JA NAVIJAM ZA TE IZDAJNIKE

 

Po uobičajenoj praksi jučer sam krenuo na jutarnju kafu u kafić gdje se još uvijek može sjediti vani uz dobru kafu, a i dio stalnih mušterija su ljudi sa kojima je ugodno ćaskati o svemu i svačemu, a da niko nikoga ne optereti. Tražeći slobodan sto pozdravljam se sa poznanicima od kojih me jedan upita: Ima li šta novo oko Partizanskog groblja? 

Objašnjavam šta smo poduzeli i kako stvari teku, kad se u razgovor prekidajući me uključi jedan čovjek, dosta mlađi od nas, iz okoline grada i onako dosta ljutito kaže: Dosta više i tih partizana, 1944. i 1945. pustili su četnike u svoje redove i onda im dozvolili da u Hercegovini i Podrinju pobiju 500 hiljada muslimana. Izgovori to, ustade i nekog prozva telefonom. Obzirom da je sve ovo izrečeno u vrijeme kad se već, uglavnom, znaju trendovi izbornih rezultata, a on je po informacijama koje imam član i glasač SDA mnoge stvari postaju jasnije. Nažalost, nije on usamljen slučaj. Istine radi, valja reći da je po popisu stanovništva iz 1931. godine u Bosni i Hercegovini živjelo 718.079 muslimana. Sigurno je da je taj broj nešto veći, jer se dio stanovništva, kako je to bila praksa, izjasnio kao Srbin ili Hrvat, ali i ne toliko veći da radikalno mijenja broj dobiven popisom. Po tvrdnji navedenog gospodina 1944. i 1945. godine ubijene su dvije trećine stanovnika Bosne i Hercegovine koji su se izjasnili kao muslimani.

Međutim, popis stanovništva iz 1953. godine kaže da je u Bosni i Hercegovini živjelo 891.800 muslimana. I ovdje vrijedi činjenica da je ovaj broj veći jer se dio muslimana izjasnio ka pripadnik drugog naroda jer muslimanska nacija nije bila priznata. Ako ovi podaci jesu tačni, a uglavnom jesu, onda podaci sa ova dva popisa demantuju pomenutog gospodina koji tvrdi da su presvučeni četnici u partizane u posljednjoj godini rata ubili petsto hiljada muslimana. Tako velika obnova stanovništva u samo 8 godina i teoretski je gotovo nemoguća.

Pa čemu onda plasiranje ovakvih neistina koje dolaze iz brojnih stranačkih, vjerskih, te takozvanih nevladinih organizacija, ali i medija u funkciji gore pomenutih. Paralelno sa iznošenjem ovih neistina zaklinju se u građansku državu, zaklinju se u antifašizam, zaklinju se u ZAVNOBiH, ali ne daju na Handžar diviziju i „svoje“ kolaboracioniste sa fašistima i nacistima u Drugom svjetskom ratu.

Njihova građanska država nije sekularna i namjenjena je „njihovoj“ većini, koja bi dozvolila i drugima da tu žive po uzusima i pravilima koje oni odrede. Pri tome manjine nisu samo nacionalne, manjine su i svi neistomišljenici.

Njihov antifašizam bi da nekako izbriše ulogu Titovih partizana u Drugom svjetskom ratu i da izmišljenim zločinima nove generacije obrazuje na svom narativu koji je zasnovan na reviziji istorije i gomili laži na nivou kafanskih tračeva.

Ali tri puta ponovljena laž uz nemogućnost plasmana istine postaje opasno sredstvo u obrazovanju novih generacija.

Kad govore o ZAVNOBiH-u zaboravljaju kako je do njega došlo i ko ga je organizovao. Kao da su to došli neki vanzemaljci i održali sastanak na kojem su eto obnovili državnost Bosne i Hercegovine i omogućili nam referendum o samostalnosti 1992. godine.

Ukratko, njih ne zanima ni građanska država, jer zapravo nemaju pojma šta je to, a ni antifašističko naslijeđe, jer njih zanima begovat i na begovatu organizovana država.

Zato su ljuti, zato sikću, zato mrze sve koji misle drugačije. Naravno sve ovo se isčitava iz poteza malih ljudi koji su dobili zadatke i na ulici, kafani, u svakodnevnim susretima iskazuju ponašanje koje je povod ovim rečenicama.

Što budu glasniji u svom nezadovoljstvu sve će više biti države, jer to će biti jasan pokazatelj da su one druge snage, koje često nazivaju izdajnicima, ojačale i da su uistinu na putu da nam vrate iznutra otetu državu.

Zato ja navijam za te izdajnike.