JESU LI SAMOPROGLAŠENI, ANTIFAŠISTI ILI LEGITIMNI PREDSTAVNICI NARODA, PITANJE JE SAD

Čitam dnevnu dozu poruka. Evo nekih nasumice prepisanih:

-          Znamo gdje stanuješ. Pazi kad ulaziš u haustor.

-          Đubre partizansko, mrzitelju Hrvata.

-          Što ti do kraja ne prebiše noge.

-          Nećeš dugo.

-          Naš si.

-          Komunjaro fašistička, govno jugoslovensko, itd, itd.

Uz ovo ide i doza telefonskih poziva sa urlanjem sličnih poruka. Doda li se tome i značajan broj tekstova na portalima, čijom uređivačkom politikom bi bio vrlo zadovoljan i sam poglavnik, jasno je da je reakcija antifašista na ponovni teroristički čin na Partizansko spomen groblje u Mostaru pogodila u srijedu i vrlo precizno identificirala kreatore zla koje se u Mostaru ponavlja skoro 30 godina. Tekstovi i poruke su toliko identične da se stiče dojam da ih je pisala jedna ruka, bez obzira što su potpisi različiti. Možda i jeste tako, jer uistinu lako je to onda distribuirati armiji sljedbenika mraka.

Svi pišu da su članovi antifašističkih udruženja „samoproglašeni antifašisti“. Valja ih podsjetiti na neke činjenice. Naime, Osnivački kongres Saveza boraca Narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije održan je 28. i 29. septembra 1947. godine u Beogradu. Na Kongresu su donesena Pravila Saveza boraca, kojima su utvrđeni naziv organizacije, zadaci, organizaciona struktura, uslovi prijema u članstvo, prava i dužnosti članova i dr. Takođe, na Kongresu je izabran Glavni odbor organizacije, a za prvog predsednika Saveza boraca je izabran Josip Broz Tito.

Osnovni zadatak Saveza boraca je bio očuvanje i učvršćivanje tekovina Narodnooslobodilačke borbe, razvijanje tradicija Narodnooslobodilačke borbe, sakupljanje istorijske građe iz Narodnooslobodilačke borbe, uređivanje grobova palih boraca, podizanje spomenika, osnivanje muzeja, briga o materijalnom zbrinjavanju, školovanju i zapošljavanju učesnika i djece palih boraca, regulisanju invalidnine, penzija i ostalih socijalnih pomoći učesnicima rata i njihovim porodicama, briga o prosvjetnoj i sportskoj aktivnosti članova, saradnji sa nacionalnim i međunarodnim organizacijama bivših boraca i dr. Članovi ove organizacije mogli su biti - učesnici Narodnooslobodilačke borbe, aktivisti Narodnooslobodilačkog pokreta, zatvorenici i internirana uhapšena lica zbog pomaganja i saradnje sa Narodnooslobodilačkim pokretom, zarobljenici bivše Jugoslovenske vojske koji su se u zarobljeništvu opredJelili za Narodnooslobodilački pokret i jugoslovenski državljani koji su se van Jugoslavije borili protiv fašizma. Tokom 1948. godine, osnovane su republičke organizacije Saveza boraca - u aprilu Savez boraca Crne Gore; u maju Savez boraca Srbije, Savez boraca Hrvatske i Savez boraca Bosne i Hercegovine i u julu Savez boraca Slovenije.

Poslije raspada Jugoslavije, 1991. godine SUBNOR Jugoslavije je prestao da postoji u dotadašnjem obliku, a njegovu tradiciju u novonastalim državama nastavile su dotadašnje republičke organizacije. Sve do 2006. godine zvanično je postojao SUBNOR Jugoslavije, ali je i on onda prestao da postoji.

Organizacije SUBNOR-a koje danas djeluju su organizacije koje su nastale od republičkih organizacija SUBNOR-a.

U Bosni i Hercegovini djeluje Savez antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR BiH), koji je 24. juna 2006. godine transforamcijom dotadašnje organizacije SUBNOR-a Bosne i Hercegovine prerastao u sadašnji oblik.

Dakle, organizacija ima dugu tradiciju i vrlo jasan program i ciljeve. Prije će biti da su ovi što pišu samoproglašeni zaštitnici nacionalnih interesa, jer niko ne zna kad im je i na koji način narod dao plebiscitarnu podršku da ih predstavljaju, kako to oni kroz svoje napade i istupe predstavljaju. Ako je suditi po broju glasača koji im daju podršku to je značajno ispod 50 % ukupnog broja glasača pa će prije biti da se oni lažno predstavljaju, da nisu legitimni, te da su „samoproglašeni predstavnici naroda“.

A što se tiče Partizanskog spomen groblja zanimljiva je izjava gospodina Slađana Bevande, ministra u Ministarstvu unutrašnjih poslova HNK. On kaže: “MUP svaki put reaguje na pravi način i pronađe počinioce, a na drugima je da to procesuiraju”. Onda još ponovi: “Počinioce uvijek pronađemo i dovedemo pred lice pravde”.

Još kaže da MUP HNK časno i pošteno radi svoj posao.

Ako to jeste tako nameće se logično pitanje: Gdje je onda zapelo?

Ako MUP uvijek pronađe počinioce kako to da javnost o tome nikada nije obaviještena, niti su joj saopšteni podaci o počiniocima. Kada su u pitanju bilo kakve tuče ili narušavanje javnog reda i mira bar inicijale počinioca dobijemo još isti dan. Znači li to da MUP napad na Nacionalni spomenik BiH ne tretira sa istom težinom kao i remećenje javnog reda i mira, zbog, recimo pijanstva?

Nije li ovom izjavom ministar Bevanda direktno prozvao Tužilaštvo HNK, jer on kaže da oni uvijek pronađu počinioce, ali da je na drugima da to procesuiraju. Po redu stvari to je Tužilaštvo, a ministar kaže da je kod njih zapelo.

Ako je tako, zašto?

Zanimljiv je, takođe, način na koji u naručenim tekstovima pokušavaju braniti gradonačelnika Kordića od antifašista. Prvo, mi smo legalisti i gospodin Kordić je i naš gradonačelnik i do kada god je to tako uzimaćemo pravo da ukažemo na sve propuste koje po našem mišljenju učini, kao što ćemo sve dobre stvari pohvaliti. To smo i do sada činili. Zato ne branite ga od nas, samo ga „ukopavate“ kako bi se žargonski reklo. A da je dao nekoliko kontraverznih i kontradiktornih izjava u posljednjih šest mjeseci o Partizanskom spomen groblju je činjenica. Ovlaš pregledom na googlu sve je dostupno. Antifašisti su na to reagovali i zbog toga tražili pojašnjenja. Razgovor je uvijek najbolji lijek u ovakvim situacijama. Iznenađeni smo da je gradonačelnik odbio dijalog. To ništa ne govori o nama, naprotiv.

I priča o ulicama po osvjedočenim fašistima u Mostaru se polovično prezentira. Loptica se prebacuje da drugi nisu htjeli promjenu, a istina je da drugi nisu prihvatili ucjenu da bi došlo do promjene. HDZ BiH u tadašnjem Gradskom vijeću htio je trgovati sa tom promjenom. Drugi nisu pristali na nemoralnu trgovinu i ulice su, na radost trgovaca, ostale sa istim nazivima. Do danas.

Vrhunac gluposti su tvrdnje kako su sve na Partizanskom spomen groblju uradile dobro organizovane Bošnjačke grupe predvođene bivšim operativcima AID-a, a sve kako bi se tobož Hrvate prikazalo kao sljedbenike ustaške ideologije.

Zanimljivo razmišljanje, jer antifašisti isključivo govore o ustašama i njihovim sljedbenicima, a branitelji hrvatstva to poistovjećuju. Zapravo braneći Hrvate uporno ih izjednačavaju sa ustaštvom, istovremeno za to optužujući druge.

Ima za to onaj stari vic o Sulji i Muji u kojem Suljo kaže: Nemoj me Mujo više braniti, majke ti.

Dakle, ne branite nikoga više, jer vaša odbrana je optužba.

Zašto u kontekstu svega pominjem i pominjemo gospodina Čovića? Pa zato što je jasno iz njegovog načina vođenja stranke da on jednom rečenicom da to treba uraditi može sve riješiti u 5 minuta. On mudro šuti i strancima, nenaviklim na naše marifetluke, prodaje, uz osmijeh, maglu.

Pošto živim gdje živim jasno mi je da ni one poruke, pozivi, prijetnje, napisi i šta sve ne sa početka ovog teksta nebi postojali da ih neko nije odobrio, a pošto je piramida sa gotovo vojnom subordinacijom nema smisla baviti se „vojnicima“ kad znaš da smrad ide do „generala“.

Eto zato ih i pominjem i pominjaću.

Idemo dalje.