Mostar ne zasluzuje Sead Djulića.

Hvala Elmice, ti si čovjek."

Nakon toga Ognjenka piše:“Ovo je sramota za jedan antifašistički Mostar, za Šantićev Mostar. Da je došao neki političar da drži predavanje i laže narodu, bila bi puna sala. Bravo Sejo, tužno jest, ali tvoja upornost u borbi protiv zla, zla koje svakodnevno buja, je fascinantna. Sigurna sam da do samog kraja života nećeš odustati pa ti kažem da nas još ima koji te podržavaju i pamte tvoju ljudskost. Smrt fašizmu sloboda narodu. Ognjenka“.

I krenu komentarisanje, pisanje po portalima i drugim medijima, baš kao da se desilo nešto nevjerovatno.

Mislim da je strašna činjenica da je vijest kada čovjek poštuje profesiju kojom se bavi, kada poštuje etiku te iste profesije i na kraju krajeva kada poštuje osobu koja je došla da čuje šta joj imate sa scene reći. To veče 27. decembra 2022. godine na Memorijalnoj sceni 2532 nije se desilo ništa iznimno do poštovanja svega naprijed navedenog. A kada to jeste vijest, onda se stvarno moramo dobro zamisliti i zapitati: Kuda ide ovaj brod?