KAD PROGOVORIMO NESTAĆE STRAHA

Zaista puno toga brkamo i zaboravljamo, kada govorimo o fašizmu i antifašizmu. Kao da smo zaboravili da su i Musolini i Hitler, te Draža i Ante, već godinama mrtvi, da su njihovi pokreti svojevremeno vojno pobjeđeni. Uprkos svemu mi još uvijek, kada govorimo o fašizmu i antifašizmu ili pak obilježavamo neke značajne datume, događaje i ličnosti iz antifašističkog pokreta, obnavljamo bitke iz Drugog svjetskog rata i kao da ih ponovo vodimo. Mi danas ne treba da bijemo Titove bitke, dobivene bitke. Danas su novi oblici fašizma, neofašizma, danas je to sve ono što nam uskraćuje bilo koji vid slobode, što nam uskraćuje jednakost, uništava i prisvaja prirodna dobra koja su tu za sve nas. Mi moramo prihvatiti i razumjeti da je i ljubav prema domovini, u našim okolnostima, antifašizam. Promišljajući tako antifašizam, SABNOR BiH je pokrenuo akciju „Daruj domovini za Dan državnosti sadnicu“. Poziv je upućen svim građanima, organima vlasti, udruženjima i organizacijama. Odziv će biti dobar, ako je suditi prema prvim reakcijama. Sarajevski kanton je odlučio da za narednih par godina posadi pet stotina hiljada sadnica. To je danas borba protiv onih koji uništavaju sve ovo što imamo. A uništavanje prirodnog okruženja, rastjerivanje mladih ljudi iz zemlje po svijetu, nepružanje jednakih šansi svima, sve je to u modernom vremenu fašizam. Šta je krađa fabrika, uništavanje fabrika, nego moderan oblik fašizma. Dakle, svaki vid diskriminacije, krajnji nacionalizam koji živimo, u krajnjem slučaju vodi ka tome da bez dileme možemo reći: Mi danas u Bosni i Hercegovini živimo moderan oblik neofašističkog društva.

Dakle, ovo čemu mi svjedočimo je, u ovom trenutku, veoma opasan oblik fašizma.

Antifašizam je civilizacijska stečevina, kojom bi, posebno mi ovdje, mogli i morali biti ponosni. Na kraju krajeva mi smo jedna mala zemlja, pa i čitav ex jugoslovenski prostor je mali, mi baštinimo isto antifašističko naslijeđe, mi smo brojčano mali u moru Evrope, ali imamo nešto što nema niko u Evropi. Svi drugi su imali pokrete otpora, a mi smo napravili Revoluciju, mi smo stvorili vojsku i kao pobjednici sa velikim svjetskim silama izašli iz rata. Imamo naslijeđe koje je, zapravo, jedina koheziona snaga ove države. Međutim, mi na vlasti i u vlasti imamo sljedbenike poraženih ideologija 1945. godine, sljedbenike fašističkih, domaćih izdajnika, kako smo ih tada zvali. Krajnje je vrijeme da se osvijestimo. Nema života na ovim prostorima bez ideje antifašizma, a antifašizam je i očuvanje životne okoline, borba za ravnopravnost, ali stopostotnu ravnopravnost, među polovima, borba za kvalitetno starenje. Naši penzioneri su jedna od najugroženijih kategorija stanovništva. Antifašizam je borba za prava manjina, jednakost svih građana. Prije svega građana. Narodi smo i pripadnici određenih religija, ako to jesmo, privatno, to je kao papuče, za kućnu upotrebu, a vani smo građani. Moramo toga biti svijesni, ali moramo biti i ravnopravni na svakom pedlju ove zemlje, a nismo. Mi nemamo pune slobode, mi nemamo jednakost i ravnopravnost, mi nemamo socijalnu pravdu. To moramo izboriti, a to jeste antifašističko naslijeđe i nešto što antifašizam u svom biću, promišljanju, u svojoj filozofiji nosi. Moramo biti jednaki svi i svuda. Moramo svi imati iste šanse. Bez antifašističkog društva nema društva jednakih šansi, nema društva ravnopravnosti, jednakosti za sve, bez obzira na bilo koju različitost koju kao ljudska bića imamo.

Fašizam se rodio u kapitalizmu, fašizam je dijete kapitalizma, ali onog najprljavijeg, onog najotrovnijeg. Privatno vlasništvo a priori, kao i sticanje dobara ne mora biti ta vrsta kapitalizma koji je porodio fašizam. To moramo razlučiti, jer živimo takvo vrijeme, vrijeme vrlo slično, gotovo identično onom koje je porodilo fašizam u 20. stoljeću. Kod nas, u ovom tranzicijskom vremenu, u kojem je pljačka, otimačina i sticanje enormnog bogatstva na krajnjem izrabljivanju radnika pravilo ponašanja mi, blago rečeno imamo neki feudalni odnos, a u nekim momentima i neki blagi robovlasnički. Radnik je u vlasništvu gazde, za kojeg radi za smiješno male pare, od kojih ne može da preživi, a stalno je ucjenjen sa prijetnjom: Ako ti nećeš ima ih deset koji hoće i koji jedva čekaju da rade. Poslova je malo, poslodavci koriste te pogodnosti i onda ucijenjeni radnik radi za ništa i radi kako se to kod nas kaže od zvijezde do zvijezde, dakle od ranog jutra do mraka. Taj kapitalizam i takav odnos prema radniku jeste najbezobrazniji oblik fašizma i protiv toga, moramo dići glas. Naravno ima i časnih pojedinaca i primjera druge vrste.

Ovakvi oblici kapitalističkog društva jesu blaži ili teži oblici fašizacije društva jer svaka trka za novcem, svako enormno bogaćenje na račun onog koji u osnovi stvara taj dohodak jeste izrabljivanje čovjeka po čovjeku, a svako izrabljivanje jeste fašizam. Mi u Bosni i Hercegovini tome svjedočimo na svakom njenom pedlju, jer mi nemamo ni ozbiljne sindikate, a ni ozbiljno provođenje zakonske regulative. Ima zakona koji su odlični, bez obzira što su mnogi loši, međutim ne provode se, nema ozbiljnih inspekcija, sudski procesi se vode godinama i uglavnom idu na ruku poslodavaca. Radnik je kod nas jedna velika ništica. Stvorena je klima da je sretan i kad to malo, te mrvice, dobije, jer bez toga ima samo dvije opcije, da umre od gladi ili ako mu se posreći, nađe posao negdje vani.

Antifašizam bi morao biti demokratičan, morao bi biti jedna istinska demokratska vrijednost, ako on jeste pravi antifašizam. Mi nažalost danas imamo, bar kod nas u ex Jugoslaviji, imamo neke primjere, kada pojedinci ili neke grupe fašističkim metodama brane antifašizam. Toliko su isključivi u svojim stavovima da ta isključivost, tehnike i metode koje koriste, jesu fašizam, a oni to rade braneći antifašizam. Opasne su to suprotnosti. Imamo dosta primjera u kojima se njegovanje antifašističkog naslijeđa pretvorilo u život u prošlosti,  pa se takav antifašizam pretvorio u Jugonostalgičarstvo i ništa više. Ipak, moramo biti svijesni činjenice da trideset godina Jugoslavije nema, uz sve konstatacije, da dio nas koji smo živjeli u Jugoslaviji, da smo je voljeli, da nam je prirasla srcu, da je bilo puno dobrih stvari itd, ali nažalost to je istorija, to je u knjigama, u sjećanju, ali, sviđalo se to nama ili ne, mi živimo, danas, ovdje, u Bosni i Hercegovini. Živimo u potpuno drugom vremenu i samo žaliti i živjeti u prošlosti, zapravo stvara slobodan prostor da oko nas niču novi mali fireri. I niču i opasno rade. Dok mi sanjamo Jugoslaviju propada Bosna i Hercegovina. 

Hajdemo mi biti naše bitke.

Naše društvo, takozvano demokratsko društvo, je samo na papiru demokratsko. Ima jedna definicija fašizma, koju na Googlu kad ukucate, prvo vam to ponudi. Kaže: Fašizam je autoritarni radikalni nacionalizam. Ako to jeste tako, mi kod nas na vlasti upravo imamo autoritarne, radikalne i nacionalističke stranke. Ako ovo jeste tačno onda mi imamo fašističke stranke, to je pravo ime samo im malo tepamo kad ih zovemo nacionalne ili nacionalističke. Ako to jeste tako, a sve pokazuje da jeste onda oni ne mogu, bez obzira što svi u nazivu imaju i kažu da su demokratske, one ne mogu stvoriti demokratsko društvo, oni stvaraju autokratsko, radikalno, nacionalističko društvo, a društvo koje mi živimo i koje su oni stvorili jeste neofašističko društvo u kojem je antifašizam državni neprijatelj. Mi hodamo ulicama Mile Budaka, Jure Francetića i da ne nabrajam, u Sarajevu nam djeca idu u školu Mustafe Busuladžića, u Istočnom Sarajevu prelazimo preko trga Draže Mihailovića. Ima jedna paradoksalna situacija, približava se decembar, u Rudom će biti obilježena godišnjica formiranja Prve proleterske brigade, te slavne partizanske jedinice iz Drugog svjetskog rata, ali da bi došli do Partizanskog groblja u Rudom morate proči ulicom, jer Partizansko groblje se nalazi tu, u ulici Draže Mihailovića. Dakle, ova vlast, nedemokratska, pričajući o demokratskom društvu stvorila je jedno neofašističko društvo koje mi živimo. Njihova priča o demokratiji ovdje je kao priča o bajkama u kojoj prisutne uvjeravate da je to istina, da vještice iz bajki postoje, da su Snježana i Pepeljuga stvarnost, da su sve legende koje znamo istorijska realnost itd. Mi smo daleko, daleko od demokratskog društva. Savez antifašista Bosne i Hercegovine priprema platformu bosansko-hercegovačkog antifašističkog društva za 21. stoljeće koja će biti osnov za buduće djelovanje, ali i poziv građanima, kao partnerima u svemu tome, da se aktivno uključe u stvaranje takvog društva.

Ovaj sada novi oblik fašizma, neofašizam, mnogo je perfidniji od izvornog fašizma. Onaj stari fašizam je bio osvajački, sa naoružavanjem, rušilački, osvajanjem, pokoravanjem i tako dalje, ali sve otvoreno, eksplicitno. Ovaj je upakovaniji, sa mirnodopskim pričama, celofanom obavijen i uvezan vrpcom, kao lijep paket. Prodaje šarene laže. Konstantno priča o demokratiji, priča o zajedništvu, o dogovaranju, sve med i mlijeko, a zapravo na svakom koraku provodi diskriminaciju, omalovažavanje svega što nije iz vlastitog plemena, pa čak i u svom plemenu ako nije moj istomišljenik. Zar nije fašizam pričati da ne možeš biti, kako to vole reći, ne možeš biti na nekoj funkciji kao pripadnik tog i tog naroda ako nisi iz njegove stranke?

Kako se to mjeri ko je legitimni predstavnik nekog naroda?

Ili, samoproglašavanje pojedinih ljudi vođama naroda. I to traje godinama. Na prošlim izborima 2018. godine sve vladajuće stranke u Bosni i Hercegovini, sa svojim satelitskim malim partijama, dobile su 20,51 % glasova od ukupnog bosansko-hercegovačkog biračkog tijela. Dakle, oni vladaju, krčme, uništavaju, zavađaju, prijete, pozivaju na rat, pozivaju na mir, šta sve ne rade sa jednom petinom dobivenih glasova. Samo zato što su se brojni građani razočarali pa ne izlaze na izbore. Antifašizam ako hoće bilo šta da promijeni mora probuditi bar još jednu petinu uspavanih građana-glasača pa bar stvoriti priliku za promjene. Oni zloupotrebljavaju državne institucije, oni ne poštuju Ustav i zakone, oni djeluju na svakom pedlju države i odlučuju o svemu, „kupili“ su brojne vlasnike firmi namještajući im tendere. Svi su upleteni u jedno kriminalno kolo i onda se ta jedna petina drži, čuva, brani, jer ako se to uruši, neće biti dovoljno zatvora u državi. Oni se toga boje jer su svijsni da ako jedan padne padaju svi. Jedan od najvećih problema ovog društva je što smo dozvolili da nam u kantonalne skupštine, u opštinska i gradska vijeća, u državni i entitetske parlamente, da nam u Predsjedništvo uđu neofašisti, kao samoproglašeni lideri, vođe, fireri naroda. Niko u moje ime nije tamo, a vjerujem ni u ime one četiri petine građana koji su na izborima rekli ne, ja za njih neću. Tako da ovdje imamo teror manjine, jedna manjina dobro uvezana, neofašistička klika, ima tamo i časnih pojedinaca, ali su prihvatili da igraju sa njima, pa su isti. Svi smo mi mogli ući u neke strukture, nuđeno je i nama, i nudi se svašta, kao i ovima koji su pristali, ali kako narod ovdje voli reći, ostalo je dva prsta obraza.

U osnovi i stari i novi fašizam imaju isti korjen, udruživanje grupe ljudi, pojedinaca, stranaka sa ciljem negiranja drugih, izrabljivanja drugih, oduzimanja prava drugima, onemogućavanja drugačijeg mišljenja itd. Te neke osnovne stvari su iste. Međutim, mi da bi se mogli danas suprotstaviti svemu tome moramo naučiti prepoznavati metode novog fašističkog djelovanja. Moramo znati uočavati nove metode djelovanja. Toliko je nekih novih tehnika i metoda da ih ogroman broj građana više i ne primjećuje i ne registruje kao fašizam. Evo, u poslijednje vrijeme održani su brojni protesti oko uništavanja rijeka, izgradnje mini elektrana, pregrađivanja rijeka, promjena vodotokova itd. U konačnici to je fašizam. Oduzima nam se nešto što je i naše zarad vlastitog interesa. Zbog tih interesa mjenja se životna okolina. Ugrožavanje životne okoline svima nama je fašizam ovog vremena. Treba ljude naučiti da to jeste to. Naša zadaća, svih nas koji smo svjesni ovih stvari mora biti osvještavanje ljudi da prepoznaju sve moderne oblike neofašističkog djelovanja, njegove tehnike itd. Kad to naučimo, uočimo i prepoznamo kao fašizam znaćemo se i boriti protiv njega.

Ključna stvar je da naučimo ljude prepoznavati moderne oblike fašizma. Naprimjer u Mostaru imamo odvojene škole po etničkom principu, imamo univerzitete odvojene, imamo dvije škole pod jednim krovom. Čista segregacija.

Šta je segregacija nego fašizam.

Ljudi su se toliko navikli na to da je postalo normalno za većinu. Grad je integrisan, 26-ta je godina od rata, ali još uvijek je u riječniku „oni“ i „mi“, jesi li prelazio tamo? Ne govori se: Jesi li bi u Starom Gradu ili Rudniku, nego jesi li bio na onoj strani. Mentalno je u glavama već činjenica da su to dva grada, da su to dvije cjeline i oni tamo, ko god oni bili, oni tamo su neki drugi. Čim mi za ljude, bilo koje, ljudsku rasu uopšte, koju na ulici niko ne može razlikovati i prepoznati ko je ko, nazivamo „oni“, mi smo već u nekakvom fašističkom razmišljanju, jer ljude po nečemu što je nebitno u suštini, što je privatna, osobna, stvar dijelimo. A to je postalo naše duhovno opredjeljenje. Ogroman broj ljudi kao svoju ključnu odrednicu koja ga čini ljudskim bićem izdvojiti će naciju, vjeru i jezik, samo zato što su to tri stvari koje nas čine, po njima „različitim“. Zar je bitno, danas, kada je, na kraju krajeva, pa uzmimo samo internet, dominantan engleski. Bitno je da se razumijemo. Jezik je živa materija koja se mijenja. Sjetimo se zadnjih 30 godina koliko su ovi naši jezici tuđica usvojili i slavenizirali. Niko više ne prevodi brojne, evo kompjuterske izraze, forvarduj mi postao je naš izraz, daj mi ovo, daj mi ono, pretvorili smo ih u neke naše glagole i to je postalo potpuno normalno. I tako je oduvijek. E sad mi na tome gradimo razlike. Prva stvar je kad se sa nekim upoznaje da „on“ poslije kaže naprimjer: Upoznao sam onog Bošnjaka Seju. Neće pomenuti samo ime.

O čemu mi onda govorimo?

Stvorili smo ambijent koji različitostima daje prednost, to su oblici tih perfidnih tehnika, metoda, oblika, pristupa novog fašizma kojima se razgrađuje bosansko-hercegovačko biće, tkivo koje je oduvijek bilo koheziona snaga i zato moramo ljude naučiti da koristeći, prihvatajući i pristajući na takve igre razgrađuju i ulaze u domen nečeg protiv čega su ponekad vrlo glasni i kažu: Ja sam antifašista. Zato sam rekao: Koristimo ponekad metode, principe, usvojili smo ih, jer živimo takvo društvo, koje jesu u osnovi fašističke u borbi za antifašističke ideje. Antifašizam mora biti društvo jednakih, ravnopravnih, demokratsko, sa punom slobodom u svakom pogledu, sa pravom za opredjeljenje svih za sve, što ne ugrožava nikog drugog. Kad to počnemo razumijevati, nije lako ostvariti, ali kad počnemo razumijevati mi smo već napravili ogroman korak u promjeni bosansko-hercegovačkog društva.

Antifašističko društvo je u osnovi jedno humanističko, demokratsko društvo, ali u onom najfinijem, rekao bih skoro u utopijskom smislu, ljudskije, društvo za čovjeka, ono gdje niko nema nikakvu premoć nad bilo kime samo zato što je na nekoj poziciji. Bukvalno to je jedno fino demokratsko humanističko društvo.

Postoje ogromne predrasude upravo na fonu izjednačavanja antifašizma i komunizma. Da su bosansko-hercegovački ili ex Jugoslovenski antifašisti bili, da su to sve komunisti, komunjare, kako to vole reći, međutim ljudi zaboravljaju ili su zaboravili, ove nove generacije i ne znaju, 1941. godine kada je Politbiro Komunističke partije Jugoslavije pozvao narod na ustanak, Revoluciju, bilo je 12.800 komunista koji su bili zabranjeni, sa komunikacijama onog vremena, a antifašistička partizanska vojska je narasla na osam stotina hiljada partizana. Bilo je popova, bilo je katoličkih svećenika, bilo je imama. Evo iz Hercegovine, iz Konjica, vjećnik ZAVNOBiH-a bio je imam Omer Maksumić, pop Vlada Zečević je na svojoj kapi imao krst i petokraku, poslije je bio ministar, Nurija Pozderac je bio član Jugoslovenske muslimanske organizacije, odbio da bude ustaški ministar, otišao u partizane i do smrtnog ranjavanja na Sutjesci klanjao 5 vakata namaza, kako to rade oni koji vjeru prakticiraju, a bio je podpredsjednik AVNOJ-a. Dakle, antifašizam je nešto potpuno drugo od komunizma. Naravno, u tom periodu svi komunisti su otišli u antifašistički pokret, ali ih je bilo premalo da sami dođu do pobjede. Svi antifašisti nisu komunisti, bilo je svih mogućih i ono iz čega je izrastao antifašistički pokret. Ista stvar je i danas. Kao što nije ni jugonostalgičarstvo, a i to se danas prišiva antifašističkom pokretu. Antifašizam nije jugonostalgičarstvo, nego je borba za jedno humano, ljudsko društvo na tradiciji koju baštinimo, ali na najpozitivnijim primjerima antifašističkog pokreta. Na kraju krajeva ta vojska, bilo je grešaka, u svakom ratu, u svakoj revoluciji, u svakoj borbi, u svakom formiranju bilo kojeg pokreta ima grešaka, i groznih grešaka, ali ne možemo ne vidjeti šumu od drveta. Svijet je priznao Jugoslovenski partizanski pokret, pa i naš, u sklopu toga, bosansko-hercegovački, da je bio na pravoj strani istorije, bio je sa silama pobjednicama, dio antifašističke koalicije, što je obezbijedilo da se Dalmacija, Istra, dio Slovenije vrati matici zemlji. Makedonija je konačno dobila svoju državnost, Bosni i Hercegovini je obnovljena, nakon  više od 400 godina državnost. To su stvari koje moramo sa ponosom baštiniti. Povelja o pravima građana donesena na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu je sveobuhvatnija nego univerzalna povelja o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda i služila je, kako to volimo reći, kao urnek za pisanje te. Mi imamo mnogo štošta što možemo staviti u prvi plan i reći s ponosom: Mi jesmo sljedbenici toga, a ne zakovani u tom vremenu. Nadahnjujemo se tim, crpimo snagu toga i iz toga, naslanjamo se na to, ali živimo u 21. stoljeću i prepoznajemo neprijateljsko fašističko djelovanje u vlastitom okruženju i hoćemo da mu se suprotstavimo.

Obrazovni sistemi su u funkciji vlasti, a vlast je neofašistička. O antifašizmu progovara jedan broj hrabrih prosvjetnih radnika koji su u strahu da će izgubiti posao zbog toga, ali progovaraju i otvaraju oči svojim učenicima ili studentima. I to su sjajni, časni primjeri koje treba  podržati. Međutim, nastavni programi školuju buduće „ratnike“, buduće mrzitelje drugih i drugačijih, školuju se ljudi koji će biti na drugoj strani, na suprot antifašizma.

U ovom vremenu ne treba nam nasilje. Ima dovoljno ubojitih sredstava da se možemo suprotstaviti ako se udružimo. Nama danas u Bosni i Hercegovini treba jak opštenarodni antifašistički front uz sve moguće razlike. Hajde da se udružimo oko pitanja sloboda, jednakosti i ravnopravnosti i socijalne pravde. To su tri stvari oko kojih su se i 1941. godine okupili antifašisti. Njima je tad trebala oružana revolucija. Nama treba mirnodopska, izborna. Kroz demonstracije na ulicama, na razne druge, demokratske, načine mi možemo pobijediti ove fašiste bez ikakvih problema. Naše oružje danas je um, znanje, olovka na izborima i govorenje. Mi se moramo ohrabriti da govorimo. Nemamo mi usta da jedemo, pijemo i ponekad povraćamo, nego da govorimo. Naši su ljudi uplašeni. Mi moramo ljude ohrabriti da svi progovore o svemu što ne valja. Kad dođemo do toga da nas ogroman broj progovori nestaće straha koji ovi na drugoj strani kontinuirano proizvode da mi ne bi govorili. Kad progovorimo nestaće straha. Kad nestane straha biće nas i na ulici i biće nas na glasačkim mjestima mnogo više nego danas pa će ona njihova petina biti jedna desetina, a nas će biti mnogo više, bez obzira na politička opredjeljenja. Treba mijenjati, ja ne propagiram, ne zagovaram ni jednu konkretnu političku opciju na ovaj način, nego zagovaram promjene. Hajdemo one koji kažu da jesu antifašisti, da jesu za jednakost, da vole državu okupiti.

Mi imamo vlast koja ne voli državu u kojoj živi. Mi imamo vlast koja kad priča o prošlom ratu, ovom zadnjem, kaže mi smo učesnici domovinskog rata. Ja uvijek pitam: Definišite mi za koju domovinu. I tu prestane svaki razgovor. Mi imamo bar 50 % građana danas, koje je politika zaludila, koji kad kažu domovina ili otadžbina misle na susjedne države, a dio trećih misli da im je Turska matica zemlja. Moramo ljude vratiti u okvire Bosne i Hercegovine da shvate da smo imali i Kulina bana, i kralja Tvrtka, i Stjepana Tomaša, i Stjepana Tomaševića, i Jelenu Grubu, itd. Itd, ali da smo imali i Vladu Šegrta, i Avdu Humu, i Džemala Bijedića, i Branka Mikulića i Hamdiju Pozderca itd da ne nabrajam, da smo imali heroje i u ovom minulom ratu kad smo branili kućni prag i sačuvali Bosnu i Hercegovinu, kakva god danas bila, sačuvali smo je u njenim okvirima, ali je ne znamo izgraditi, jer su nam je oteli. Hajdemo naučiti praviti je, graditi je i ljubav prema njoj razviti do strasti.