DA LI SMO 30 GODINA KASNIJE UISTINU NEZAVISNI ?


Dan je nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Tačno je 30 godina od istorijskog referenduma. Časno je danas prisjetiti se tih sudbonosnih dana.

Valja reći da je Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan 29. februara i 1. marta 1992. Glasalo je ukupno 2.073.568 glasača (izlaznost 63,7%). 99,7% bilo je za nezavisnost, a 0,3% protiv. SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Tako je referendum pretežno bojkotiran u općinama u kojima su Srbi bili u većini.

Referendumsko pitanje glasilo je:

“

Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?

”

Mjesec dana nakon referenduma uslijedio je rat u Bosni i Hercegovini.

Ali, prisjetimo se nekih važnih činjenica, jer skloni smo zaboravu. Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine nacionalni je praznik koji se obilježava 1. marta svake godine, a kojim se proslavlja nezavisnost Bosne i Hercegovine od Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine održan je na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ, a označavao je opredjeljivanje građana ka budućnosti zemlje, a ujedno je bio i uvod u rat.

Rezultati referenduma prihvaćeni su 6. marta iste godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine.

Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. marta 1995, neposredno nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini i tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.

Prethodno je Zakon o 1. martu donijela Skupština Republike Bosne i Hercegovine, 28. februara 1995. No, na osnovu ovog akta, danas se Dan nezavisnosti obilježava samo u jednom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, odnosno u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Parlament je 28. februara 1995. donio odluku da se 1. mart slavi kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Dan nezavisnosti prvi put je proslavljen 7. aprila 1995. Evropska ekonomska zajednica priznala je ovaj dan kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Vlada Republike Srpske osporava ovaj dan, te se on zbog toga slavi samo u Federaciji Bosne i Hercegovine.

To su činjenice i fakta, ali mislim da je važno progovoriti o još nekim pitanjima u ovim sudbonosnim vremenima, kako za nas u BiH, tako, rekao bih, i u Svijetu.

Trideset je godina kako su građani Bosne i Hercegovine rekli da žele samostalnu, jedinstvenu državu ravnopravnih građana i naroda na svakom njenom pedlju.

Rekli smo to i u četverogodišnjem ratu, te krvlju i svojim životima potvrdili.

A ja danas ovdje u BiH, sve nas pitam: Da li smo trideset godina kasnije uistinu nezavisni?

Da li smo svi mi, na svakom pedlju domovine, ravnopravni?

Da li smo svi zadovoljni državom i stanjem u njoj danas?

Mnogo je pitanja koja svakodnevno postavljamo i prečesto se ljutimo na odgovore ili šutnju umjesto odgovora.

Puno toga očekujemo od Bosne i Hercegovine. S pravom, jer to je naša domovina, ali redovno zaboravljamo da i Bosna i Hercegovina sa istim pravom i od nas mnogo toga očekuje. Čini mi se da je u ovim bremenitim vremenima, kada crno kolo ponovo igra oko naše domovine, jedino pravo pitanje i jedina prava misao svakog od nas: Šta smo svi mi pojedinačno, ali i kolektivno, spremni danas dati i žrtvovati za domovinu?

Kada to u svojim glavama osvijestimo, čini mi se, niko nam ništa neće moći. Zato, neka obilježavanje ovogodišnjeg Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine bude naš svojevrsni referendum odanosti državi i spremnosti za očuvanje njene nezavisnosti, njene cjelovitosti i ravnopravnosti svih njenih građana i naroda.

Ako to učinimo, ima nade za nas, ima budućnosti za našu djecu, ali biće i snage u nama za savladavanje svih teškoća i iskušenja koja stoje pred nama.

Vjerujmo u sebe, vjerujmo u vječnost Bosne i Hercegovine, vjerujmo u našu zajedničku snagu koju crpimo iz hiljadugodišnje historije koja nam teče venama.

Ne očekujmo da sve za nas učine prijatelji. Na nama su prvi koraci i važne akcije, a neka prijatelji pomognu. Mi moramo biti u prvim redovima borbe za našu domovinu, a neka prijatelji budu vjetar u naša leđa.

Ako budemo čekali da oni sve urade za nas, neće biti ni ni domovine niti nas u njoj. Davno je rečeno, a historija potvrdila, da nikada nikome istinska sloboda nije došla na vrhovima bajoneta tuđih vojski.

Zato svi mi, još danas, moramo u jedinstven opštenarodni front za spas Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu ima smisla reći: Sretan vam Dan nezavisnosti.

Živjela vječna Bosna i Hercegovina:

 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Razmišljam: Da li je do mene ili do njih

Slika
  Čitam sramne izjave nekih ambasadora Bosne i Hercegovine o vlastitoj državi i nisam nimalo iznenađen. Zapravo bio bih iznenađen da su te izjave u duhu njihovog mandata i zastupanja interesa zemlje koju predstavljaju. Naime, način njihovog izbora i diplomatske kompetencije mi za ovakav stav daju pravo. Ali ne želim se ovim tekstom baviti nekompetentnim ljudima u državnoj službi. Nisu jedini. Oni su samo povod za neka druga razmišljanja koju su u direktnoj uzročno posljedničnoj vezi. Sve to me navelo da se danas intenzivno sjećam 11. septembra 2001. godine. Povod nije sam taj dan, nego jedna fotografija, koju sam bio zagubio, snimljena u Njemačkoj nekoliko godina poslije terorističkih napada izvršenih na taj dan. U suštini ni fotografija nije posebno važna, ali me podsjetila na neprijatnosti koje sam doživio na aerodromu u Frankfurtu po slijetanju, a u direktnoj su vezi sa 11. septembrom 2001. godine. Podsjetimo se, „ teroristički napadi 11. septembra 2001.  godine bili su niz koor
Pročitajte više

SMIRAJ ZA JOŽINU PORODICU

Slika
Subotnjeg jutra 31. avgusta 2024. godine trebam se naći sa čovjekom kojeg ne poznajem. Javio mi se sa molbom za pomoć. Čuli smo se i dopisivali više puta. Dolazi iz Slovenije. Obećao sam pomoći šta mogu. Malo istraživao o stvarima koje ga zanimaju. Sinoć je sa suprugom stigao u Mostar. Ovog jutra krenuo sam ranije do hotela gdje je smješten sa namjerom da na pola puta predahnem i popijem kafu. Tako je i bilo. Na ulazu u Stari Grad sjeo sam i naručio kafu. Poznajem momka koji konobariše. Nakon što me poslužio sjeo je za sto do mog. Iako je rano poprilična je gužva, mnoštvo turista zakrčilo je ulicu. Kažem mu: Puno turista, izgleda biće dobra godina. On se nasmija i kaže: Pored ovog radim ja i u jednom restoranu u Starom gradu. Nema od ovih ništa, slabo. Velim: Kako? On će na to: Pogledaj ih, većina liže jednu kuglu sladoleda, a za ručak naručuje pet ćevapa. Nema od toga ništa. Ovo je siromašna klijentela kao što smo i mi kad odemo na more, a za one sa dubljim džepovima nemamo
Pročitajte više

I TAKO PEDESET GODINA

Slika
  U godini u kojoj Mostarski teatar mladih obilježava 50 godina postojanja imam potrebu zapisati što više sjećanja i razmišljanja o našem radu, uticajima na taj rad, ali i izgrađivanju vlastitog izraza i poetike. Sve ove godine učili smo i upijali znanje od mnogih pojedinaca i teatara, mnoge dovodili u Mostar, a mnogima i išli. Sve to nas je obogatilo novim znanjima, ali i uvjerilo da ono što radimo i ono do čega smo došli ima smisla. Naprimjer, za Odin teatar i Euđenija Barbu čuli smo jako davno, rekao bih, čim su njihova pojava i njihov rad skrenuli pažnju svjetske teatarske javnosti, ali sve nam se to činilo daleko i suviše veliko u odnosu na nas i naš rad. Onda smo nekako vrlo brzo nakon objavljivanja knjige „Antropologija teatra“ o njihovom radu i načinu rada počeli prepoznavati neke metode koje i mi na naš način radimo. Bilo je to vrlo izazovno za nas. Odlučili smo da na našu Alternativnu akademiju pozovemo Euđenija Barbu ili nekog od njegovih saradnika da održe radionicu. Nismo
Pročitajte više