TEATAR JE NAŠ EGZIL

Prve aktivnosti, koje bih danas nazvao primijenjenim teatrom, zapravo počinju formiranjem Mostarskog teatra mladih 1974. godine. Taj teatar je i nastao iz potrebe za drugačijim radom i drugačijim teatarskim izražavanjem. Nismo mi tada tačno znali sve definirati, nismo mi tada tačno znali šta hoćemo. Jedino što smo zasigurno znali bilo je šta nećemo i otisnuli smo se u potragu za tim šta hoćemo. Rekao bih da ta potraga i danas traje i motivira nas za rad. U međuvremenu smo učili od drugih, sticali iskustvom vlastita znanja i radili. Okruženje nas je dvojako prihvatalo. Jedni su govorili da se bavimo eksperimentalnim teatrom i slično, a drugi sve to proglašavali glupošću i diletantizmom. I tako su godine prolazile, a nas nešto vuklo naprijed. I onda je došla 1992. godina.

Bilo je proljeće. Mostar miriše beharom i barutom. Mi iz Mostarskog teatra mladih, zaneseni uspjehom naših predstava „Galeb” po Čehovu i „Hamleta”, ignorišemo stvarnost i u samoizolaciji istražujemo mogućnost Aristofanove „Lisistrate.” Dobro nam ide. Zadovoljni smo. Uživamo, uvjereni da će i naša publika uživati. Prva generalna proba. Tu je i publika. Strašna eksplozija potresa grad. Počinje razaranje, prve žrtve, strah… Rat. U haosu koji počinje, otimaju nam opremu, zgradu, kompletnu imovinu. Ostajemo bez svega što smo stvarali osamnaest godina. Krivi smo, jer smo i predstavom govorili protiv rata. Krivi smo, jer se nismo razvrstali po imenu i porijeklu. Krivi smo, jer smo mjesece, dok su se drugi spremali za rat ili za bijeg, proveli radeći svoj posao i čvrsto vjerujući da radimo jedino ispravnu stvar. Dio nas ostaje zapitan šta raditi. Sve što smo godinama stvarali, nestalo je. Nemamo više ni jedne predstave. Prolaze dani u kojima pokušavamo sebi dati odgovore i donijeti neku odluku. Jedina moguća odluka bila je da treba raditi i tako prkositi svima koji žele zaustaviti život u gradu. Okupljamo se i počinjemo probe. Pravimo se kao da se ništa nije dogodilo. Pokušavamo raditi normalno, ali ne ide. Eksplozije prekidaju muziku. Smrt je previše blizu. Tražimo odgovore na pitanja koja niko ne izgovara, a sviju nas izjedaju. Zapravo, pitamo se: Šta mi ovdje radimo? Ima li ovo smisla? Za koga mi, uopšte, hoćemo da radimo? Onda sam predložio da razgovaramo o situaciji u kojoj se nalazimo.

      Zajednički imenitelj svih iskaza mogao bi se izreći jednom kratkom rečenicom, koju su svi na razne načine izgovorili – moj svijet se srušio. Predložio sam da radimo improvizacije, etide i razne druge glumačke vježbe, u kojima ćemo tražiti pojedinačne uzroke rušenja naših svjetova. I počeli smo. Nije išlo lako. Kao ključan problem se pokazala iskrenost. Po prvi put, moji glumci imali su neke tajne koje nisu željeli izbaciti iz sebe, a ja sam bio uvjeren da se baš u tim tajnama kriju pravi i jedini odgovori za kojima smo tragali. Bio sam uporan i vodio proces ka potpunom otvaranju privatnosti. Ulazili smo u područje psiho drame o kojoj sam znao dosta, ali je nisam prakticirao. Bojao sam se i stalno pitao dokle smijem ići?!! Svijest da uvijek mogu prekinuti ako bude opasno, ali i znatiželja da otkrijem kuda nas vode uzroci rušenja naših svjetova, vukla me je naprijed. S vremenom, ispred sebe sam gledao i slušao bolne priče mladih ljudi. Nije to bio više teatar.  Bio je to život, do boli tačan i surov, bila je to naša stvarnost. Moji glumci igrali su, ili bolje reći, ponovo živjeli dijelove svojih života.

       Jedino mjesto, gdje smo mogli probati, bila je oštećena dvorana bivšeg Doma Armije. Sada je tu bila jedinica Armije RBiH koja nam je, zahvaljujući poznanstvu, dozvolila da probamo. Povremeno su dolazili da gledaju šta to mi radimo. Nije nam odgovaralo da nas gledaju, ali nismo ih mogli spriječiti. Oni su u tome uživali. Tako je počelo. Ti voajeri–vojnici, od kojih su većina bila naši raniji poznanici, pa i prijatelji, postali su, zapravo, naša publika, iako to nismo željeli. Nagovorili su nas da naše improvizacije izvedemo za njih i njihove prijatelje. I izveli smo. Jednom, dva puta, tri puta, dvadeset puta… Svaki put, bio je to život. Svaki put je boljelo, ali radili smo. To smo željeli. Probali smo svaki dan, sve duže i duže. Bio je to naš egzil, naša terapija, bio je to naš otok nade… Išli smo sve dublje, otvorenije, bolnije, otvarali smo i najskrivenije tajne, dijelili zajedno strahove, boli, suze…

       To što smo pokazivali, ljudi koji su gledali smatrali su predstavom. Istina, imalo je to formu predstave, iz dana u dan sve više, ali mi smo znali da to, ustvari, nije predstava. Bio je to naš život, ali i njihov, zato su i dolazili više puta. Gledali su to kao da gledaju stare video zapise, snimljene negdje na moru, izletu, rođendanu… Shvatio sam da je i njima slušanje i gledanje trebalo, kao i nama „igranje.” Shvatio sam da nam je svima bilo jako važno suočenje s vlastitom prošlošću i njeno osvješćenje, jer brojna suočenja nisu osvijestila sve uzroke rušenja naših svjetova. Kada se to desilo, a desilo se, nestalo je bola na sceni. Prestao je to biti život. Desio se teatar. Tada smo počeli igrati predstavu. Igramo je i danas. To je kolo smrti, kolo bola, to je „Pax Bosniensis”, to je predstava nastala na našem doživljenom iskustvu, ali istovremeno i predstava koja stiže do srca svakog gledaoca, bez obzira na godine, bez obzira na nacionalnost i zemlju iz koje dolazi, to je predstava koja je uspjela da progovori univerzalnim jezikom, koji svako razumije i koji svako prihvata kao svoj.

     Zašto?

     Kako je to moguće?

     Moguće je jer predstava i mladi ljudi u njoj govore o mržnji bez mržnje, govore o ljubavi i stradanju, istovremeno pružajući ruke ka drugima, s jasnom porukom izgradnje porušenih mostova. Zbog tog govora o mržnji bez mržnje, zbog hrabrosti da se još tada, prije trideset godina, ispruže ruke ka suprotnoj strani, ja danas ispisujem ove redove, pun nade, da neće uspjeti oni koji nas ponovo tjeraju u egzil, jer danas, kada je novi Stari most već odavno izgrađen, ne mogu a da sa ushićenjem ne kažem: Grad je opstao, opstalo je dovoljno i stanovnika da sačuvaju uspomenu na most i svoj grad. Sve one godine, kada mosta nije bilo, mi smo prelazili preko njega, skakali sa njega u rijeku, govorili o njemu…

           Svjesni smo bili, mosta će biti, jer je sačuvana njegova ideja u svima nama.

           A radeći minulih godina shvatio sam da nepoznato sa druge strane ne izaziva radoznalost, nego nepovjerenje, strah, pa i mržnju.

           Kako je moguće, pitao sam se, da niko ili skoro niko ne želi krenuti u avanturu i istraživati nepoznato, nema želju da  prekorači tu zamišljenu liniju.

           Mnoštvo pitanja bez odgovora.

          Onda smo, upravo zbog tog sjećanja, napravili predstavu o graditelju starog mostarskog mosta iz daleke 1566. godine. Nismo pravili istorijsku priču, nego smo na toj priči izmaštali i scenskim sredstvima pokazali koje su stvaralačke muke i nedaće mučile graditelja mosta u tom dalekom vremenu.

          Graditelja smo smjestili u centar Univerzuma i izbjegli bilo kakva materijalna sredstva scene koja pokazuju most u fizičkom smislu. Naš most se vidio u teškoćama koje je trebalo savladati da bi bio napravljen. U scenama kada se govorilo o veoma konkretnim situacijama iz gradnje mosta na sceni smo oblikovali prepoznatljive umjetničke vrijednosti iz istorije civilizacije, kao što su: bacač diska, mislilac, slobodan čovjek, otmica Sabinjanki itd.

            Željeli smo poručiti da je i most koji gradimo vrijednost koja pripada svima, vrijednost koja ima svoje mjesto u istoriji civilizacije i da je stvarana uz brojne poteškoće, probleme i neviđenu upornost, hrabrost i izdržljivost njenog graditelja.

            Pozivali smo našu publiku da gradi svoje mostove inspirisane Hajrudinovim djelom. Svaka od 23 slike, koliko ih je imala naša predstava, nudila je jasno postavljen problem koji se otvara i nudi za riješavanje.

Jedna od dilema koju smo često rješavali sa mladim ljudima u Mostaru, ali i širom Bosne i Hercegovine, bila je: Da li istorija više pamti graditelje ili rušitelje?

           Poučavali smo ih da je i graditelj Starog mosta u Mostaru u toku devet godina gradnje imao čitav niz protivnika gradnje mosta i onih koji su rušenjem pokušavali zaustaviti ili prekinuti gradnju. Ali graditelj je bio uporan, često počinjući iz početka. I istorija ga je upamtila, samo njega.

           Pitali smo se da li naše ideje i poruke, o gradnji mostova, dolaze do onih kojima su upućene, jer linija na kojoj je rat zaustavljen postala je unutrašnja granica, tvrđa i zatvorenija od  međudržavne. A mi smo željeli upravo tu, na toj liniji, na Bulevaru, graditi mostove, željeli smo dokazati da dvije obale, bez obzira koliko udaljene nisu šansa za provaliju, ambis, nego da je u ljudskom biću poriv koji čovjeka goni da ih spoji i savlada.

           Odvodeći mlade ljude u fikcijski kontekst, u vrijeme gradnje mosta, davali smo im siguran odmak od vremena koje su živjeli . Uvlačeći ih u probleme dalekog graditelja i dajući im šansu da izmaštavaju rješenja učili smo ih kako da premoste ambis koji su imali u središnjoj ulici svoga grada. Pokušavajući izgraditi svoje mostove borili su se sa nedaćama koje su imali u sebi. Najteže je bilo savladati sebe.

           Sjećam se jednog mosta kojeg je kreirao jedan mladi čovjek od oko 14 godina. Bio je to most sa više lukova zidan od kamena. Na sredini mosta bila je velika crna kapija sa velikom zaključanom bravom. Ključ je bio u mislima, nestvaran. Na krajevima mosta nacrtao je nacionalne simbole dva bosansko-hercegovačka naroda. Bili smo u dalekoj fikciji, a dječak nas je crtežom vratio u stvarnost. 

            Dok sam se borio sa pitanjima koja su mi razarala misli oni su već od svojih tijela napravili nacrtani most. Ponudio sam ostalima da pitaju sta god hoće svoje kolege u mostu.

             I pitali su svašta, otvoreno, pametno, direktno, sa punom sviješću o vremenu koje žive, pitali su hrabro, izgovarali su bez kompleksa riječi koje su njihovi roditelji zaboravili.

             Pamtim jedan dijalog:

-      ko si ti?

-      Narod sa jedne strane.

-      Zašto stojiš na ivici mosta?

-      Hoću na drugu stranu.

-      Zašto ne ideš?

-      Čekam da on napravi prvi korak.

-      Ko je on?

-      Narod sa druge strane.

-      Zašto je važno da on napravi prvi korak?

-      Da ne misle da sam ja slabić?

-      A jesi li?

-      Jesam, čim ne smijem napraviti prvi korak.

-      Zašto?

-      Jer sam slabić.

-      Šta misliš, zašto on ne napravi prvi korak?

-      Zato što je i on slabić.

-      I do kada će te tako?

-      Ne dugo.

           Poslije sam ih pitao gdje se nalazi njihov most. Znao sam odgovor, ali sam želio to čuti od njih.

           U nastavku našeg rada kreirali su memorijalnu ploču koju žele postaviti na most kao poruku budućim generacijama. Napisali su: Ne postoje tako daleke obale da ih ne možemo spojiti. Važno je napraviti prvi korak. Mi smo ga napravili, a vi…?

           Bilo je to 1997. godine. A danas, kada se bijeli novi Stari most preko Neretve, pitam se: Ima li još neko ko nije napravio prvi korak preko Bulevara? 

Motivacija za rad sve ove godine bili su mladi ljudi koji su pomicali granice razumijevanja i u vremenu kad je to izgledalo nemoguće, a cilj, doći do što vise mladih ljudi širom Bosne i Hercegovine i ohrabriti ih teatrom u svom djelovanju.

       Kao što znate, ja sam iz Bosne i Hercegovine, iz zemlje koja se izvlači iz magbetovskog perioda, iz zemlje natopljene krvlju, zemlje smrti i uništenja, zrmlje u kojoj su vanjske i unutrašnje sile mraka učinile toliko destrukcije da je pravo čudo kako ona još diše, kako daje znake života. Dakle, ja sam iz zemlje raseljenog naroda, zemlje u čije su srce usađivali mržnju kako bi je pocijepali mržnjom. Sistematski je ubijana ljubav i svaka mogućnost zajedničkog života različitih etničkih zajednica.

       Reći ćete, previše patetično govorim za ovu priliku. Možda. Ali, nakon godina života I rada u tom i takvom miljeu, čini mi se imam pravo na malo patetike, jer ono što godinama radim i istražujem mene se direktno tiče. Tu se više ne radi o metodologiji, nego o životu. Tu se više ne radi o metafori nego o surovoj stvarnosti. Tu se više ne radi o fikciji, nego o mojim bolnim emocijama.

       Reći ćete: Šta ovaj piše, kakve to veze ima sa otvorenom temom?

       Mislim da ima jer je to realnost iz koje smo mi, mislim na nas iz Mostarskog teatra mladih, krenuli. Realnost u kojoj smo počeli teatarski djelovati, ili bolje reći nastavili djelovati noseći se konstantno sa dilemom: Ima li to smisla?

       Naš rad u pozorištu mladih sa djecom i adolescentima uprkos stravičnom ratnom kontekstu u kom se dešavao, ipak jeste i ostaje kreativno i inspirativno izvorište koje otvara i formulira ogromne prostore, zapravo igrive prostore.

       Danas se konstantno pitamo: Kako će ostatak SVIJETA pojmiti i percipirati gotovo nepojamne realitete našeg višegodišnjeg života i umiranja?

       Fantastika ili apsurd?

       Mi, sa ovu stranu, rekli bismo: Život. Žestok i obnažen. Osvješten, gledajući se u smrti kao u ogledalu. I zato beskrajno nam dragocjen. Ako sve ovo živite i ako Magbet stanuje u vašem sokaku, kako formulirati Šekspirovu tezu o pozorištu kao ogledalu prirode. U koju fikciju, u koju metaforu odvesti mladog čovjeka koji nakon eksplozije granate koja je usmrtila njegovu porodicu sretan, presretan, kaže: „Nije mene“. To kaže jer smrt je njegov najbolji drug.

       Ovdje moram reći da je taj mladi čovjek, kao i svi mladi ljudi u mom gradu i u mojoj zemlji, dio tipične generacije mladosti kao i bilo gdje u svijetu.

       Kakva je uopće njihova ljudska i pozorišna perspektiva u ovom dobu i društvenoj situaciji njihove savremenosti?

       Dvije su mogućnosti postale opće mjesto:

-       Otići iz zemlje. Pokušati živjeti i preživjeti u inostranstvu. U Svijetu. Neizvjesnost i sve tegobe života u novoj sredini.

-       Ostati u zemlji. Neizvjesnost i sve tegobe utapanja u sivilo svakodnevnice, u sve šeme i probleme društvenog i teatarskog konteksta, često obeshrabrujućeg.

       Dakle, šta?

       Mi iz eMTeeM – a, o čijim iskustvima govorim, odabrali smo treće.

       Ostati, raditi skupa, ostvariti komunikaciju i sa onima sa druge strane u zemlji, ali i sa svijetom. Pokazati tom svijetu vlastitu kreativnost, znanje, mogućnost, istinu o sebi u Svijetu i Svijetu u sebi.

       I krenuli smo jedni prema drugima, mi međusobno, ali i Mi i Svijet.

       Nudili smo ljubav, iskrenost, povjerenje. Nudili smo istinu, iako je ponekad bila vrlo bolna, nudili smo gradnju mostova, najljepših koje ljudski um može zamisliti. Vjerovali smo da za to imamo pravo jer dolazimo iz grada čije ime znači čuvar mosta, iz grada nastalog oko jednog od najljepših mostova na svijetu. 

        I on je srušen.

        Ili ubijen.

        Zato smo vjerovali, da kao svjedoci, imamo pravo pozivati i nuditi gradnju mostova. I nudili smo. I nudimo, jer smo uvjereni da su drama i teatar pravo svih, a ne privilegija talentovanih. To je proces koji traje. Naši mostovi ostali su širom Bosne i Hercegovine u obliku ljepšeg pogleda, stiska ruke, zagrljaja, poljupca, čistije misli, oprosta. Naši mostovi su trajni jer jedini materijal od kojeg su građeni jeste ljubav i slobodna volja graditelja da ih izgrade. O tome kakvi i koliki će biti mostovi i koliko će trajati odlučivali su sami graditelji.

        Podsjećam: Mostovi su uvijek bili objekti oko kojih se počinje graditi. Tako su u istoriji nastajali brojni gradovi. Mi vjerujemo, a to se već dešava, da će se i oko naših mostova graditi, da će nastajati novi gradovi. Sporo, teško, dugo, bolno, ali će nastajati. Zato istrajavamo uprkos brojnim problemima.

        Vlasti na raznim nivoima sumnjičavo vrte glavom. Mnogi od njih najsretniji bi bili da zabrane takav rad. Teatarska struka, uglavnom, sa čuđenjem gleda jer ovo su za njih neke sumnjive novotarije, a škola je previše tradicionalna i zatvorena da bi se u nju ušlo na velika vrata. Uglavnom je to rad sa zainteresovanim pojedincima.     

        Finansiranje?

        U zemlji – nikakvo. Prvo, novca je jako malo, a drugo, ako vam se i ponudi postoji i obavezujuća protuusluga.

        Isplati li se đavolu dušu prodati?

        Naš odgovor je – NE!

        Pa kako preživjeti?

        Kako uopće raditi?

        Kako, kako, kako,...?

        Brojna su pitanja bez odgovora.

        Mi najčešće kažemo iz inata ili iz ljubavi. Stvarnost su naši prijatelji u inostranstvu, donatori i brojne organizacije u svijetu.

        Ali smirivanjem ratnog žarišta oni žure na novo. Takav im posao, a nama ostaje bolna stvarnost. Nada i krik koji se ne čuje, a nama zaglušuje uši.

        I eto, to su savršeni preduslovi za zaustavljanje rada. Za očaj. Za bijeg. Ili možda tek početak.

        Naša odluka je prkositi svemu i svima i ne dozvoliti da nam bolna grimasa ostane na licu.

        Naša odluka je raditi i dijeliti sudbinu onih sa kojima radimo, a ključno načelo istina, ljubav i teatarska estetika.

        A kada dramu i teatar koristimo samo kao alat, sredstvo, naš ulog je maksimalno povjerenje, otvorenost, iskrenost, ljubav. Još se nije desilo da su ostali neuzvraćeni.

       Vjerovatno se pitate o čemu sam ja to pisao! Gdje je tu teatar, socijalni razvoj, itd.

       Ja sam govorio o životu. Mom životu i životu mojih prijatelja. A nije li pozorište sam život?! Mi želimo mjenjati naše živote. Kada se to desi i naše pozorište biće drugačije, a do tada se neće znati kad jedno prestaje, a drugo počinje. Da li se zavjesa diže ili predstava još traje.

        Jer, nemojte zaboraviti: Magbet je moj komšija!

  Od samih početaka bavljenja različitim oblicima primijenjenog teatra glavne

poteškoće bile su nepovjerenje. Ono je dolazilo iz različitih razloga. Jedan oblik nepovjerenja dolazio je zbog etničkih podjela kao rezultata rata I poratne politike. Drugi oblik nepovjerenja dolazio je iz razloga što su naše aktivnosti uglavnom finansirale međunarodne organizacije, a one su za dobar dio vlasti bile sumnjive, a mi tretirani kao strani plaćenici. Značajan dio nepovjerenja dolazio je i zbog nerazumijevanja metodologija koje nudimo. Uz to pojavio se i veliki broj, što domaćih, što međunarodnih “stručnjaka”, koji su putovali zemljom i nudili svoje usluge. Ono što su oni “uradili” trebalo je godinama ispravljati. Neke posljedice i danas traju. Pored ovih problema velika poteškoća bio je i nedostatak stručnih kadrova. Mi smo imali mali tim, a potrebe na području cijele države bile su ogromne. Paralelno sa direktnim radom obučavali smo brojne učitelje, nastavnike, profesore, glumce i druge aktiviste za prakticiranje raznih oblika primijenjenog teatra. I obuke su išle sa poteškoćama, jer škole i ministarstva u svim sredinama nisu davala saglasnost pa su prosvijetni radnici dolazili samoinicijativno, često i tajno. Ni danas ta situacija nije puno bolja.

         Prije više godina pročitao sam katastrofalne rezultate istraživanja koje je u Bosni i Hercegovini proveo Nacionalni demokratski institut iz Vašingtona među svim kategorijama mladih ljudi u cijeloj zemlji. Tada sam na papiru vidio ono što sam osjećao. Preko 62 % mladih ljudi bez dileme želi napustiti zemlju. Samo čeka priliku. Još oko 20 % njih ima neke male dileme, ali želi ići. Svi oni žele otići zato što ovdje ne vide perspektivu. Danas je stanje još poraznije. Ja koji sam prošao pakao mostarskog stradanja i nisam otišao, morao sam, osjećao sam to, pokušati odgovoriti na ovo i ovakva pitanja. To je bio osnovni motiv koji sam ponudio i nudim mladim ljudima sa kojima sam želio istraživati dilemu: otići ili ostati. Bila je to dilema koja je i mene u jednom trenutku mučila, ali prije svega bio je to njihov život. Morao sam, morali smo o tome progovoriti. I krenuli smo, krenuli smo od ove dileme, a onda smo se počeli baviti zapretenim putovima naših duša, počeli smo istraživati vlastite živote i suočavati se sa prošlošću, sadašnjošću, ali i mogućom budućnošću. Tražili smo odgovore, uzroke, moguća rješenja, pokušavali smo sebe ojačati i pripremiti za sve što nas čeka. U tom traženju, koje još uvijek traje, učinilo nam se kao da smo se bavili istim pitanjima koja su nas mučila i u vremenu pravljenja naše prve ratne predstave “Pax Bosniensis 1992”, učinilo nam se kao da pravimo deset, dvadeset godina kasnije drugi dio predstave.

        Zapravo, shvatili smo da su vojske u kasarnama, ali da “rat”, ipak, još uvijek traje. Samo to saznanje spremilo nas je za život, ali i umjetnost u tom i takvom životu.

        Čujemo i osjećamo: Psi laju svuda oko nas i još uvijek nisu primireni. Nakon izbora, svaki put, ponovo dignu glavu. U Mostaru i poslije rata ljudi su ginuli, podmetane su eksplozivne naprave i slično. Čitav grad zapravo izgleda kao sjajan scenografski okvir za neku veliku antičku tragediju koja se upravo dešava, danas i ovdje, u životu. U takvom okruženju šačica „luđaka“ našla je, kao i u ratu, azil, sklonište u teatru.

        Zašto? 

        Možda iz inata, možda iz ljubavi, a možda iz čiste ludosti ili pak svega pomalo. Nisam siguran. Ono u šta sam siguran je činjenica da dok moji prijatelji i ja radimo njihov lavež biće tiši. Jer mi volimo ovaj grad, a oni u njemu žive (dok ima plijena). Ovo je RAT našim sredstvima, našim oružjem, ovo je rat koji moramo dobiti. Svjesni smo da od nas zavisi mnogo toga u budućnosti. Zvuči patetično, ali naša je zadaća u ovom gradu od velike važnosti, bez obzira što smo je sami sebi zadali. Mi smo u situaciji da onima koji odlučuju objašnjavamo da, kako Breht kaže, teatar ne postoji da bi se svako veče zavjesa dizala i spuštala. Mi im pokušavamo baciti rukavicu u lice.

         Znam, jer u minulom nevremenu prošao sam sve što se moglo proći, izgubio u materijalnom smislu sve što sam imao, ranjen, bio vojnik, bio devet godina u svom gradu izbjeglica, ali sam sretan čovjek. Nemam ni jednog predratnog prijatelja, bez obzira na porijeklo ili mjesto življenja, za kojeg danas, trideset godina kasnije, mogu reći: bivši prijatelj. Uvijek smo nalazili načine da kontaktiramo, uvijek smo se razumjeli.

       Kako?

       Jednostavno, nikad, ni u jednom trenutku nismo dozvolili da budemo u bilo čijoj funkciji, ni onda kada smo nosili uniforme i puške. I tada se, znali smo, može biti čovjek. Nije nimalo lako. Zbog toga su se gubile glave, ali naš narod kaže: čuvaj obraz! I čuvali smo ga. Na suprot nama bili su oni koji su sve ovo i napravili, kriminalci, mafijaši, mali ljudi… Njima je rat trebao da nas strahom i silom satjeraju u mišiju rupu i ovladaju bogatstvom i teritorijom koju su međusobno podijelili. Tamo gdje je bilo organizovanog otpora kriminalu, tamo je i najveće stradanje. Pogledajte Mostar. Stradao je jer je bilo dovoljno onih koji su u jednom trenutku rekli: Ne može tako. Dosta, ne može više! I desilo se to što se desilo. A da su, opet, u tome učestvovali svi kriminalci bivše nam zajedničke domovine, normalno je. Nebi me čudilo da su u to upleteni i mnogo veći kriminalni bosovi iz Evrope i šire. Balkan je za njih jedno vrijeme bio veliko tržište i velika slobodna zona. Uspostava sistema počela ih je ometati i trebalo je djelovati. I djelovali su. A civilizirani ljudi još su u strahu koji se veoma često manifestira blokadom svih vitalnih funkcija kod čovjeka. Mislim da smo, nakon svih godina koje smo prošli, strah prihvatili kao stanje duha. Iz takvog stanja se ne djeluje. Zato mi sve naše aktivnosti i vodimo u cilju oslobađanja ljudi od straha i ka njihovom sučeljavanju sa vlastitom bliskom prošlošću u kojoj moraju prepoznati uzrok, suočiti se sa njim, doživjeti katarzu i tako očišćeni krenuti u svoj mali ili veliki “RAT”. Dakle, glavna inspiracija u radu bila je mogućnost pobjede straha i mogućnost vraćanja nade običnom malom čovjeku.

         Možda ne znam, možda nisam siguran, ali ono u šta sam siguran jeste

činjenica da su oni mladi ljudi, oni moji glumci sa početka ovoga teksta, oni koji su tragali za uzrocima rušenja njihovog svijeta i otkrivajući te uzroke povjeravali drugima svoje najintimnije tajne u teatru bili prvi koji su kasnije gradili porušene mostove. Oni su prvi pružili ruke suočavajući se sa svojom prošlošću onima sa druge strane, oni su prvi pravili prve korake. Oni su prvi počeli čitati zabranjenu lektiru jer je štampana ćirilicom, jer pisac nije iz našeg naroda, jer to nije u našoj tradiciji, jer... Oni su prvi o svemu progovorili javno i drugačije pokazujući da postoji, da može i na drugi način od službene istine. Svima njima, uz nadu, drama je dala snagu da to učine i prežive do danas.

     Sve to nas je činilo i čini mnogo zdravijim. Danas mi se čini da nismo

donijeli odluku tog proljeća 1992. godine da radimo da bi bili jako bolesni. U to sam uvjeren jer svakodnevno dobro vidim svijet koji me okružuje i u kojem ponovo bježim sa svojim saradnicima u dramsku fikciju da se osnažimo i spremimo za sve izazove koje nam nudi život u ovom gradu i u ovoj zemlji.

     Dramaturška linija „Pax Bosniensisa“ nije unaprijed smišljena, niti je

rezultat promišljanja i brige o mogućoj publici i njenim reakcijama. To je linija naših života, to je dramaturgija stradanja ljudi sa kojima sam živio i djelio zlo koje nam je nametnuto. To je sam život kakav smo živjeli te četiri godine pakla. A život je bio borba nenaoružanih ljudi da prežive u bjesomučnom lovu na njih. Bio je to rat protiv ljudi, nenaoružanih ljudi, bilo je to vrijeme u kojem je smrt bila najbolji prijatelj, jer ono što smo živjeli i nije bio život. Zato su slike u „Pax Bosniensisu“ kao galerija naših života, kao zaustavljeno vrijeme bola, čak mnogima izgledaju nestvarne, a one jesu sam život.

   To nije imaginacija, to je pamćenje, istina, to je naše suočavanje sa

prošlošću. Znam i vjerujem da je teško i zagušujuće za brojnu publiku u svijetu, ali igrati drugačije, manje snažno,ublažavati situacije i slično bila bi laž. Uostalom, zar se ovakve i slične situacije i ovog časa ne dešavaju na brojnim mjestima u svijetu. Sve ono što su nama radili rađeno je na mnogim mjestima prije, nije to neki bosanski ili balkanski patent. Došlo je to, kao iskustvo, iz svijeta koji je sad zagušen od onog što vidi kao rezultat svoje škole. Zato je dobro, za svakoga i u svijetu i kod nas u Bosni i Hercegovini, da s vremena na vrijeme, osjeti tu “zagušenost” i tjeskobu. Da nije toga ova predstava nebi trajala dvadesetšest godina i uvijek nalazila svoju publiku.  

   Kada je 1996. godine predstava krenula u svijet imao sam na umu samo

potrebu da govorim kao svjedok. Želio sam svjedočiti kao akter koji je preživio, kao sudionik događanja koja su svijetu bila vijest. Nije bilo ljutnje, gorčine, nije bilo potrebe da se izaziva sažaljenje, niti da se informiše. Želio sam  našom predstavom reći da znamo šta se desilo i da niko, nigdje nema pravo umjesto nas tumačiti šta smo proživjeli. To pravo pripada nama i htjeli smo to sa svjetskih pozornica svijetu reci direktno u lice.

Drugih motiva nije bilo. I svjedočili smo, a bili smo nezgodan svjedok, svjedok

koji ništa ne krije i govori iz srca dogadjanja. Znam da je to za publiku bilo, često, šokantno, ali ja nisam birao publiku, publika je birala naše svjedočenje. Uvjeren sam da je nakon naše predstave razumijevanje stradanja bosansko-hercegovačkog naroda bilo jasnije svima koji su nas gledali. Ako sam u pravu vrijedilo je svjedočiti.           

         Odlazak u susjedne zemlje čije su vojske bile na protivničkoj strani nije bio

jednostavan. Trebalo je pobijediti sebe, suočiti se sa svojom prošlošću i gledajući se u ogledalu sve rasčistiti. Nije to nimalo lako, ponekad ni jednostavno. Mnogo je krvi, boli, mrtvih…Trebalo je u vlastitom suočavanju sa svojom prošlošću doživjeti katarzu. Tek kada to uspiješ možeš krenuti na drugu stranu. A poslije toga moraš pobijediti prekorne poglede rodbine, prijatelja, sugrađana…, jer ideš neprijatelju. Kada to uradiš prvi put, imaš utisak da nije ni bilo pauze, jer sve je to nekad bila i tvoja domovina. Onda se počneš pitati zašto si uopšte i imao tremu, strah, oprez…

         „Pax Bosniensis“ je predstava koja je bila naše sklonište od rata, bio je to

bijeg u teatarsku fikciju u kojoj smo nalazili smiraj, bila je to i naša ordinacija u kojoj smo liječili ranjene duše. Bilo je to jedino mjesto u kojem nismo osjećali strah. Jedino tu smo mogli sve, jedino tu smo bili gospodari života i smrti, iako je smrt zavodljivo plesala oko nas. Jedino tu, na probi, u improviziranom teatru bili smo sigurni.

Zato je jako važno da predstava ostane u svom izvornom okviru i ideji, jer ona

ima kraj pun nade koji svijetu poručuje da je grupa mladih ljudi u Mostaru, u Bosni i Hercegovini septembra 1992. godine imala nadu i vjerovala u ljubav, a ne mržnju. Svako dodavanje bilo bi brisanje autentičnosti.

E to je naš glavni izazov u radu na terenu, ponuditi NADU svima sa kojima

radimo i uvjeriti ih da u teatarskoj fikciji nađu sigurno utočište iz kojeg će oplemenjeni i oslobođeni lakše koračati kroz život.

       Na jednoj radionici u okviru Pax projekta koji smo radili odmah poslije rata, a na materijalu mita o Pandori i Prometeju razvijen vrlo zanimljiv program odgojnog teatra koji problematizira nasilje. Tu ideju, taj program smo kasnije u okviru Mostarskog teatra mladih u više varijanti razvijali i vodili proces sa brojnim građanima BiH, svih uzrasta i profila, ali i u više zemalja u svijetu.

        Podsjećam, učesnici te, sada davne, radionice, njih trideset, bili su uglavnom mladi ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine. Ovladavajući tehnikama Teatra u obrazovanju, a istovremeno istražujući materijal mita, na kraju su ponudili uzbudljiv teatarski mamac za istraživanje svih vidova nasilja.

         Razvijajući taj uzbudljivi materijal dio mladih ljudi koji su učestvovali u njegovom kreiranju na radionici kasnije je u okviru Mostarskog teatra mladih razvio program Teatra u obrazovanju pod nazivom „Maske“, koji slijedi osnovnu zamisao nastalu na radionici.

         U početku je naš fokus bio na silovanju kao ratnoj strategiji. Zatim smo se bavili nasiljem kao mitološkom pojavom na Balkanu, životom pod maskama, licemjerstvom, nasiljem u porodici, i na kraju nasiljem mladih i nasiljem nad mladima.

        Zašto nasilje mladih na kraju?

        Tada, desetogodišnje postojanje Centra za dramski odgoj Bosne i Hercegovine i kontinuirana realizacija čitavog niza projekata na području cijele Bosne i Hercegovine, ali i šire, obezbijedili su nam, na bazi brojnih nezavisnih evaluacija tih projekata, značajne podatke o potrebama djece i mladih ljudi u našoj zemlji. Naravno, za stvaranje potpune slike koristili smo i sve dostupne nam pokazatelje relevantnih državnih institucija, ali i nevladinih organizacija, kako domaćih, tako i inozemnih. Ne elaborirajući na ovom mjestu uzroke zaključili smo na bazi svih tih pokazatelja da je trend nasilnog ponašanja mladih ljudi u dobi od 11 do 15 godina u značajnom porastu, te da je to ponašanje vrlo prisutno u samoj školi i njenom okruženju.

        Podaci o korištenju noževa u dječijim tučama, slomljene noge, premlaćivanje do gubljenja svijesti, razni oblici iživljavanja grupa na pojedincima i slično usmjerili su naša razmišljanja na kreiranje ovakvog projekta. Doda li se tome značajno prisustvo raznih poroka već u osnovnoj školi, te destruktivno ponašanje velikog broja dječaka i djevojčica ukazuje na alarmantnu situaciju pred kojom ne smijemo zatvarati oči.

Takođe smo zaključili da je odgojna komponenta porodice smanjena, da roditelji očekuju da će škola, osim obrazovanja, preuzeti i kompletnu odgojnu funkciju. Rezultat su zapuštena djeca koja uzore traže na ulici. U Mostaru je ovakvoj situaciji značajno doprinijela podijeljenost obrazovnog sistema što, između ostalog, rezultira prenapučenosti školskih objekata, jer nisu rijetki slučajevi da u zgradi građenoj za jednu osnovnu školu danas egzistiraju i po još dvije srednje. Sve to utiče na smanjenje odgojne komponente i svođenje škole na samo obrazovni proces. Ako se tome doda i katastrofalna ekonomska situacija u gradu i još prisutna podijeljenost grada, što sve utiče na sveukupnu apatiju stanovništva i prepuštanje djece samih sebi. U toj prepuštenosti i nedostatku odgojne komponente porodice, a pod uticajem brojnih negativnih uzora kojima smo izloženi, djeca postaju nasilna i često van kontrole.

       Procjenjujući ovu situaciju krenuli smo u škole. Sve, sa ciljem da uđemo u svaki razred od petog do osmog, odnosno devetog, i na satu odjeljenske zajednice pokažemo naš mamac proistekao iz one, već pomenute, radionice Pax projecta inspirisane mitom o Prometeju i Pandori. Bila je to posljednja verzija programa «Maske».

        Radili smo, dakle, u svim razredima, direktno u učionici i ograničeni trajanjem školskog časa.

        Struktura, kao primjer našeg rada, koju smo im ponudili izgledala je i izgleda  ovako:

-       kratak uvod (predstavljanje, upoznavanje sa metodologijom Teatra u obrazovanju sa akcentom na učestvovanje)

-       igranje teatarskog mamca (četiri scene unaprijed pripremljene. ( Igraju mladi glumci koji se u drugoj fazi uključuju u proces rada kao dramski pedagozi)

-       kratka analiza mamca da bi se stekao uvid u nivo razumijevanja situacije, likova i osnovnog problema u odigranoj scenskoj situaciji

-       nakon što se kao osnovni problem u odigranoj situaciji uoči nasilje kratak razgovor o nasilju, vrstama i slično.

-       Pogodnom tehnikom prisutne podijelimo u više grupa od po pet učesnika.

-       Zamolimo sve učesnike da se prisjete jednog primjera - situacije iz vlastitog života kada su u bilo kom obliku bili nasilni prema nekome, ili kada je neko bio nasilan prema njima, ili kada su gledali neko nasilje a nisu ništa poduzeli.

-       Nakon što konstatujemo da su se svi sjetili zamolimo ih da u malim grupama jedni drugima ispričaju primjere kojih su se sjetili. Tada u grupe ulaze dramski pedagozi – glumci koji su igrali mamac da pomognu i potaknu razgovor. Ne požurujemo učesnike.

-       Nakon ispričanih situacija vlastitog nasilja zamolimo svaku grupu da od pet primjera odabere jednu situaciju po vlastitom ključu, možda najzanimljiviju, možda najagresivniju, možda...

-       Kada su odabrali situaciju damo im u zadatak da još jednom izanaliziraju šta se desilo i definišu sve aktere u odabranoj situaciji. Nakon toga zamolimo ih da preuzmu uloge aktera iz odabrane situacije i pokušaju napraviti zaustavljeni prizor (skulpturu) ključnog trenutka nasilja u odabranoj situaciji. Damo vrijeme za probu.

-       Na kraju pozovemo sve grupe da pokažu svoje zaustavljene prizore. Pozovemo ostale da prepoznaju situaciju i aktere. Zavisno od vremena koristimo tehnike: vruća stolica i ispitivanje u ulozi. Moguće je mjenjati ulogu nasilnika i žrtve pa ponoviti ispitivanje u ulozi.

-       Na kraju izvučemo zaključak iz misli koje su rekli sami učesnici. Podsjetimo ih na to.  

       Svrha ovog projekta, koji još traje, je osvijestiti nasilno ponašanje, ukazati na uzroke, istražiti ih, ali i pokazati posljedice. Ne želimo to raditi samo sa djecom. U projekat smo uključili i roditelje, nastavnike, ali i svu djecu u školi, ne izdvajajući one koji pokazuju izrazito nasilno ponašanje. Dakle, svrha je osvijestiti uzroke nasilnog ponašanja i na taj način pokušati djelovati preventivno, a ne se baviti posljedicama.

       Cilj projekta je da osvještavajući uzroke nasilnog ponašanja svakog pojedinca pokušamo, suočavajući ga sa posljedicama, uticati na promjenu ponašanja danas.

       Na ovaj način kroz igru vrlo jednostavno smo identificirali njihova pojedinačna devijantna ponašanja, ali i uočili uzroke i naznačili moguće puteve ka rješenju. Zapravo sve su nam to zaneseni igrom u vlastitom fikcijskom kontekstu odigrala i pokazala djeca. Na nama je bilo samo da to uočimo i pročitamo. Nakon analize svih dobivenih pokazatelja organizirali smo seanse sa roditeljima, umjesto klasičnih roditeljskih sastanaka, ali sada su igrani mamci situacija koje smo dobili od njihove djece sa akcentom na istražene uzroke nasilnog ponašanja djece i moguće posljedice. Pokazalo se, ovakvo suočavanje sa stvarnošću je katarzično i učinkovito.

        Paralelno sa ovim aktivnostima organizirali smo i seriju radionica sa nastavnicima sa ciljem njihovog osposobljavanja za primjenu metodologije Drame i Teatra u obrazovanju, te Forum teatra, u njihovom svakodnevnom pedagoškom radu.

       Svjesni činjenice da je problem vrlo izražen i da ne postoje brza kratkoročna rješenja realizacijom ovog projekta očekujemo slijedeće rezultate:

-               aktivnije bavljenje problemom svih zainteresiranih,

-               bavljenje uzrocima problema, dakle prevencijom, a ne posljedicama,

-               osposobljavanje velikog broja nastavnika za primjenu nove metodologije vrlo pogodne za ovakav rad, a još uvijek nedovoljno primjenjivane u nastavnom procesu  kod nas.

       Vjerujemo da je realizacija ovog projekta u osnovnim školama Mostara promovirala svojim pozitivnim uticajem ovakav vid rada i uticala da se on proširi, te da će osposobljeni nastavnici primjenjivati ovu metodologiju u svakodnevnom radu. Uvjereni smo, takođe, da će ovaj projekat suočavajući roditelje sa brojnim uzrocima devijantnog ponašanja njihove djece uticati na promjenu ponašanja samih roditelja, što bi po dosadašnjem iskustvu moralo značajno uticati na smanjenje nasilnog ponašanja djece i mladih ljudi u našem okruženju.

       Zaključili smo da, uočavajući pojedinačne uzroke definišemo i kolektivne i učimo se boriti sa njima.

        Moj osnovni problem u brojnim učionicama, a do sada smo u okviru ovog projekta bili u 536 učionica, bio je kako učenike motivisati i stimulisati da ne odgovaraju sa Da ili Ne, kako ih «natjerati» da govore i iznose svoja mišljenja. Naprimjer, u jednoj seoskoj školi u okolini Mostara u osmom razredu mogli smo primjetiti vrlo moderno obučene djevojke i mladiće, našminkane i vrlo zainteresirane za gledanje mamca, koji jeste mali komad teatra, ali čim se situacija promijenila i čim je trebalo progovoriti, iznositi vlastita mišljenja, dileme, stavove sve je izgledalo dijametralno drugačije. Naime, djevojke su oborile pogled i dijelom odjeće prekrile usta. Jasno su davale do znanja da je za njih program završen. One nisu tu da govore, njihovo je da sjede, šute i slušaju. Tradicija je to u njihovom kraju i danas. I ne samo u njihovom.

        Bilo je jasno da proces treba usmjeriti u drugačijem pravcu. Više nije bilo bitno fizičko nasilje, počeli smo ispitivati položaj žene u toj lokalnoj zajednici. Nije bilo nimalo lako. Najčešći odgovor ili konstatacija bila je: Ja sam žena, tako je to. Tu se ništa ne može promjeniti.

       Iščupali smo nekoliko malih porodičnih situacija. Bile su bolne i teške. Samo smo malo otvorili problem. Momci su se smijali i smatrali da tu nema problema. Nismo insistirali svjesni činjenice kolika je hrabrost bila potrebna da dvije-tri djevojke progovore, stidljivo, šturo, ali progovore...

      Iz škole smo otišli zamišljeni i sa čvrstom odlukom da se brzo moramo vratiti, ali i sa uvjerenjem da ovakvih sredina ima jako puno u našem okruženju.

      Ubrzo je došla potvrda, pozitivna i ohrabrujuća, za naš rad u ovoj školi. Direktorica škole, na zahtjev učenika, zove da opet dođemo, ali u sve razrede.

       Vrlo je upečatljiv primjer još jedne škole u Mostaru u kojoj smo radili ovaj program na časovima odjeljenske zajednice. Bile su to grupe od oko 30 učenika. Nastavnici nisu prisustvovali. U svakom od 6 razreda bar jedna od pet malih grupa ponovila je istu ili skoro istu scenu. U nekim razredima i više njih. Bio je to alarm za uzbunu. Koristeći metod ispitivanja u ulozi otkrili smo da postoji nastavnik u školi koji redovno maltretira učenike, pa čak i fizički udara. Vruća stolica otkrila je i koji je to nastavnik. Nakon ove jednodnevne posjete školi i razgovora sa direktorom i pedagogom škole dugo, iz straha čuvana tajna, javno je objelodanjena.

Nastavnik je sankcionisan i sve se promjenilo. Moć igre u fikcijskom kontekstu i osjećaj sigurnosti tako stečen dao je mladim ljudima snagu da govore, a kad su progovorili našlo se i rješenje.

         Drugo, za nas vrlo zanimljivo iskustvo desilo se u jednopj seoskoj školi u blizini Mostara. Otišli smo tamo sa stereotipnim mišljenjem o onom šta nas očekuje. Bili smo iznenađeni. Školska zgrada mala i neuslovna, ali sve čisto, organizirano i srdačno. Lijepo smo se osjećali. Djeca otvorena i spremna za saradnju, vrlo radoznala. I njima smo ponudili «Maske». U jednom šestom razredu sa djecom od oko 12 godina osjećali smo neku posebnu radost. Već nakon pet minuta glumci u maloj predstavi stave velike bijele maske preko lica. Primjetio sam jednog dječaka kako se odmah unervozio i počeo zapitkivati nastavnicu. Smirivala ga je i upućivala na nas. Jedva je izdržao tih prvih petnaest minuta. Čim je dobio priliku munjevito je postavio pitanje: Zašto na maskama koje imaju mladi ljudi nema usta dok ih na maskama koje imaju roditelji ima?

        Da sam mogao poljubio bih ga od sreće. Bilo je to pitanje koje smo prvi put dobili. Ovaj proces radili smo u brojnim zemljama Evrope, u SAD, sa aktivistima koji se bave zaštitom ljudskih prava, sa studentima...., ali ovog suštinskog pitanja u oko 100 do tada održanih seansi nije bilo. Dijete je dalo i odgovor. Jasno je prepoznalo beznađe društva u kojem živi koje mu neda da govori, ali i svu tragiku tradicije u kojoj ono nema šta da misli i govori. Zna se ko ima pravo da govori.

       O ovome smo razmišljali kada smo pravili ovaj program Do sada smo to morali sami inicirati. U ovoj školi, u ovom razredu dječak od 12 godina vidio je u tom našem fikcijskom kontekstu svoj odraz i rekao. Poslije su svi pričali, kreirali, igrali se, ali i otišli kućama bogatiji za jedno novo saznanje. Zajedno smo zaključili da o svemu, bez obzira koliko bilo teško moramo govoriti. Jer ako govorimo ima nade da nas neko čuje, a ako nas neko čuje postoje šanse da se nešto i promjeni. Ovo je citat. Ovo su rekli mladi ljudi u jednoj osnovnoj školi, a mi zapisali i zapamtili. Ponavljamo i drugima svjesni da dilema govoriti ili ne govoriti jeste duboko ukorijenjena u našoj tradiciji, kulturi, odgoju, obrazovanju..

       Zato nas vide kao kulturu stida.

       Nakon svega, uvjeren sam, da će mladi ljudi sa kojima smo se sreli ubuduće govoriti i istinski mjenjati svoj mikrosvijet. Te promjene su naš najveći uspjeh.

      Zato žurimo da dođemo u što više mikrosvijetova u našem gradu, ali i u našoj zemlji.

      Danas je situacija puno bolja. Centar za dramski odgoj svojim dvadesetpetogodišnjim djelovanjem okupio je stotine pojedinačnih, ali i dosta grupnih članova koji kroz svoje svakodnevne aktivnosti promovišu i prakticiraju ove aktivnosti. Mi danas imamo u kontinuitetu tokom cijele godine desetine radionica iz različitih oblika primijenjenog teatra, imamo festival primijenjenog teatra, programi i predstave koji jesu oblici primijenjenog teatra uvrštavaju se, nakon selekcija, u repertoare umjetničkih festivala itd. Značajan broj umjetnika počinje se interesovati iz različitih razloga za ovakav vid prakticiranja teatra itd. Istina, mi još nemamo istinsko valoriziranje ovakvog rada, ali i sama činjenica da primijenjeni teatar više nije na totalnoj margini i da se o njegovim dometima piše i govori, budi nadu da će vrijeme koje dolazi dati mnogo više prostora za ovakav rad. Ja mislim da je umjetnički rad u zajednici od izuzetne važnosti i ima višestruko značenje. Prvo, vjerujem da tamo gdje nema kvalitetnog umjetničkog rada u zajednici nema ni ozbiljne baze za stvaranje vrhunskih umjetničkih djela. Umjetnički rad u zajednici je osnova na kojoj počiva piramida umjetnosti i umjetničkog stvaranja uopšte. Drugo, mislim da umjetnost u zajednici pomaže boljem i kvalitetnijem životu svih stanovnika te zajednice oplemenjujući ih i stvarajući od njih bolje ljude. Uključivanje u ovaj rad što više vrhunskih umjetnika, od posebne je važnosti. To obezbjeđuje kvalitetan rad, a istovremeno tom radu daje značaj. Zato mislim da angažman u budućnosti mora ići ka što većoj sprezi vrhunske umjetnosti i rada u zajednici, na obostranu korist i zadovoljstvo.