ZA SPAS BiH, PROBUDIMO JOŠ JEDNU PETINU BIRAČA

/Obraćanje na kosturnici Partizanskog groblja u Glavatičevu dana 18. septembra 2021. godine/

Smrt fašizmu!

Lijepo je da se mi sjećamo perioda od 1941. do 1945. godine i od 1992. do 1995. godine, ali mene boli 2021. godina. Ja bih da govorimo o 2030. godini, o 2025. godini.

Šta ćemo mi sa tim godinama?

Ako ostanemo samo u sjećanju, nestaćemo.

Jesu ovo važna, sveta mjesta, jesu se ovdje desile velike i značajne bitke. Ovdje je pokopano jako puno partizanskih ranjenika koji su tu bili u partizanskoj bolnici u selu Grušča, koje nije daleko odavde. Nakon bitke na Neretvi, ranjenike koje nisu mogli nositi borci su ostavili tu sa malim vodom partizana da ih štiti. Jedan mještanin iz okolnih sela je to vidio i dojavio četnicima. Četnici napadali, a partizani se grčevito branili. I ranjenici koji su bili iole pokretni su pucali, i skoro svi su izginuli. Ranjenike koje su četnici zatekli su pobili, poklali i onda u jednom izvještaju četnički vojvoda, koji je ovdje komandovao, izvještava Njemačku komandu u Sarajevu o velikom uspjehu u borbi sa razbojnicima, odmetnicima i tako dalje, a pobili su ranjenike. Ovdje ima jako puno sahranjenih boraca sa Korduna i Banije. Kosti njihove sakupljene su poslije rata, jer je sve bilo razbacano. Nisu bili zakopani. To je bilo strašno, po svjedočenju mještana o tome šta se sve ovdje dešavalo.

Dobro je da to pamtimo, ali imamo mi i danas i naše četnike, i naše ustaše, i druge, kako smo to nekad govorili, domaće izdajnike. Hajdemo mi njima reći: Smrt fašizmu. Neka ne ostane to samo u onom periodu, partizanskom. Hajdemo mi, ako slijedimo partizane, hajdemo se danas obračunavati sa ovim našim domaćim izdajnicima, a ušli su nam u sve pore života. Toliko je njihovih neofašističkih pokliča da smo se na neke od njih do te mjere navikli da ih i ne registrujemo kao fašizam. Nema Hitlera, nema Musolinija, nema Draže, nema Ante i nemojmo sa njima ratovati. Davno su mrtvi. Ne bijmo 76 i više godina kasnije Titove dobivene bitke. One su u udžbenicima, u sjećanju.

Hajdemo mi živjeti i biti naše bitke. U mjesnoj zajednici, u ulazu, u zgradi, u opštini, u gradu pa dok dođemo do države. Jedino to ima smisla. Nemojmo biti komemorativno antifašističko udruženje i savez nego borbeno, aktivno i nemojmo biti antifašistička turistička agencija koja ide od spomenika do spomenika, od teferiča do teferiča. Hajdemo stvoriti uslove da nam država pravi teferiče i da država brine o antifašističkom naslijeđu. Da bi to mogli, nadahnuti ovim što nas je ovdje i na sva ovakva mjesta dovelo i dovodi krenimo aktivno, bez straha u obračun sa onima koji nam ne daju živjeti. A znamo svi ko su. Prestanimo govoriti: Nemoj mi na Bakira, on je naš, nemoj mi na Mileta, on je naš i tako dalje. Niko od njih nije naš. Svi su protiv nas i svi su fašisti na ovaj ili onaj način. Nema većih i manjih, svi su fašisti, svi dijele državu, svi kradu. Hajdemo svi u jedan stroj, ja sam već stao, ko će samnom.

Pripremamo se, ali prvo krenimo u svojim malim ćelijama, mobilišimo mi stariji mlade ljude. Još smo mi vijeće staraca. Ovdje je mladost ginula. Sa dvadeset godina starosti, poluobrazovani, postajali su narodni heroji.

Gdje su naši dvadesetogodišnjaci?

Kakvu im šansu dajemo?

Ivo Lola Ribar je sa dvadesetpet godina 1941. godine u Ribnikarovoj kući u Beogradu 4. jula dobio zadatak od Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije da napiše proglas narodima Jugoslavije za dizanje ustanka.Svi drugi su bili stariji od njega, ali dali su njemu, dvadesetpetogodišnjaku, i napisao je proglas, nisu ni zarez promijenili i to je otišlo širom Kraljevine Jugoslavije i narod se odazvao. To mi obilježavamo, osamdeset godina je od tog vremena.

Kakve mi šanse dajemo dvadesetpetogodišnjacima?

Kupujemo im karte u jednom pravcu iz države.

Kažu tada je bio Tito, a ja kažem nije sam Tito bio, jedan čovjek može povesti, ali sam ne može ništa, ali tada je bila ideja, bio je narod, bila je sloga i nisu se dijelili na Slovence, Hrvate i tako dalje nego su se opredijelili za jasnu ideju: sloboda, jednakost, ravnopravnost, socijalna pravda, a iz toga je došlo bratstvo-jedinstvo kojeg se danas svi nešto stide. U tome smo izrasli, izgradili sretnu zemlju. Fašisti su nam je ukrali pa uništili. Hajdemo ovo što imamo sačuvati, ali moramo mi u prve borbene redove. Nemojmo kad dođu izbori, raznorazni, ne glasati.

Naša puška je olovka.

Koliko nas kaže: Neću, nemam za koga glasati.

Ima, mijenjaj ove.

Dakle, na prošlim izborima, ove vladajuće strukture, od ukupnog broja glasača-birača u Bosni i Hercegovini dobili su 20,51 % od ukupnog broja mogućih glasova. Sa jednom petinom glasova oni upravljaju ovom državom, razgrađuju je, kradu i fašiziraju je.

Do nas je.

Hajdemo probuditi još jednu petinu pa mi uzeti vlast. Kad kažem mi mislim na zdrave antifašističke snage. Jedina koheziona snaga ove države je antifašističko naslijeđe i antifašističko opredijeljenje. Ali nemojmo da nam antifašizam bude, došli smo, mašemo zastavom, položimo cvijeće, obavezan selfi i najvažnije je da se pročita ko polaže cvijeće. Najvažnije je da smo tu zbog onih koji su pali za ono za čim žalimo.

Hajdemo nastaviti djelo onih koji su nas okupili.

Antifašizam se ne živi jedan, dva ili pet dana.

Antifašizam se živi 365 dana 24 sata dnevno, uporno, tvrdoglavo, drsko, hrabro.

I onda će biti bolje.

Smrt fašizmu!