NEMAMO PRAVO NA NEDJELOVANJE

/Obraćanje na Partizanskom groblju na Borcima na okupljanju antifašista u povodu 80. godišnjice formiranja Konjičko-Motarskog bataljona 18. septembra 2021. godine/

Smrt fašizmu!

Za nas u Hercegovini, za nas antifašiste u Hercegovini, ovo mjesto je jedno od najznačajnijih i najvažnijih mjesta koje obilježavamo i koje imamo u trajnom pamćenju kada govorimo o narodno-oslobodilačkoj borbi. Dakle, ovdje na ovim prostorima formiran je čuveni Konjičko-Mostarski bataljon u početku, poslije Mostarski bataljon, pa onda Mostarski odred koji je bio sastavljen od Mostarskog bataljona i Konjičkog bataljona. Prošao je sve najznačajnije bitke u narodno-oslobodilačkom ratu, stigao do Trsta i onda se vratio kući. Ono što je jedna važna, za nas bitna stvar, kada govorimo o tom bataljonu se desila 1943. godine. Na Sutjesci kada je Tito izdao naredbu Savi Kovačeviću da krene sa bolnicom i da štiti bolnicu i tako dalje, to sve znamo, on, Sava, je imao samo jedan uslov. Tražio je ovaj bataljon da ide sa njim, jer oni se nikad i nigdje nisu povukli i samo u jednoj bitci su nakratko izgubili položaj, ali su to u roku 24 sata vratili. Desetkovani su na Sutjesci, probili su obruč. Ono što je, takođe, zanimljiva stvar, nakon Sutjeske vratili su se u okupirani Mostar, ilegalno ušli u grad, bili mjesec dana na oporavku u okupiranom gradu. Samo je jedna partizanka, Raca Gnjatić Ivanišević, uhvaćena, njenom greškom, jer se prepala misleći da nju traže, pa je u tom bježanju i sakrivanju uhvaćena. Svi su ostali živi i oporavljeni, sa novim snagama izašli iz grada i nastavili borbu, pobjedonosnu borbu. Zato je ovo važno mjesto, jer ovdje su se desile i prve partizanske bitke u Hercegovini, tu je poginuo prvi partizan, malo niže od ovog mjesta je njegovo obilježje, komunista, krojački radnik iz Mostara Šaćir Palata. Ovo pominjem jer uglavnom ovo ne znamo, ne pamti se, zaboravilo se, ali je jako bitno. Ja mislim da ti poginuli borci tog bataljona, koji su nas danas okupili ovdje, i ono što su napravili, kada bi danas nekim čudom ustali da bi se iste sekunde vratili nazad kad bi vidjeli šta smo mi napravili od slobode, od bratstva, od jedinstva, od prosperiteta, od države danas. Zato pominjem taj bataljon jer mi od njih, od njihove snage, opredijeljenosti, odlučnosti i borbenosti moramo danas nešto naučiti. Nama je danas fašizam oko nas na sve strane, od Predsjedništva države pa dalje, u skupštini ovoj, u parlamentu onom, svuda se djeluje sa neofašističkih pozicija i pozivaju se ljudi na rušenje ove države. Mi konstatujemo i šutimo. Nemamo pravo mi danas, antifašisti i sljedbenici ideja ovih koji su nas danas okupili šutjeti.

Nemamo pravo na šutnju.

Nemamo pravo na nedjelovanje.

Toliko je zla oko nas, a mi čekamo da to neko drugi riješi. Neće stranci ništa uraditi. Nisu ni 1941. godine stranci ih organizovali. Sami su se organizovali i odazvali onom pozivu od 4. jula i krenuli svi. Bili su oni privatno i Srbi, i Hrvati, i Muslimani, i Slovenci, Makedonci, Crnogorci da dalje ne nabrajam, ali su svi bili gladni. I danas je previše gladnih, ali su ti gladni iz 1941. godine krenuli da ruše zlo oko sebe.

Zato osvijestimo se ljudi. Djelujmo. U porodici, hajdemo svako svoju porodicu, užu pa širu, osvijestiti i učiniti je borbenijom, proaktivnijom. Do nas je, danas je previše straha. Bilo je i 1941. godine straha, bojali su se, ali išli. Mi zbog jedne kafe, jednog hljeba, sitnog malog komoditeta, koji nam ovi fašisti daju na kapaljku, mi trpimo, a djeca odoše. Nama godišnje jedan osrednji bosansko-hercegovački grad iseli. Ako ovako nastavi za deset godina mi nećemo imati šta braniti. Ovo će biti veliki starački dom i ogromno groblje. Krajnje je vrijeme, da na ovim idejama, koje slijedimo, da sa njihovom odlučnošću krenemo u obračun sa zlom u svojoj sredini, pa onda šire. I u naše redove je već ušlo opredjeljenje, razmišljanje i izjave da naši nisu kao njihovi. Ne možemo prihvatiti izjave tipa: Naše zlo je manje pa se može trpiti. Zlo je zlo. Hajdemo svako svoju avliju ili dvorište očistiti od kukolja pa će zajednička avlija koja se zove Bosna i Hercegovina biti čista. Ali mi bi svi u tuđoj vidjeli zlo, ali nemoj mi moju dirati, nisu naši. Jesu, ne možda u istom broju i istoj količini. Zlo je zlo. Hajdemo se obračunati sa vlastitim zlom, pogledati se u ogledalu, ne savijati kičmu, ne gledati u pod. Onda će ova zemlja biti sretna, onda će ova zemlja biti sa puno više mladih ljudi. Mi smo došli u situaciju da se mladi ljudi boje udati i oženiti, boje se imati djecu. Mi smo za to odgovorni, mi stariji, a mi koji smo svijesni toga moramo bez straha u akciju i svi u jedan jedinstveni antifašistički front protiv zla koje je okupiralo Bosnu i Hercegovinu.

Smrt fašizmu.