DAJMO IM ŠANSU DA OSTVARE SVOJE SNOVE

/Obraćanje na Svečanoj akademiji u povodu 77. godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu, Narodno pozorište Mostar, 12. februar 2022. godine/

Smrt fašizmu !

Hvala vam što ste našli vrijeme i imali dobre volje da danas budete u Mostaru. Posebno hvala našim dragim prijateljima koji su došli iz Slovenije, Crne Gore, Hrvatske, jer dalek je put doći do Mostara. Posebno hvala, jer ima među nama i dvoje živih partizana. Nemojte mi zamjeriti što ću njih posebno pozdraviti i pomenuti, našeg Albina Pibernika, koji je sa 11 godina sa svojim roditeljima pregazio Igmanski marš.Tih devedeset i nešto nije mu smetalo da iz Ljubljane danas bude sa nama ovdje. Zajedno sa njim je i naša Valerija Skrinjar Tvrz, tako da nisam mogao da njih posebno ne pozdravim, jer Ljubljana nije daleko, ali godine su se nabrale, a mlado srce ih je ovog februara, kao i puno puta do sada dovelo u Mostar.

Ja ne bih da govorim o onome što su istorijske činjenice, o tome šta je Mostar u Narodno-oslobodilačkom ratu dao izuzev par nekih malih podataka koji jesu zanimljivi.

 U Mostaru je u toku Drugog svjetskog rata sve četiri godine rata radila ilegalna štamparija koju su svi tražili i nikad nije bila otkrivena. Tu kuću su pretresali, kuću Muštovića, i nikad nije bila otkrivena. Kažu da je to jedina neotkrivena štamparija u okupiranoj Evropi. Svakodnevno je štampala od letaka, biltena do drugih informacija koje su dijeljene po gradu.

Druga stvar koja je vrlo zanimljiva je da je čuveni Mostarski bataljon, koji je sa Trećom divizijom i Savom Kovačevićem bio na Sutjesci i dobro stradao, preostali dio boraca se vratio u Mostar, okupirani Mostar 1943. godine, mjesec dana bio na oporavku. Samo je jedna partizanka otkrivena, njenom greškom, prepala se, izašla iz nekog razloga, Raca Gnjatić Ivanišević, i stradala. Oni su se oporavili u kućama Mostara, u ilegali, popunili se novim mladim SKOJ-evcima i drugim patriotima i vratili se na svoj slavni borbeni put. To je jedan, ovako, primjer koji je vrlo zanimljiv.

Treća stvar, koja je jako važna za razumijevanje Mostara u tom vremenu. Ovo je bila italijanska okupaciona zona, a oni su bili nešto blaži prema Jevrejima. Postoje podaci da su iz čitave Bosne i Hercegovine brojne jevrejske porodice dolazile u Mostar da se sklone, čak južno od Praga svi koji su se mogli probiti do Mostara našli su po mostarskim kućama utočište. Presvučeni, sklonjeni i zaštićeni. Pred kapitulaciju Italije oni su odvedeni na otoke, na kraju su završili na otoku Rabu. Kad je otišla Italija, partizani oslobodili otok Rab, od tih Jevreja formiran je jedini jevrejski partizanski odred u Evropi. Rabski partizanski odred. To je jedan, ovako, kuriozitet o kojem se malo zna, ali je jako bitan.

Još jedna stvar koja je nama u Mostaru vrlo važna, Fudbalski klub „Velež“ je bio zabranjen, a može se reći kolektivno su otišli u partizane. Sedamdesetsedam, sedamdesetsedam, jedanaest kompletnih ekipa, fudbalskih ekipa, članova „Veleža“ je poginulo u borbi za slobodu. Fudbalski klub „Velež“ dao je devet narodnih heroja. Jedan se vratio i dočekao slobodu. Ove godine „Velež“ slavi sto godina. Crven je od 1922. godine do 2022. godine.

Zašto pominjem ove stvari?

Malo prije su me novinari pitali, a to je konstantno na ovakvim skupovima da postavljaju pitanja: Zašto vi ovo obilježavate nakon toliko godina ? Zašto je važno sjećati se prošlosti ?

Ja uporno ponavljam, mnogima od vas sam već dosadan, jer to često na raznim skupovima kažem: Nismo mi ovdje samo zbog 14. februara 1945. godine. Jesmo i zbog toga, treba se sjetiti slavnih dana i slavne istorije, ali to neće imati smisla ako to nije nadahnuće za 2045. godinu. Mi smo ovdje da nešto učimo iz te prošlosti i da se zagledamo u budućnost. Nekada smo ovdje za 14. februar dijelili stanove, otvarali fabrike, otvarali nove pogone, otvarali škole, otvarali Univerzitet i tako dalje, i tako dalje.

Danas, svakog 14. februara nas je manje u gradu, manje smo sretni, više pričamo sami sa sobom nego međusobno, ne vidimo osmjehe na licima. Zato je važno da se sjetimo onih koji su istinski donijeli slobodu, te da se nadahnuti njihovom snagom, voljom, moralom, odlučnošću konačno počnemo graditi budućnost.

Ne ratujemo mi danas protiv Hitlera, Musolinija, Draže i Ante. Odavno su oni mrtvi. I dok mi u pričama vodimo bitke protiv njih oko nas se rađaju, rastu, niču novi mali fireri.

Hajdemo mi biti naše bitke.

Hajdemo se mi obračunati sa ovima oko nas koji nam zagorčavaju živote, koji nam uništavaju budućnost, koji nam tjeraju djecu, iz svih naših zemalja.

Mi se pretvaramo, konkretno Bosna i Hercegovina, ako se ovako nastavi biće jedan veliki dom staraca i groblje, bez budućnosti.

Kad govorim oovim pitanjima volim napraviti jedno poređenje, vrlo mi je zanimljivo.Naime, 4. jula 1941. godine, kada je Politbiro Komunističke partije Jugoslavije, u Ribnikarovoj kući u Beogradu donosio odluku da pozove narode Jugoslavije na ustanak. Među njima, ubjedljivo najmlađi, bio je Ivo Lola Ribar. Ivo Lola Ribar je tada imao, ako se ne varam, 24 – 25 godina. I taj Politbiro daje zadatak najmlađem među njima, Ivi Loli Ribaru, da napiše proglas narodima Jugoslavije za dizanje ustanka. I Lola piše, donosi tekst proglasa, čita i Politbiro bez primjedbi, dopuna i izmjena usvaja. Proglas u Lolinom rukopisu ide odmah u javnost. Ostalo je istorija. Ništa neobično, reklo bi se.

Da, ništa neobično za vrijeme od prije 80 i nešto više godina u krugu tadašnjih antifašista. Vratimo se u stvarnost, u vrijeme koje mi živimo.

Gdje su i šta rade naši dvadesetpetogodišnjaci?

Kakve šanse njima daje naše društvo?

A i oni su mladi i obrazovani i hoće više i bolje, ali im ne dajemo šanse, bolje reći ne daju im šanse.

Na nama, sljedbenicima ideja tih hrabrih antifašista koji su svoje živote ugrađivali u slobodu, pjevajući i vjerujući da mogu ostvariti snove, na nama je da se nadahnemo njihovim djelima, njihovim žrtvama, njihovim ostvarenim snovima i bez straha od gubitka nekih malih benefita krenemo naprijed u ponovnu borbu za punu slobodu, za jednakost, za ravnopravnost svih, za socijalnu pravdu. Da bi to mogli moramo vjerovati u vlastite snage, moramo vjerovati da je nas više, ali smo previše tihi i previše fini, moramo vjerovati u mladost koja je željna boljeg života, davati im šanse i poticati ih na ostvarenje njihovih snova. Samo svi zajedno, kao i Titovi partizani u onom vremenu, možemo dosanjati novu slobodu.

Vremena za čekanje više nema. Idemo svi u akciju. Odmah.

Naša sudbina isključivo je u našim rukama.

Smrt fašizmu !