FAŠIZAM JE DIJETE EVROPE

/Izlaganje na Evropskoj konferenciji antifašista “Antifašizam danas i opasnost desničarske politike u Evropi danas“ održanoj u Beogradu 24. i 25. oktobra 2022. godine uz učešće antifašista iz 19 država Evrope./

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašista i boraca NOR-a Bosne i Hercegovine. Zahvaljujem se na pozivu i, evo, mogućnosti da možemo razmijeniti mišljenja, čuti jedni druge i progovoriti o ovoj veoma ozbiljnoj temi.

Ja uvijek volim čuti dio kolegica i kolega pa onda reagirati na to, a kad sve završi zapišem. Tako će biti i ovaj put, pa mi nemojte zamjeriti ako to ne bude baš onako složeno kao kad bi čitao.

Kada danas u dvadeset i prvom vijeku govorimo o antifašizmu ja volim reći da to nije priča o prošlosti. I neću da govorim o prošlosti i neću da se sjećam i podsjećam vas na ono što svi manje-više znamo. Za mene je danas antifašizam priča o budućnosti i dijelom sadašnjosti, jer fašizam je dijete Evrope, fašizam je dijete kapitalizma.

Svi to znamo.

Ali nema ni Hitlera, ni Musolinija. Davno su već nestali, kao i svi njihovi kvislinzi iz perioda kada su svijetu nanijeli toliko zlo i tolike žrtve. Ali veoma često u našim antifašističkim aktivnostima, mi danas, današnji antifašisti, bijemo bitke protiv njih. Mi oživljavamo Titove dobivene bitke i bijemo bitke protiv Nijemaca, Talijana, Bugara, Mađara, ustaša, četnika, nemam pojma koga sve nije bilo na prostoru ex Jugoslavije na suprot partizanima i mislimo da je to dovoljno i da je to od nas dosta u antifašističkoj borbi.

To je u istoriji, u sjećanju živih, u knjigama, u pjesmama. Lijepo se toga sjetiti i obilježiti, ali dok se mi sjećamo prošlosti i bijemo i obnavljamo davno dobivene bitke oko nas niču, rastu, razvijaju se mali fireri, širom Evrope, pa i na ovom našem tlu, i u mojoj domovini, ovoj sad, one velike nema, nažalost. I onda se, kada prođe vrijeme, osvijestimo i kažemo: Pa mi živimo u fašističkom društvu.

Ali smo ih mi pustili, današnji fašisti su onoliko glasni koliko smo mi tihi. Oni onoliko djeluju koliko smo se mi bavili nekim drugim temama i koliko smo bili u prošlosti. Mi smo im omogućili da djeluju. Hajdemo biti pošteni prema sebi, da se ne lažemo, evo ovdje je puno puta pomenuta desnica i rečeno da su se na desnici razvili neki neofašistički pokreti i tako dalje. Ja evo postavljam pitanje u ovom trenutku: Da li je današnja ljevica ljevica ili je „ljevica“ izdala ljevicu i veoma se približila desnici. Ja u mojoj zemlji ne mogu da ih razlikujem. A boga mi ni u susjedstvu nije puno različito, ali da ne prelazim granice.

Dakle, hajdemo se malo prosijati.

Sa druge strane, mi u antifašističkom pokretu, u antifašističkoj borbi, često, neki naši drugarice i drugovi, koriste, braneći antifašizam, zapravo fašističke metode, jer nam je okruženje takvo.

Dakle, ja mislim da je jako važno da mi definišemo, da probamo naći nekakav zajednički imenitelj, ako ne svi, bar što više nas, šta to danas, u našim sredinama, odnosno u Evropi, jeste neofašizam ili neonacizam, pa da onda na to tražimo moderne odgovore, antifašističke odgovore i načine borbe. Nema salonske borbe. Nije dovoljno reći: Smrt fašizmu ili ja sam antifašista.

Na djelu i u akciji se sve vidi. Koketirati sa fašističkom vlašću, a pričati o antifašizmu, je saučesništvo. Sjetimo se šta su, evo jedan primjer iz prošlosti. Dakle, prije 81. godinu, ovdje u Beogradu, zasjedao je Politbiro Komunističke partije Jugoslavije, u Ribnikarovoj kući, i donijeli su odluku da pozovu narode Jugoslavije na ustanak, 4. juli 1941. godine. U tom trenutku KPJ u Kraljevini Jugoslaviji je zabranjena. Ja volim reći: Svaka budala, bez ikakvog razloga, bez ičega, ako neko kaže ono je komunista mogla ga je ubiti i da za to bude nagrađen. Njih je u strogoj ilegali, na prostoru čitave Jugoslavije bilo 12800 i plus 60 hiljada SKOJ-evaca, kao podmladak. Dakle, mnogo manje nego što smo čuli od generala Kovačevića da danas ima članova SUBNOR-a samo u Srbiji, i oni su iz ilegale, njih 72800 mobilisali narode Jugoslavije i digli na ustanak i zapravo jedini u Evropi mi nismo imali pokret otpora nego pravu revoluciju, stvorili pravu vojsku i na kraju stvorili državu.

Ali su založili živote, vjerovali u slobodu, u ideju.

Jesmo li mi danas, svi koji se zovemo antifašisti, spremni na žrtve?

Ne mora biti život, ali odreći se malih, sitnih, benefita koje često dobivamo od ovih slatkoriječivih desničara, fašista ili kako ih sve ne zovemo.

Nama danas treba proaktivna, snažna, otvorena, direktna borba, imenovanje svega pravim imenom, bez ustručavanja i bez straha od posljedica. Fašisti su slatkorječivi, vrlo zavodljivi, kao neodoljivi ljubavnici, obećavaju kule i gradove. Nezadovoljan narod se "lijepi" na to, a mi pričamo, često, o prošlosti, o ofanzivama...sjećamo se nekih davnih vremena itd.

Moramo se i mi, po mom mišljenju, mijenjati, i govoriti direktno, konkretno ili, kao i oni, slatkorječivo i u ovom vremenu moderno. Prije dvije godine na jednoj konferenciji u Zagrebu, kolege koje su bile sjetiće se, stalno smo ponavljali: trebamo mlade, nema mladih i tako dalje. Dozvoliće te mi da ponovim, da zapravo citiram sebe. Tada sam rekao: Mi smo mladim ljudima dosadni, uglavnom govorimo na način koji oni ne mogu i ne žele slušati. Pojednostavljeno rečeno, mi smo u analognom sistemu, a oni u digitalnom. Jednoistavno, to je nekompatibilno.

Zašto ovo sada pominjem?

Pa, već sam govorio o 4. julu 1941. godine, e tog 4. jula, kao član Politbiroa KPJ, ovdje u Beogradu bio je i mladi Ivo Lola Ribar, dvadesetpetogodišnjak, i ubjedljivo najmlađi član Politbiroa. Mlađi od svih drugih. To vijeće staraca, pod navodnicima, dalo je zadatak Loli da napiše Proglas narodima Jugoslavije. Lola je napisao, pročitali ga, i negdje sam u nekom zapisu nekog ko je kao učesnik događaja o tome pisao, pročitao: Usvojili smo bez promjene zareza.

Taj Politbiro 1941. godine vjerovao je omladincu Loli i dao mu istorijski zadatak.

Kakav je naš odnos prema dvadesetpetogodišnjacima danas ?

Imamo li toliku snagu povjerenja ili hoćemo da im diktiramo kako treba da bude?

Učimo od onih koje slijedimo!

Prije nego završim još samo par rečenica. Na putu od mog Mostara dovde, kao slika društava u kojim živimo, podsjećam vas da sam prošao brojnim ulicama, trgovima, te pored škola, koje nova vlast u Bosni i Hercegovini, na raznim nivoima i u raznim sredinama, da me neko ne bi pogrešno shvatio da aludiram na jedno područje države u odnosu na drugo. Na sva ta tri, uslovno rečeno nekakva nacionalna područja,nalazimo nazive ulica najkrvavijih kolaboracionista fašističkih snagau Drugom svjetskom ratu, snaga koje su poražene 1945. godine. Sljedbenici te ideologije danas sjede u svim organima vlasti, na ovaj ili onaj način, od mjesne zajednice do Predsjedništva države, do Parlamenta.

Nisu se tamo sami izabrali.

Njihova lažna obećanja, slatkorječivost i šta sve ne su presudni. Za njih su glasali i neki naši članovi, moramo toga biti svjesni.

Šta hoću da kažem?

Dakle, sastanci su super,konferencije su super, komemoriranje događaja iz prošlosti je super, ali sjetimo se Politbiroa iz 1941. godine i hajdemo svi zajedno.

Stavimo sa strane sve sve razlike. Imali su ih i oni 1941. godine, ali su imali dvije-tri zajedničke stvari, koje su bile zajednički ideal. I okupili su se oko toga, i pobijedili.

Zato, hajdemo svi zajedno u jedinstven antifašistički front Evrope i na teren! Od salonskog antifašizma nema ništa.

SMRT FAŠIZMU !