TO, IPAK, RADE RIJETKI DRŽAVNICI

Posljednjih mjeseci često me ljudi pitaju: Hoće li biti rata? Drugi pitaju da li se ovo može nekako drugačije i na miran način prevazići i završiti itd, itd.

Umjesto direktnog odgovora pričao sam i pričam kako je jedne davne godine Vili Brant klečao samo 30 sekundi i ušao u istoriju. „Njemački socilaldemokrata je decembra 1970. godine bio prvi njemački kancelar koji je stupio nogom na poljsko tlo. Od Drugog svjetskog rata, od njemačke okupacije Poljske i njemačkog ubijanja tada je bilo prošlo svega 25 godina. Brant je doputovao u Varšavu da bi omogućio novi početak u njemačko-poljskim odnosima. Pred spomenikom ustanku u Varšavskom getu Brant je u prijepodnevnim satima 7. decembra polagao vjenac. Brant je položio vjenac, vratio se korak-dva nazad i sačekao. Odjednom je kleknuo pognute glave. Tako je ostao na tvrdom, mokrom granitu. Fotografi su se sjatili oko njega sluteći da će ta fotografija obići svijet. „Nad ponorom njemačke istorije, pod teretom miliona ubijenih, uradio sam to što ljudi inače rade kada jezik zakaže“, napisao je kasnije Brant u svojim sjećanjima. Brant je klečao kao griješnik, oslanjajući se na kršćanske motive.

Rekao je da se molio da Nijemcima bude oprošteno. On, koji je oduvijek bio protivnik nacista, htio je da njegovom narodu oproste.

Brant je rekao da to nije bilo planirano. „Moji najbliži saradnici nisu bili manje iznenađeni od reportera i fotografa koji su bili pored mene“, zapisao je on.

Kšištof Ruhnjevic, profesor istorije na Vroclavskom univerzitetu kaže da je i poljska vlada bila iznenađena: „Do tada su to bili `zli Nijemci`. Predstavljali su ih kao revanšiste. A onda dođe njemački kancelar i klekne, pokazujući spremnost na kajanje”.

Poljski istoričar kaže da je poljska vlada ispravno shvatila Brantov gest, ali da partijska propaganda nije prestala da proizvodi negativnu sliku Nijemaca.

Ruhnjevic kaže da brojni Poljaci nisu ni saznali za gest. Fotografija nije objavljena u poljskim novinama. Brantova politika pokazala je rezultate tek na duže staze.

A Nijemci? Istoričarka Kristina Majer iz Fondacije Vili Brant kaže da je Brantovo klečanje bilo povreda tabua. Izgleda da većina Nijemaca još uvijek nije bila spremna da zamoli za oproštaj zbog nacističkih zločina.

Ankete su 1970. pokazale da je svaki drugi Nijemac u Zapadnoj Njemačkoj smatrao da je Brantov gest pretjeran i odbijao ga je. 

Brant je prilikom te posjete potpisao Varšavski ugovor, kojim se Njemačka odriče svojih bivših istočnih teritorija, koje su poslije Drugog svjetskog rata pripale Poljskoj. Konzervativna demohrišćanska opozicija je to odbila. A ekstremni desničari su Branta čak nazivali “narodnim izdajnikom”.

Mnogi istoričari sada vide ovaj Brantov potez kao korak na putu ka ponovnom ujedinjenu Njemačke 1990.“

Zašto o ovome danas govorim i pišem u kontekstu bosansko-hercegovačke zbilje?

Isključivo zato što silno vjerujem da bi se mnogi, ako i ne svi, ključni problemi Bosne i Hercegovine mogli riješiti ili početi ozbiljno rješavati klečanjem u Potočarima Vladimira Putina, predsjednika Ruske federacije.

Njegovih 30 sekundi šutnje u Potočarima donijeli bi početak kraja agonije u kojoj se nalazimo.

Znam, to se neće desiti, jer to mogu napraviti rijetki pojedinci i uistinu veliki državnici, oni koji ulaze u vječnost i istoriju civilizacije.

Zašto Putin, mnogi me pitaju.

Pa zato što Ruska federacija nije baš potpuno nevina u cijeloj našoj ratnoj, a i poratnoj priči. Naime, „vojne procjene o strancima raspoređenim u manje jedinice VRS ukazivale su da je u raznim periodima rata u BiH broj varirao od nekoliko stotina do 2.500 plaćenika, ali je sveukupno od 1992. do 1995. godine na bojištima širom BiH ratovalo blizu 10.000 stranaca, samo u redovima VRS-a.

U svakom slučaju, zvanično priznanje vlasti RS-a da je na strani VRS-a ratovalo oko 700 stranih plaćenika tj. „dobrovoljaca“ te da ih je poginulo samo 37 – daleko je od istine. Brojčano minoriziranje služi prikrivanju stvarnog obima učešća boraca iz Rusije i uloge ove države.

Najveći broj plaćenika bili su obični vojnici, angažirani kao „topovsko meso“ u pješadijskim borbama.

Samo na spomeniku na groblju u Višegradu upisano je 37 imena. Ima ih u groblju u Miljevićima i drugdje u RS-u, a sporadično i širom FBiH pokopana su tijela plaćenika koja niko iz organa VRS nije želio preuzeti. Za jedan broj tijela nikad nije utvrđen identitet, jer nisu imali nikakva dokumenta, što je tipična sudbina plaćenika kada poginu daleko od kuće za račun zlog poslodavca.

Dakle, razumljivo je da se podaci o gubicima kriju, a posebno ako se radi o stranim plaćenicima u ratu koji se nastoji prikazati „građanskim“, a nikako agresijom. Tome i služi legenda o „ruskim dobrovoljcima“ poginulim u odbrani srpske braće, saveznika po krvi i vjeri, iako se radilo o klasičnoj vojnoj pomoći Rusije tzv. „neinstitucionalnim sredstvima“.

RS u svemu ovome nastoji odigrati svoju rolu pa makar to bilo i na način da se u Višegradu ponovo izvede igrokaz u kojem najobičniji zločinci, psi rata postaju heroji i „dokaz“ ruske privrženosti i starateljstva nad srpskim interesima na Balkanu. Pa, da se to zna, ako bi nekom sa Zapada slučajno palo na pamet da to ospori ili zanemari. No, treba reći i to da je, i bez kvazihistorijskih političkih manifestacija nad spomenicima poginulih plaćenika, ruski uticaj u Srbiji, BiH, Hrvatskoj… danas činjenica i da se odvija na mnogo sofisticiraniji, efikasniji i opasniji način, nego što su to nekad bile horde dobrovoljaca.

Posljednjih godina svjedoci smo afere sa rusko-srpskim „humanitarnim centrom“ u Nišu, koji je identificiran kao klasični obavještajni punkt Moskve. Zatim, vlasti u RS već dugo traže način da ozvaniče učešće ruskih instruktora u policijskim centrima za obuku MUP-a RS-a, što im zasad ne uspjeva, jer su u Banjoj Luci već policijski instruktori sa Zapada.

„Noćni vukovi“ također imaju svoju ulogu, da demonstriraju rusko prisustvo i podršku Dodikovom režimu… I sam Milorad Dodik, nakon jednog od sastanaka sa Vladimirom Putinom, insinuirao je neprovjerljivu, ali intrigantnu navodnu zainteresiranost Moskve da u policijskom centru RS-a u Zalužanima instalira svoju bazu!? I tako dalje…

Dakle, u kontekstu ovakvih okolnosti višegradski morbidni igrokaz samo je nebitna epizoda u novoj ruskoj igri na Balkanu.“

Paralelno sa ovim podatcima prisjetimo se i podataka o učešću stranaca u redovima ARBiH, o kojima se svakodnevno piše i zbog kojih se BiH nerijetko svrstava u leglo terorizma i potencijalnu opasnost za Svijet. A činjenice kažu slijedeće: „Iako je čak i dokumentima nemoguće utvrditi koliko je mudžahedina prošlo kroz BiH uglavnom je realna procjena da je ovdje ratovalo od 1992. do 1995. godine ukupno 2.500 – 3.000 boraca. Ali, nikad u tom broju nisu ovdje bili istovremeno obzirom da su cijeli rat odlazili i dolazili. Tako da je u BiH na raspolaganju bilo maksimalno 800 do 1.200 boraca što je snaga ojačanog odreda ili jedne nepotpune brigade. Također, oni su bili raštrkani u nekoliko kampova te su zapravo bili raspoređeni u nekoliko manjih formacija jačine čete.

Jasno je da je ovakva brojnost u vojnom smislu, pored više od 200.000 bosanskih boraca, bila sasvim beznačajna. Njihova korist u borbenim djelovanjima ispoljavala se sporadično na taktičkom nivou, zabilježeni su značajniji uspjesi na ozrensko-vozućkom pravcu 1995. godine u završnim borbama i na još nekoliko tvrđih uporišnih tačaka srpskih snaga u zoni odgovornosti 3. korpusa ARBiH i to bi bilo sve.“

Dakle, ruskih dobrovoljaca bilo je skoro četiri puta više, a o njima se šuti. I počinili su strašne zločine ili u njima učestvovali. Svi su došli preko Moskve i Beograda. Da li je to moglo bez saznanja državnih organa?

Poznajući tadašnje režime ni u snu.

Niko od njih po povratku iz zločinačke misije nije procesuiran, a na njihovim rukama je i krv žrtava genocida u Srebrenici.

Nije li sadašnja politika negiranja genocida u Srebrenici od strane Ruske federacije ublažavanje vlastite krivnje za sve što se desilo u BiH devedesetih godina?

Zato je ključ mira u BiH onih, eventualnih, trideset sekundi tišine Vladimira Putina u Potočarima.

To rade rijetki, veliki, državnici.
Hoće li se moje želje ostvariti ne znam, to ipak zavisi od volje, želje, uvjerenja i mnogo toga još gospodina Putina. Na kraju krajeva svi mi biramo kako će nas pamtiti pokoljenja nakon nas.

Ako bi se nekad desilo ovih trideset sekundi, svi domaći sljedbenici politike negiranja, i genocida i BiH, ne bi izlazili iz Potočara. Znamo mi nas,...

A onda bi i većina građana BiH, konačno diplomatsko predstavništvo Ruske federacije u Sarajevu doživljavalo kao diplomatsko predstavništvo u Bosni i Hercegovini, a ne kao do sada, u Republici Srpskoj.

Odluka o čojstvu, kako kažu Crnogorci, donosi se u Moskvi.