TA BUDUĆNOST NEMA BUDUĆNOSTI

 

Posljednja dva mjeseca iz zdravstvenih razloga manje sam se kretao, te izlazio u javnost. Neko vrijeme proveo sam i u bolnici. Ali, kako narod kaže, svako zlo za neko dobro. U tim okolnostima reducirano sam pratio društvena kretanja u zemlji i van nje, ali sam istovremeno imao dovoljno vremena da o nekim pitanjima više razmišljam, da uočim neke nove podudarnosti, ali i da tražim odgovore na neke nedoumice koje su mi se same nametnule, posmatrane ovako iz svojevrsne izolacije i distance. Svo to vrijeme nametnulo mi se razmišljanje o ulozi i saučesništvu u svemu što se desilo u ex Jugoslaviji devedesetih godina takozvane Međunarodne zajednice. Ta uloga i to savezništvo najviše je koštalo i košta Bosnu i Hercegovinu, a dio domaćih političkih snaga i danas isatrajava na uvjerenju da nas samo oni mogu spasiti i moli za djelovanje.

Ležeći u bolesničkom krevetu malo sam posložio sjećanja i ona nimalo ne idu u prilog očekivanjima dijela BiH političara. Podsjećanja radi navesti ću samo neke činjenice.

Sjetimo se devedesetih i početka rata. Uveden je embargo na uvoz oružja. Uvela ga je ta ista međunarodna zajednica i na njemu beskrajno dugo istrajavala. Kome je to oružje bilo najpotrebnije? Kome je najteže bilo dostaviti ilegalno kupljeno oružje? Gdje je, zbog nemogućnosti kvalitetnije odbrane, stradalo najviše civila?

Odgovor je poznat i pticama na grani, Bosna i Hercegovina i njeni narodi. Kako danas očekivati istinsku pomoć od onog ko me je „gurnuo“ pred streljački vod devedesetih godina. Mora biti makar malo opreza.

Onda se sjećam razgovora sa početka 1992. godine sa ambasadorom SAD u Beogradu, gospodinom Warrenom Zimmermannom, koji je imao sa predstavnicima Kluba intelektualaca Mostar. Pamtim njegovu rečenicu: Mi smo u sve ovo ušli da srušimo sistem, ali zaigrali smo na pogrešne ljude i ruši se država. Ni trepnuo nije dok je to izgovarao, a to njihovo zaigravanje samo u Bosni i Hercegovini odnijelo je preko sto hiljada ljudi i vratilo nas par stotina godina unazad. I onda su čekali četiri godine da dođu kao spasioci.

Ja sam danas oprezan i nepovjerljiv.

Sjetimo se farse sa zaštićenim zonama UN. U proljeće 1993. godine, kako bi se zaštitilo bošnjačko stanovništvo koje se sklonilo u naseljima istočne Bosne kao i Sarajeva, Tuzle i Bihaća Vijeće Sigurnosti Ujedinjenih Naroda, na prijedlog Francuske, donosi odluku u stvaranju zaštićenih zona koje će UNPROFOR braniti od napada, ako je potrebno i oružanom silom. Naselja koja postaju zaštićene zone su: Sarajevo, Bihać, Žepa, Tuzla, Goražde i Srebrenica, ali ta zaštita će na kraju postati mrtvo slovo na papiru pošto će više ovisiti o nacionalnosti vojnika koji brane sigurnosnu zonu nego o bilo kojoj drugoj činjenici. Srebrenica koju su "branili" nizozemski vojnici nije bila dovoljno važna da ju NATO obrani kao što je obećano, a identična situacija se događa sa Žepom koju su "branili" ukrajinski vojnici ili Bihaćem kojeg su "branili" bangladeški vojnici. Potpuno različitu situaciju imamo u zaštićenoj zoni Goražda koju brane britanski vojnici i za koju NATO odlučuje kako je dovoljno važna da ju se brani zračnim napadima .

Hiljade mrtvih civila, žena i djece rezultat su te odbrane zaštićenih zona. Jesu li se Ujedinjeni narodi bar izvinuli, da ne govorim o drugim obavezama koje proizilaze iz međunarodnog prava. Sve što su učinili bilo je činjenje da sebe opravdaju i zaštite. Kako da im vjerujem trideset godina kasnije?

Ili, pred sam kraj rata, kada je Armija Republike Bosne i Hercegovine ojačala i krenula u ozbiljna oslobodilačka dejstva, prijetnjom vojnim udarima je zaustavljena da bi joj nešto kasnije bio, praktično, nametnut mirovni ugovor u Dejtonu, koji je skrojio državu koja po Ustavu ne može biti funkcionalna. Tolike godine kasnije, sve sam uvjereniji da je to i bio plan, te da su agresori na Boisnu i Hercegovinu „zamoljeni“ za strpljenje i dočekaće ostvarenje svojih snova. Da to, izgleda jeste tako, vidimo šta se dešava posljednjih mjeseci, ali i vidimo sa kakvom snagom dolaze trećerazredni bjelosvjetski političari da jalovo traže rješenja i brane BiH. Identično kako su BiH, odnosno zaštićene zone UN branili određeni bataljoni UNPROFOR-a devedesetih godina.

Da to sve ima neku tajnu vezu svjedoče i procesi hapšenja optuženih ratnih zločinaca, dužina procesa, pa i dio presuda. Dok o tome razmišljam sjetih se jednog velikog procesa odmah nakon Drugog svjetskog rata, Nürnberškog procesa.

Naime, Nürnberški proces protiv najvećih ratnih zločinaca, naziv je za prvo od sveukupno 13 suđenja njemačkim nacionasocijalistima koje su organizirali Saveznici po završetku Drugog svjetskog rata.

Suđenju je predsjedavalo osam sudaca (četiri glavna i jedan zamjenik za svakog suca (SAD, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska).

Ukupno je optuženo 24 osobe po 4 točke optužnice: ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, poticanje agresije, i poticanje ili sudjelovanje u zločinima protiv mira.

Optuženi su:

1.   Martin Bormann, šef Parteikanzleia i osobni tajnik Adolfa Hitlera

2.   Karl Dönitz, zapovjednik podmorničke flote, admiral flote i posljednji predsjednik Trećeg Reicha

3.   Hans Frank, vođa Opće Vlade u okupiranoj Poljskoj

4.   Wilhelm Frick, ministar unutarnjih poslova Trećeg Reicha

5.   Hans Fritzsche, novinar u ministarstvu propagande Trećeg Reicha

6.   Walther Funk, ministar gospodarstva Trećeg Reicha i predsjednik Reichsbanke

7.   Hermann Göring, zapovjednik Luftwaffea

8.   Rudolf Heß, osobni Hitlerov tajnik i njegov zamjenik

9.   Alfred Jodl, vođa operacijskog odjela oružanih snaga

10. Ernst Kaltenbrunner, General policije i predsjednik RSHA-a,

11. Wilhelm Keitel, generalfeldmaršal, načelnik glavnog stožera Oružanih snaga

12. Gustav Krupp von Bohlen und Halbach, diplomat i predsjednik tvrtke Friedrich Krupp AG.

13. Robert Ley, čelnik njemačke fronte rada

14. Konstantin von Neurath, ministar vanjskih poslova od 1932. do 1938. godine

15. Franz von Papen, vice-kancelar u vladi Adolfa Hitlera

16. Erich Raeder, zapovjednik Kriegsmarine

17. Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova

18. Alfred Rosenberg, rasni teoretičar i ideolog

19. Fritz Sauckel, opunomoćenik nacističkog programa robovske radne snage

20. Hjalmar Schacht, predratni predsjednik Reichsbanke

21. Baldur von Schirach, zapovjednik Hitlerove mladeži

22. Arthur Seyss-Inquart, austrijski pravnik i funkcioner NSDAP

23. Albert Speer, arhitekt i ministar naoružanja

24. Julius Streicher, publicist i urednik tjednika Der Stürmer

Suđenje je počelo u 19. novembra 1945., a završilo 15. oktobra 1946. godine.

Oslobođena su samo trojica (Franz von Papen, Hjalmar Schacht i Hans Fritzsche) dok su ostali osuđeni na smrtne odnosno zatvorske kazne. Robert Ley je prije početka suđenja izvršio samoubojstvo vješanjem u svojoj ćeliji.

Smrtne presude izvršene su 16. oktobra 1946. godine. Osuđenici na zatvorske kazne proslijeđeni su na izdržavanje kazne u berlinski zatvor Spandau.

Dakle, za 17 mjeseci ključni akteri zla su uhvaćeni, suđeni i presuđeni. Prošlo je 26 godina od posljednjeg rata takozvana međunarodna zajednica još uvijek nije stavila tačku na suđenja i presude pred Haškim tribunalom. Toliko o volji da se na taj rat stavi tačka.

Kako da toliko godina kasnije i nakon svega što se preturilo preko leđa vjerujem toj istoj međunarodnoj zajednici.

Onako, usput, pitam se šta bi bilo sa Njemačkom i Evropom da je tadašnja međunarodna zajednica pregovarala sa Hitlerovim nacionalsocijalistima ili pak sa nekim kojima se sudilo u Nürnbergu, kao što je svih ovih godina pregovarala i pregovara sa kreatorima rata devedesetih, nekad direktno, a nekad sa njihovim sljedbenicima i njihovim strankama.

U kontekstu ovog razmišljanja, takođe, se pitam da li bi Norveška krenula putem kojim je krenula da je 1945. godine razgovarano i pregovarano o njenoj budućnosti sa Vidkun Quislingom.

Ko je zapravo Vidkun Quisling?

„Vidkun Quisling rođen je 1887. godine u mjestu Fyresdal. Još kao dječak se vrlo zanimao za religiju i metafiziku i taj interes s godinama nije splasnuo. Išao je čak toliko daleko da je osmislio vlastitu religiju koju je nazvao 'univerzalizam', a koja je predstavljala neku vrst kršćanstva. Ipak na koncu se odlučio za vojničku karijeru koju je započeo veoma rano, s 18 godina. U vojnu zrakoplovnu školu upisao se 1905. godine i po završetku školovanja (1908.) bio je najbolji vojnik u svojoj klasi. Prvo promaknuće dobiva 1917. godine kada mu je dodijeljen čin satnik. Karijeru nastavlja sudjelovanjem u humanitarnim misijama u Sovjetskom Savezu i Armeniji (1922. – 1925.), a potom obnaša dužnost službenika u norveškom veleposlanstvu u Moskvi.

Boraveći u Sovjetskom Savezu zaljubit će se i vjenčati čak dva puta. Prvi puta s Aleksandrom Andrejevnom Voronjinom, a potom s Marijom Vasiljevnom Pasečnikovom (1923.). Po povratku u Norvešku ulazi u politiku kao strastveni antikomunist. Kao član Seljačke stranke bio je ministar obrane (1931. – 1933.). Kasnije je osnovao vlastitu političku stranku nazvanu Narodni savez (17. svibnja 1933.). Bila je to malena politička stranka s malim brojem sljedbenika, a kao politički srodnu stranku pomagali su je njemački nacisti. Quisling će im se za to odužiti pri invaziji na Norvešku jer će njegova stranka biti peta kolona pri napadu Njemačke na Norvešku.

Stranka je bila ustrojena po principu njemačkih nacista. Quisling kao vođa stranke nazvao se vođom, a sam je sebe znao opisivati i kao "norveškog Hitlera". Unatoč potpori Udruge norveških seljaka (s kojom je imao veze još dok je bio član Seljačke stranke) na izborima 1933. stranka dobiva oko 2 % glasova. Potom stranka skreće još više u desni radikalizam otvoreno prihvaćajući pronacističke i antisemistke stavove. No, na narednim izborma (1936.) dobiva još manje glasova nego na onim prethodnim. Nakon njemačke invazije na Norvešku stranka će s 2000 članovna narasti na 45.000 (1945.).

Početkom Drugog svjetskog rata Quisling je održao brojne sastanke s Hitlerom i njegovim suradnicima kako bi ih uvjerio u nužnost osvajanja Norveške. Kada mu je to pošlo za rukom u travnju 1940. godine Njemačka je izvršila invaziju na Norvešku. Kao ministar obrane, uništio je komunikacijska sredstva između norveške vojske i tako olakšao Nijemcima dublji proboj bez ikakvog otpora Norvežana, a već u svibnju Norveška je kapitulirala. Dana 9. travnja 1940. godine kraljevska obitelj i članovi parlamenta bili su prisiljeni napustiti glavni grad Norveške i povući se u mjesto Elverum, 50 milja udaljeno od švedske granice. Quisling je tu vidio svoju priliku da se domogne vlasti te se već nekoliko sati nakon njemačke invazije proglasio premijerom, a Narodni savez jedinom legalnom političkom strankom.

Do 1942. godine Nijemci nisu službeno htjeli priznati Quislinga za norveškog premijera sve dok to ne učini norveški kralj Haakon II, ali kako je on to uporno odbijao učiniti iste godine Njemačka je priznala Quislingovu vladu. Zauzvrat Quisling se trudio u norveško društvo usaditi nacističke principe i praksu, te je također organizirao i progone Židova. Smatra ga se odogovornima za slanje preko 1000 Židova u sabirne logore. Pored toga sprovodio je terorističke metode spram onih koji su iskazivali lojalnost kralju i legalno izabranoj vladi, a koji su nakon invazije na Norvešku boravili u Londonu. Po završetku Drugog svjetskog rata Vidkun Quisling uhvaćen je i norveški sud osudio ga je na smrt strijeljanjem. Smrtna kazna je izvršena 24. listopada 1945. godine. Quislingovo ime postalo je sinonim izdaje i suradnje s neprijateljem širom svijeta, ne samo u Norveškoj. Derivat kvisling primijenjuje se na građanina koji pomaže neprijatelju da osvoji njegovu zemlju i općenito izdajicu.“

I još jedno razmišljanje. Kako bi izgledala i u kom pravcu bi se razvijala Francuska nakon Drugog svjetskog rata da je međunarodna zajednica prisilila generala de Gaulla da o budućnosti Francuske pregovara sa maršalom Philippe Pétainom, vođom Višijske Francuske ili , Višijskog Režima ili Višijske Vlade. „To su najčešći nazivi rabljeni za opisivanje francuske vlade koja je u Drugom svjetskom ratu kao Marionetska država Velikog Njemačkog Reicha surađivala s Nacističkom Njemačkom i Silama Osovine od srpnja 1940. do kolovoza 1944. Višijska vlada je naslijedila Treću Francusku Republiku i bila prethodnik de Gaulleove Privremene vlade. Službeno se zvala Francuska Država (État Français), kako bi se razlikovala od prijašnje Republike Francuske.“

Sve to učinjeno je u Dejtonu i kontinuirano traje do danas u Bosni i Hercegovini. Naime, ako je vjerovati onom ambasadoru iz 1992. godine, a radi se o karijernom diplomati velike zemlje, onda su oni, dio međunarodne zajednice pronašli domaće kvislinge, dobro ih obučili i platili, da urade ovo što je urađeno, a onda su sjeli sa njima i njihovim sljedbenicima da kreiraju budućnost.

Ta budućnost nema budućnosti.

Pa šta je rješenje?

Otpor.

Organizovan otpor.

Otpor naroda, bosansko-hercegovačkog naroda.

Udruživanje svih u jedan front.

Okupljanje oko ideje slobode, socijalne pravde, jednakosti i ravnopravnosti svih i svuda.

Ovo zlo može zaustaviti samo NAROD, organizovan narod.

Svi koji kažu da nas štite bezbroj puta su nas slagali istovremeno nas bezočno pljačkajući. Naš narod davno je rekao: Ako te zmija tri puta ujede ispod istog kamena, nije ni do zmije ni do kamena. Do tebe je.

Svi oni, već trideset godina, ujedaju nas, iz istih fotelja. Dakle, nije do njih.

Do nas je.

Zato: Akcija, svi kao jedan.