HOĆEMO LI NA MOSTU DATI RIJEČ?

 

Mostovi imaju važan simbolički značaj. Jedna poslovica kaže da se ljudi svađaju i da su usamljeni jer prave previše zidova, a premalo mostova. Kao element povezivanja, most je predivan simbol debate i pomirenja među kulturama, što je naročito važno u zemlji koja je još uvijek podijeljena i oštećena nedavnim ratom.

Mostovi takođe simboliziraju mobilnost, komunikaciju i razvoj. Oni mogu povezati ljude i promovisati razumijevanje dozvoljavajući im prelazak na „drugu stranu“.

Most (ćuprija)  je riječ koju smo do sada čuli bezbroj puta. Prva asocijacija na tu, naizgled običnu, riječ je ta kako je most samo jedna drvena ili kamena građevina koja se proteže između dvije obale. On je, ipak, nešto više od toga jer kao što spaja obale tako spaja i ljude. Most predstavlja simbol života, ljubavi i prijateljstva. Svi oni razlikuju se izgledom i svaki od njih je po nečemu karakterističan, ima neku svoju priču. Svim mostovima je zajedničko to što spajaju dvije suprotne obale i različite ljude. No, most ne mora biti samo građevina koja je vidljiva našim očima. Postoje i oni koji se stvaraju među ljudima, odnosno među ljudskim srcima, a to su mostovi ljubavi i mostovi prijateljstva. Oni ne poznaju nikakve granice, ruše prepreke ispred sebe i zbližavaju ljude. Bez njih bi dvije, tako bliske, obale rijeke bile daleke i potpuno strane jedna drugoj.

Mnogi mostovi, kao i onaj iz Andrićevog romana, preživjeli su brojne ratove i sukobe, te i danas ponosno stoje unatoč svojoj starosti. Neki, ipak, nisu uspjeli odoljeti godinama te su se urušili. Postoje pojedinci koji u mostovima vide neprijatelje, upravo zbog njihove funkcije, i zbog toga ih ruše i razaraju kako bi se odvojili i izolirali od drugih ljudi. Mostovi stvaraju trajna prijateljstva, te ulijevaju nadu i želju za suživotom. To su nijemi svjedoci vremena, koji svojom šutnjom ponekad govore više nego što bi se moglo reći riječima. Oni nas podsjećaju na to da svoju prošlost nikako ne smijemo zaboraviti. Most je simbol slobode, simbol nekog grada ili naroda. Velika većina njih građena je zajedničkim snagama ljudi koji se do tog trenutka možda nisu nikada vidjeli niti poznavali. Vrijednost postojanja mostova za nas je neprocjenjiva, možda nismo ni svjesni njihove dragocjenosti. Svatko od nas je nevidljivim mostovima povezan sa svojom porodicom, prijateljima, odnosno, sa osobama koje cijenimo i do kojih nam je stalo.

Tako su govorili brojni znani ljudi naše prošlosti i sadašnjosti, a o značenju mostova Ivo Andrić kaže:

„Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, opštiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kome se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo.“

Međutim, ima jedan most čijim je rušenjem postignuto sve ono što se postiže gradnjom mostova. Paradoksalno, ali istinito i zato zavrijeđuje da se o tome napiše ovo slovo. Dakle, desilo se to 1943. godine, a radi se, ukratko, o slijedećem:

Bitka na Neretvi, također poznata pod njemačkim kodnim imenom Fall Weiss ( "Bijeli slučaj"), a u Jugoslaviji često nazivana Četvrtom neprijateljskom ofenzivom), bio je njemački strateški plan o zajedničkom napadu Sila osovine započet početkom 1943. protiv partizana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, danas Bosni i Hercegovini, tokom Drugog svjetskog rata. Ofanziva je trajala od januara do aprila 1943. godine.

Nijemci su htjeli uništiti Vrhovni štab NOVJ, Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije, i glavnu Partizansku bolnicu. Sile osovine su okupile devet divizija, šest njemačkih, tri talijanske, nekoliko ustaških i domobranskih zdrugova, te nekoliko četničkih jedinica. Procjenjuje se da je preko 150 000 vojnika sila osovine napalo znatno malobrojnije partizanske odrede, uz koje su bili i ranjenici.

Ciljevi operacije bili su:

·         Weiss I je započeo 20. januara 1943. napadom na područja koja su držali partizani u zapadnoj Bosni i dijelovima središnje Hrvatske, cilj je bio uništenje partizana na području Like, Korduna, Banije, Cazinske krajine i Bosanske krajine do Grmeča

·         Weiss II je uslijedio i započeo 25. februara borbama u zapadnoj i jugozapadnoj Bosni, a partizani su se počeli povlačiti prema jugoistoku, čak i do Neretve, cilj je bilo područje Drvara, Glamoča, Livna, Jajca i Ključa

·         Weiss III je otpočeo u martu i ciljao na područja sjeverne Hercegovine, ali su opkoljeni partizani uspjeli probiti obruč na sjeveru Crne Gore, tako da treći stepen nije uspješno izvršen)

Ukupno su snage NOVJ na početku operacije brojale oko 40.000 pripadnika, nasuprot oko 120.000 vojnika na strani sila Osovine

Do kraja marta Sile osovine su ubile oko osam hiljada partizana, zarobivši još oko dvije hiljade. Unatoč teškim gubitcima i naočigled taktičkoj pobjedi Sila osovine, partizani su osigurali sigurnost svom Vrhovnom štabu i bolnici, te su mogli nastaviti sa svojim djelovanjem.

U stvari, prelaskom u istočnu Bosnu i Hercegovinu partizani su se morali boriti samo protiv četnika te su ih na tom području potpuno onesposobili. Nakon što su potom na početku Bitke na Sutjesci njemačke snage - iskoristivši okolnost da su iz te operacije izostale Talijanske snage, koje su četnike koristile kao "Dobrovoljačku antikomunističku miliciju" - razoružale četnike na širem području tromeđi Bosne, Hercegovine i Sandžaka, četnici više ne predstavljaju ozbiljnu silu na području zapadno od Drine.

To su činjenice koje bilježi istorija, ali kada se govori o ovoj bitci u prvi plan dolaze dvije naredbe koje su ovu bitku odredile drugačijom od svih bitaka u istoriji ratovanja.

Prva naredba Vrhovnog komandanta NOVJ Maršala Tita bila je kratka i jasna: Ranjenike ne smijemo ostaviti!

Nikad niko prije, do našeg Vrhovnog komandanta, nije rekao: Ranjenuike ne smijemo ostaviti! Nije to bila naredba vojnika vojnicima, bila je to naredba srca, bila je to naredba čovjeka ljudima. I nisu kalkulisali, nisu ostavili ranjenike, spasili su sve koje su mogli spasiti, probili obruč, prešli Neretvu i ušli sa pjesmom u istoriju. Ušli u vječnost. 

Govorenje i pisanje o toj naredbi i događajima iz 1943. godine nije danas važno zbog slavljenja prošlosti. Ono je važno zbog budućnosti, jer moramo naučiti pretočiti, danas,  Titovo: Ranjenike ne smijemo ostaviti, u ovovremeni jezik, a to znači:  Ne smijemo se odreći slabijih, ne smijemo se odreći manjina, ne smijemo se odreći marginaliziranih, ne smijemo se odreći siromašnih, a sve nas je više. To je danas Titovo onovremeno: Ranjenike ne smijemo ostaviti. Ako to uradimo, imaćemo društvo socijalne pravde, imaćemo društvo jednakosti, imaćemo društvo pune slobode za sve na teritoriju cijele Bosne i Hercegovine.

Ako to naučimo ima smisla naše sjećanje na slavne dane antifašističke borbe naroda BiH, ali i Jugoslavije.

Druga naredba bila je nerazumljiva i za brojne borce i komandante NOVJ koji su se našli na širem području Jablanice, a glasila je: Odmah srušiti željeznički most preko Neretve u Jablanici.

Taj most bio je jedina nada, jedini mogući izlaz ka slobodnoj teritoriji, taj most značio je život, a Tito je naredio da se sruši.

I srušen je, ali iste noći izgrađen je i mali pješački most koji se oslanjao na porušenu željeznu konstrukciju. Bila je to varka, jer je neprijatelj shvatio da se partizani vraćaju na sjever i da će se pokušati probiti na drugu stranu. Varka je uspjela i borci su noseći svoje ranjenje saborce prešli na drugu stranu Neretve, izvukli se i ušli u legendu i pjesmu.

Taktička odluka o rušenju mosta, u ovom slučaju, značila je život, značila je sve ono što u osnovi znači gradnja mosta.

Onda je rat prošao, i 1978. godine napravljena je rekonstrukcija porušenog mosta uz novoizgrađeni Muzej Bitke za ranjenike i Jablanica je postala nezaobilazna stanica brojnih ekskurzija i mjesto nadahnuća. Godinama su tu budući ljekari polagali Hipokratovu zakletvu, a brojni posjetioci u Neretvu spuštali crvene karanfile u akciji pod nazivom „Cvijet za čovjekoljublje“.

Onda je velika voda Neretve odnijela dio mosta, a skorašnji rat zaustavio obnovu. Vrijeme je učinilo svoje, ali sjećanje na silne žrtve i humanost u žrtvi istrajali su u nastojanju da se most obnovi, Muzej dokompletira i čitav kompleks ponudi kao važno istorijsko mjesto nadahnuća.

Sve je gotovo, i porušeni most ponovo sija i šalje snažne poruke iz prošlosti za budućnost. Čini se da boljeg mjesta za učenje ljudskosti, poštovanju, solidarnosti, ravnopravnosti i brojnim drugim vrijednostima koje su isčilile iz društvenog života ovog vremena nema do porušenog mosta u Jablanici. Čini mi se da bi, kao nekad budući ljekari, ovo mjesto bilo pravi izbor za polaganje zakletve svih izabranih dužnosnika ove zemlje. Sjećanje na naredbu: Ranjenike ne smijemo ostaviti, možda bi ih poticalo da nikada ne zaborave one koji su ih izabrali. Umjesto cvijeta za čovjekoljublje u Neretvi možda bi tako dobili ljudsku riječ za čovjekoljublje, a data riječ je oduvijek čovjeku bila više od zakona.

Hoćemo li dati riječ?