ČIJA JE KATARINA?

Dostupne nam knjige, između ostalog, pišu: „Katarina Kosača-Kotromanić rođena je 

u Blagaju pored Mostara 1425. od Jelene Balšić i Stjepana Kosače, koji je 20.

siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Fridrika III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao naslov Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u slaveniziranom obliku "herceg od Svetog Save". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje - Hercegovina. Braća su joj bila veliki vezir Osmanskog Carstva Ahmed-paša Hercegović, također i Vladislav Hercegović Kosača, Vlatko i Stjepan te sestra Mara.

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom Kotromanića, bosanskih kraljeva i banova. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćeri, Katarine Kosače i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina je postala postala rimokatolkinja.

Stjepan Tomaš Kotromanić je postao bosanski kralj te je s kraljicom Katarinom imao dvoje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je dan naslov kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

Za života je podigla nekoliko kapela i crkava: Svetu Katarinu u Jajcu, Presveto Trojstvo u Vrilima kod Kupresa (1447.), franjevački samostan i crkvu Svete Kate u Kreševu i kod Fojnice u Kozogradu kapelu, zatim crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa n/Vrbasu), crkvu sv. Marije u „Virbenu“ (Vrbanja, Kotor Varoš) i crkvu svetog Jurja u Jezeru „koju diže Juraj Vojsalić-Hrvatinić“^, te crkvu sv. Katarine na Katini kod Jajca.

Nakon osmanskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica Katarina se privremeno sklanja u ljetnikovac "Kozov Grad" iznad Fojnice. Poslije suprugove smrti živjela je povučeno sa svojom djecom Katarinom i Sigismundom u Kozogradu i po legendi odandje vodila obranu zemlje od Osmanlija. Konjima, po legendi "naopako" potkovanim, sa pratnjom povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrilima (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva.

Kad se osmanskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. Za njen je odlazak vezana legenda o nastanku imena grada Zenice.

U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi osmanskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod osmanskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju neovisnost i slobodu, a kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".

Njezina djeca, Žigmund i Katarina, su prema sultanovoj naredbi, poslani u Carigrad na njegov dvor. Princeza Katarina je umrla prirodnim putem i pokopana je po islamskom obredu u Skoplju, gdje joj se i danas nalazi turbe koje je podigao utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Isaković (jedna od rijetkih žena u čiju je čast sagrađena ovakva vrsta mauzoleja). U osmanskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri Hanuma. Šimun je na sultanovom dvoru ostvario važnu vojnu karijeru u Osmanskom Carstvu. U povijesti je ostao zabilježen kao Ishak-beg Kraljević od Karasija.Prihvatio je Islam.

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478. godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom. U svojoj oporuci je napisala da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Ako se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Katarina je među narodom ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.

Stariji istraživači Katarinu su smatrali pretposljednjom kraljicom Bosne, jer posljednjom bosanskom kraljicom smatrali su kraljicu Maru, suprugu posljednjeg kralja u Bosni (po tom tumačenju) i kći despota Srbije, a ne Katarinu koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja. Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena u Bosni, tijekom svog braka sa Stjepanom Tomašem. Budući da je njen brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, položaj kraljice u Bosni (prve žene kraljevstva) zauzela je Tomaševićeva supruga Mara Branković. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg kralja u Bosni, odnosno posljednja kraljica u Bosni. 

Pojedini suvremeni istraživači drže da je Katarina bila posljednja bosanska kraljica. Uzroci legendi o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici temeljito su ispitivani i povjesničari smatraju da su uspjeli otkriti razlog. Naime, nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463, Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje kraljevstva u Bosni. Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a Marija ju je podržavala, ili se nije protivila. Osim toga, Katarina je sa sobom u progonstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći. Obje činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik kraljevstva u Bosni, tj. da je sukladno tome bila posljednja kraljica. Zbog toga je se neformalno smatra posljednjom kraljicom u Bosni, iako ona to formalno nikad nije bila.    

Područja kojima je vladao Stjepan Vukčić Kosača su bila među posljednjim teritorijima kojima su ovladale Osmanlije.“

Naravno, ovo je jedna od istina o Katarini i Stjepanu Kosači. Ne pada mi na pamet da kažem da je tačna, niti da to kažem za one druge, ali ne mogu neke stvari ne prokomentarisati, zato što se neka događanja i životne odluke iz tog perioda danas tumače iz dnevno-političkih potreba. Herceg Stjepan Kosača do kraja svog života bio je pripadnik crkve Bosanske, odnosno dobri Bošnjanin, kako ih istorija pamti. On je sve pripadnike crkve Bosanske koje je protjerao i progonio kralj Stjepan Tomaš, po nalogu pape, prihvatio i štitio do posljednjeg dana. Danas ga dio dnevne politike, zbog imena, proglašava Hrvatom i preko svojatanja njega stvara lažnu istoriju da je Humska zemlja, odnosno Hercegovina, hrvatska zemlja. Time se utvrđuje i priča o Mostaru kao stolnom gradu Hrvata.

Analogno tome, njegova kćerka Katarina, rođena u braku između Zetske princeze, dakle pravoslavke i hercega Stjepana, pripadnika crkve Bosanske se, takođe zloupotrebljava. Naime, herceg Stjepan je štiteći pripadnike svoje crke vodio borbe sa vojskom kralja Stjepana Tomaša, te da bi smirio južnu pokrajinu kralj je zaprosio kćer hercega Stjepana, Katarinu. Tako je počelo, kažu druge knjige.

Slijedeća vrlo upitna stvar je uporno ponavljanje da je Katarina bila posljednja Bosanska kraljica.

A šta je onda sa kćeri srpskog despota Lazara Brankovića, Jelenom Branković, odnosno nakon udaje Marijom, u narodu poznatijom kao Marom, suprugom Stjepana Tomaševića, posljednjeg kralja Bosne.

Zar ona nije posljednja?

Istina ima zapisa o još nekim pretendentima na krunu Bosne poslije smrti Stjepana Tomaševića, ali čine mi se neozbiljnim pa ih neću ni pominjati.

I Katarina i Jelena udajom su primile katoličanstvo. Valja reći da je to vrijeme kada se iz raznih razloga vjere mijenjaju, taman kao danas političke stranke i neumjesno je to tumačiti iz perspektive 21. stoljeća ne sagledavajući onovremeni kontekst. Promjenom vjere ni jedna niti druga nije mijenjala svoje nacionalno pripadanje. To je tada bilo normalno. Danas ih, toliko stotina godina kasnije, zbog prihvatanja druge vjere, rekao bih iz državničkih potreba, nacionalno svojatati po matrici ovog vremena najblaže rečeno je falcifikat i zloupotreba. One obje, a naročito Katarina svim svojim bićem pripadala je Bosni. Istrgnuti je iz tog nacionalnog bića je njena nova smrt.

Uz nju se stalno pominje i neki testament kojim, ako joj se djeca ne vrate, Bosnu ostavlja papi na upravljanje. Po svemu, ako i postoji taj dokument, on je ništavan, jer Katarina Kosača Kotromanić nije imala te ovlasti. Jelena ili Marija ili Mara supruga Stjepana Tomaševića bila je živa, pa ako su žene kraljeva imale takve ovlasti, onda je ona mogla krunu dati nekome. Sva ujdurma dolazi zbog činjenice da se Katarina sklonila, nakon pada Bosne, u Vatikan. I ona se danas, kao rimo-katolkinja, ali Bosanka koristi u dnevno-političke svrhe kako bi se narod uvjerio da su Bosnom vladali hrvatski kraljevi i da je ovo stoljetna hrvatska zemlja, a svi drugi su uljezi.

Moja sljedeća dilema je: Da li su u srednjovjekovnoj Bosni žene kraljeva bile kraljice ili, pak, princeze?

Ni jedna nije vladala. Nakon muževa odlaze u zaborav, a počinje period supruge novog kralja. Naime, ako je Katarina bila kraljica, zašto nakon smrti njenog muža ona ne preuzima vladanje ili njen sin Sigismund. Vladar postaje Stjepan Tomašević, sin kralja Stjepana Tomaša iz poništenog braka sa građankom Vojačom. Brak je proglašen ništavnim zato što je bio zaključen po običajima crkve Bosanske. Ništavnim ga je proglasio papa, a papa je i krunisao Stjepana Tomaševića, po papinoj odluci, vanbračnog sina.

Katarina uskrsava kao vrlo važna osoba dolaskom u Vatikan, jer se preko nje vidjela šansa za širenje uticaja na području okupirane Bosne, jer je Katarinu volio narod. Dalje je legenda oživljena danas, kako bi se preko nje položilo pravo na Bosnu.

U tom kontekstu treba sagledavati i razumijevati razne pohode na Bobovac ili ove godine na Stari grad ponad Blagaja gdje je stolovao herceg Stjepan Kosača. Sve je to politika kojom se kolči zemlja kako bi se prepisala gruntovno na sebe.

Tako će biti sve dok država ne zaštiti svoju istoriju i državnički počne obilježavati sve svoje važne ličnosti i događaje od njenog postanka do danas. Najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini mora shvatiti da ova zemlja nije nastala dolaskom Otomanskog carstva i islama na ove prostore. Bila je to okupacija. Druga dva naroda moraju prihvatiti činjenicu da oni nisu dijaspora susjednim zemljama, jer odavde se oduvijek odlazilo tamo, a ne dolazilo, te je tom logikom priličnije da su oni naša dijaspora, a mi i jednim i drugim matica zemlja. Bar značajnom broju tamošnjih stanovnika.

Kad ovo prihvatimo, razumijećemo ovu zemlju, i biće NAŠA, a ne po trećina  naša. Onda ćemo i Katarinu, i Kosaču, i Tvrtka, i Kulina i sve druge zajedno slaviti.