MOSTAR IMA SRCE

Jutarnja kafa sa ratnim drugom. Čavrljamo o svemu i svačemu. Pravimo i duge pauze, šutimo uronjeni u neke svoje misli. Jednu takvu pauzu on prekida pitanjem, a onda odmah nadovezuje i konstataciju. Pita me: Šta je sa ovim narodom danas, što ga više jašeš on sve manje hoće, želi, zna dići glas, okupiti se na protestu? Nema šanse da za bilo šta danas okupiš i sto ljudi u Mostaru, a sjećam se kad ste prije rata vi iz onog Kluba okupljali hiljade ljudi. Šta se to u međuvremenu desilo?

Šutim, a misli odlutaše na jutarnju kafu marta 1992. godine. Dan je desesti. Noć prije Mostar je probudila eksplozija. Ujutro ćemo saznati da je eksplozija podmetnuta na Partizansko spomen groblje. Svi smo bili uvjereni da je to isti onaj eksploziv koji je nešto prije ukraden iz Rudnika mrkog uglja u Mostaru i za kojim počiniocima policija traga.

Tako su nas izvijestili. Trideset i jednu godinu kasnije ta ista policija još traga i istraga je u tijeku.

Nas pet-šest iz Kluba intelektualaca Mostara pili smo kafu pod platanima i smišljali šta učiniti. Dogovor pada, pozovimo narod da se u podne okupi na Partizanskom pa ćemo izraziti svoj bunt. Odlučujemo da pozovemo predsjednika UABNOR-a Mostar Aliju Bijavicu da se obrati, a i dio nas će se, takođe, obratiti. Bez velikog razmišljanja odlučujemo da se obrate Mišo Marić, Toni Pehar, Roko Markovina, Ivan Džidić, a da ja sve moderiram i kroz to se, takođe, obratim. Telefonima i putem Radio Mostara obaviještavamo građane i upućujemo im poziv. Računali smo, obzirom na kratko vrijeme, na par stotina ljudi. Prevarili smo se. Već od 11 sati rijeka ljudi hrlila je prema Partizanskom spomen groblju. Bilo je, po procjeni, oko 8 hiljada ljudi. Televizija AS je sve snimala i emitovala u svom programu. Atmosfera fantastična, ljudi buntovni i odlučni. Svaka riječ izgovorena tog dana dočekana je frenetičnim aplauzom.

Svi smo bili ponosni na Mostar. Bio je to onaj grad o kojem smo čitali i koji je uvijek u istoriji bio na pravoj, slobodarskoj, strani.

U toj prkosnoj atmosferi došlo je vrijeme da zaključim skup. Nisam ništa pisao i progovorio sam srcem i nošen atmosferom i raspoloženjem mojih sugrađana. Izgovorio sam slijedeće riječi:

„Građani Mostara,

Prijatelji,

Ljudi,

Na ovom mjestu smo se uvijek skupljali iz časnih razloga, a časnijeg razloga od ovog danas nema. Mjesecima pucaju u nas, mjesecima nas pokušavaju zavaditi, mjesecima mi strpljivo čekamo neke dogovore i u međuvremenu postajemo gladni, poluobučeni, sa nezagrijanim stanovima, uplašeni i ranjeni.
A zbog koga i zbog čega ?

Zbog šačice čovjekolikoh ljudi što trguju našim životima i namiruju svoje bankovne račune.

Noćas je ta krvava bratija preko svojih suludih izvršilaca pucala u srce Mostara. Noćas je ta bagra od ljudi Mostaru objavila rat, rat do istrebljenja. Pa sad, vi, Mostarci, odlučite hoćete li prihvatiti jaram i tutorstvo ili ćete svim sredstvima stati na branik Mostara i kao i svaki put do sada odbraniti Mostar i sve njegove svetinje. Jer, ne zaboravimo, avet fašizma, što nas napada, krvava je. Ako se ne dignemo neće nas ni biti. A ova mladost, mladost Mostara, koje se i mrtve boje, obavezuje nas da sačuvamo Mostar, jer on nije i ne može biti, ni istočni ni zapadni, on je samo naš, za vijeke vijekova.

Tako je bilo i tako će i biti.

Ima jedna prastara mostarska kletva. Dugo je pamtim. Uvijek me strah hvatao od nje, a sad je želim glasno izgovoriti, bez imalo straha.

Da bog da te majka kukom po Neretvi tražila !

Od mene im za sada toliko.

Kad god nam je bilo teško bili smo zajedno, jer mi jednostavno ne umijemo drugačije. Istu vodu pijemo, isto nas sunce prži, sve svetinje ovoga grada su podjednako naše, jer mi ovaj grad volimo. On nas je takvima stvorio i zato od danas nema šutnje, ludilu suprotstavljamo um, puškama cvijeće, civilizaciju primitivizmu, jer ovo je naše a ne njihovo.

Šef policije grada izjavljuje da nikome ne može garantovati sigurnost. Mostar je grad u kojem radi ko šta hoće i nikome ne odgovara, a dotični šef policije i dalje uredno prima platu i dalje ništa ne zna. Kaže da ne zna ni ko je odnio stotine kilograma eksploziva sko on ne zna, građani znaju. Kaže da ne zna ništa. Zna primati platu i stranačke naredbe. A nama treba dobra policija i dobar šef, i to policija i šef koji vole Mostar, a ne rade protiv njega.

Izvršni odbor Skupštine opštine ili takozvana vlada se međusobno svađa, solistički nastupa svako na svoju stranu, a ono malo što urade, urade naopako. Bolje i da ne rade. Mostar bi manje upropastili.

A nazovi republička vlast, čini se i ona je digla ruke od nas, a boga mi i od svih građana ove Republike. Ovdje ih uglavnom nema. Narod voli reći: Kroz Mostar ne vode više glavni trgovački putevi, a njih trgovina uglavnom i zanima.

Što će oni sa narodom i među narodom. Pretvorili su se u ferijalce i putuju po Svijetu nebi li se dogovorili kako ćemo živjeti.

Kao da mi to odavno vrlo dobro ne znamo.

Zato gospodo sjašite, jer mogli bi letjeti, a i let može biti pad, a od pada zna i da boli.

Zato mi dozvolite, da u ime vas, formulišem nekoliko izričitih zahtjeva građana Mostara takozvanoj svojoj vlasti.

Ostavke svih članova Izvršnog odbora Skupštine opštine Mostar odmah.

Ostavke šefova policije u Mostaru i Hercegovini.

Odmah objelodanjivanje svih rezultata istraga, sa imenima, za krađu eksploziva do svih bombaških i drugih akcija u Mostaru.

Dolazak ministra i zamjenika ministra Ministarstva unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine, gospode Delimustafića i Žepinića, odmah u Mostar kako bi se njima sve reklo, jer ovdje se nema kome govoriti.

Za sutra, 11. marta 1992. godine pozivamo sve Mostarce na dan građanskog neposluha.

Odgovor na naše zahtjeve čekaćemo do sutra, 11. marta 1992. godine do 12,00 sati.

Sa rezultatima našeg ultimatuma građane ćemo upoznati sutra, 11. marta 1992. godine u 17,00 sati na našem novom protestnom skupu na Musali. Ako ne bude odgovora na naše zahtjeve ostaćemo na Musali do njihovog ispunjenja.

Objavljen je Mostaru prljavi rat, a mi imamo srce. Mostar ima srce i nema tog oružja koje nas može pokolebati.

Zato vas, na kraju, molim, raziđimo se dostojanstveno kako ovom skupu i priliči.

I šta na kraju reći do ono staro Smrt fašizmu –sloboda narodu.“

Prekidan sam više puta aplauzom i uzvicima odobravanja. Čvrsto riješeni da se sutra vidimo na Musali polako i ponosno građani su se razilazili, a mene su kolege pitale: Šta ti bi da formulišeš onakve zaključke?

Rekoh: Pročitao sam ih na licima prisutnih i u njihovom odobravanju.

Saglasiše se samnom i odlučismo da odmah sjednemo i sve isplaniramo za sutra.

Tako je i bilo.

A sutra na trgu Musala postavismo bokserski ring kao scenu i poče okupljanje. Dolaze ljudi sa svih strana. Stižu i telegrami podrške iz cijele države, od Ljubljane do Skoplja. Stigli su i ministar i zamjenik MUP-a RBiH, gospoda Delimustafić i Žepinić, baš kako smo i zahtijevali. Hiljade ljudi, neki procjenjuju da nas je dvadeset hiljada, drugi kažu i više, u svakom slučaju neviđen mirovni, protestni skup u Mostaru. Počinjemo, čitam telegrame, smjenjuju se brojni govornici, aplauzi podrške, sjajna atmosfera. Prolaze sati, odlučni smo da tu ostanemo dok vlast ne kaže šta su uradili ili ne podnese ostavke.

A onda nam redari javljaju da su na tri strane primjećene veće grupe mladih ljudi u civilu, ali zakopčani do vrata, kao da ispod nešto kriju. Ponovnim izviđanjem uočava se da po govoru u dvije grupe imamo ljude koji nisu iz Hercegovine. Sumnjivo nam je. Šef našeg obezbijeđenja, inače profesionalac, obilazi teren i po povratku kaže da, po njegovom mišljenju, imamo na tri lokacije specijalce JNA, HOS-ovce i zelene beretke, te da bi bilo najbolje mirno prekinuti protest, jer oni su tu sigurno da naprave incident, a tu će onda pasti krv, a tad je sve uzalud.

Dok smo mi vijećali sa razglasa je išla prigodna muzika.

Pada odluka. Prekidamo skup, ali valja to napraviti tako da se ima dojam da su naši zahtjevi ispunjeni i požuriti narod da se što prije raziđe.

Izlazim na scenu i govorim, govorim pola sata. Pričam uvjerljivo, pričam o dobivenim garancijama, o datoj riječi, o slobodi i snazi naroda, pričam svašta, ali narod mi vjeruje i polako se razilazi. Za tih pola sata koliko sam govorio hiljade i hiljade ljudi bezbjedno je otišlo i sigurno stiglo kući.

Jedva silazim sa ringa od umora. Trg je čist, a mi razmjenjujemo mišljenja. Dolazi naš šef obezbjeđenja i kaže mi: Ti si bio najistureniji, javi svojima da dan-dva ne spavaju u vašem stanu, a i ti se skloni dok ti ne javim je li sigurno. Zovem suprugu i kažem da se skloni, a mene naredni mjesec svaki dan vode na drugu lokaciju da prenoćim.

A onda je pukla cisterna i sve je počelo otvoreno.

Dok o svemu ovome razmišljam sjetih se da mi je ovaj, baš ovaj ratni drug, negdje 1993. godine pričao kako me je imao na snajperu tog dana o kojem razmišljam. Tad mi je pričao da je imao zadatak da me u zgodnom trenutku skine. Rekao je da je zadatak i oružje dobio od važnog stranačkog čovjeka. Nije pucao, jer je pod ringom u prvom redu vidio očevog brata, kojeg je jako volio, pa se prepao da bi u metežu koji bi nastao i on mogao stradati.

U tom trenutku me on trznu iz misli pitanjem: Gdje si ti odlutao?

Velim, razmišljam o martu 1992. godine i tvom snajperu.

Nemoj se zezati, doda, i sada te drže na nišanu. Zato sam došao da ti to kažem. Čuvaj se. Usta, plati kafe i nestade u gužvi šetača.