MAJČIN NAUK IZ 1957. GODINE

 

Čitam brojne komentare i napise o sramotnom uklanjanju bilborda sa božićnom i novogodišnjom čestitkom u Bužimu, te još sramotniji bilbord u Zenici, nakon Bužima, u kojem se poručuje da Djed Mraz, Nova godina itd nisu u tradiciji Bošnjaka. O tolikoj količini gluposti izrečenih u par riječi besmisleno je trošiti vrijeme, ali svijest o tome da ta glupost za samo jedan dan, u očima Evrope, u drugi plan stavi sve akcije i aktivnosti na razbijanju države, natjera čovjeka da zapiše par rečenica.

Prvo čega sam se sjetio je jedan događaj koji se desio u Mostaru, u mahali Podhum, danas daleke 1957. godine. Naime, moji roditelji su proljeća te 1957. godine prodali kuću u mahali Bakamluk i kupili drugu u Podhumu. Pamtim da je bilo dosta djece i da smo se u jednom od sokaka, pored Radobolje igrali. Brat i ja smo bili novi, ali smo se uklapali. Jedno subotnje dopodne izašli smo, po ranijem dogovoru, da se igramo. Zapazili smo da sva ili skoro sva djeca imaju šarena jaja i da se takmiče čije je jaje tvrđe. Prvi put smo to vidjeli. Imali smo nepunih sedam i pet godina. Otrčali smo kući i majci rekli da svi imaju obojena jaja osim nas i da se ne možemo igrati. Mama je samo kratko rekla: Samo malo, imaćete i vi. Dok smo shvatili o čemu govori već je mala šerpa bila puna vode i u njoj 4-5 jaja. Ogulila je nekoliko glavica luka i kore stavila u šerpu. Čekali smo i dočekali. Dobili smo po dva jaja i sretni izašli vani. Primjetili smo da je bilo i bolje ofarbanih jaja, ali to u tom trenutku nije bilo bitno. Igrali smo se svi, uživali u igri i bili sretni. Tek mnogo, mnogo godina kasnije shvatiću da je u toj dječijoj igri, te Uskršnje subote, bilo mnogo onih koji ne slave Uskrs. Nakon igre, uz ručak, odgovarajući na naša brojna pitanja otac nam je biranim riječima objasnio o kakvom se prazniku radi, te zaključio pitanjem: Jeste li se lijepo izigrali?

Zašto sam se baš ove dječije radosti sjetio 65 godina kasnije, u trenutku kad neki neuki ljudi hoće da mi kažu da je ta moja dječija radost bila pogrešna i velika zabluda.

Sjetio sam se, jer sam shvatio da je moja majka, domaćica, znala, osjećala i prakticirala srž bosansko-hercegovačkog bića i malim, ljudskim potezima to prenosila na svoju djecu. Mi smo tada zadojeni Bosnom i Hercegovinom u kojoj je komšija preči od brata i u kojoj je komšijska i slava i tuga, i moja slava i moja tuga.

A onda su došli neki „pravovjerni“ da nas uče da su hiljadugodišnji adeti naroda ove zemlje pogrešni i da ih treba mijenjati. Pristati na promjenu, za mene bi značilo, odreći se i majke i oca, ali i njihovih roditelja i sve tako unazad do 1695. godine, do koje smo složili porodično stablo. Ne pada mi na pamet to učiniti, jer bi na taj način postao osoba bez identiteta i bez korjena.

A možda, u stvari, to i jeste cilj, zaluditi nas do te mjere da zaboravimo na porijeklo, običaje, tradiciju, izluditi nas da se odreknemo naslijeđa Bosne i Hercegovine i počnemo prihvatati običaje, tradiciju, kulturu nekih dalekih i nama stranih ljudi, koji se slučajno obraćaju Bogu na isti način, kao i značajan dio nas. Rezultat bi bio da smo pošli negdje, a nismo prispjeli nigdje. Zapravo bili bi ljudi bez domovine, apartidi.

A onda bi naša domovina bila lagan plijen, jer smo je se sami odrekli prihvatajući nečije tuđe adete.

Zato odgovorno tvrdim da su svi oni koji su upetljani, na bilo koji način, u akciju skidanja bilborda u Bužimu, te postavljanje drugog u Zenici, neprijatelji Bosne i Hercegovine i kao takve ih treba sankcionisati.

Oni se istovremeno pozivaju na islam koji se, po njihovom tumačenju, na ovakav način vrijeđa, a zapravo oni svojim aktivnostima vrijeđaju sve istinske vjernike i ugrožavaju njihov položaj u društvu.

Kada se oni pozivaju na tradiciju, jasno je da nam podmeću nešto što nikada na našim prostorima nije bilo. Naša tradicija je ono što je svojoj dječici uradila moja majka daleke 1957. godine. I nije bila jedina. Naše majke bile su čuvari tradicije i bića Bosne i Hercegovine. Zato njoj i danas vjerujem i poštujem ono što mi je kao djetetu usadila u pamćenje.

Ukratko, hoću da slavim sve što slave moje komšije od pamtivjeka, kao što hoću da i oni slave sve što ja slavim. Kad nam to ubiju, ubili su nam domovinu.

Svi koji hoće da mi ovo ukradu, zabrane, uzmu za zlo, nisu moji prijatelji, ali nisu prijatelji ni Bosne i Hercegovine.