KAD KAŽEŠ DA VOLIŠ DOMOVINU, NA KOJU DRŽAVU MISLIŠ?

Mi antifašisti Bosne i Hercegovine, udruženi u Savez antifašista Bosne i Hercegovine, još od prošle godine, a intenzivno nakon radnog satanka antifašista iz država ex Jugoslavije održanog u okviru obilježavanja godišnjice slavnog Igmanskog marša planirali smo i spremali se za svečano obilježavanje 80. godišnjice 27. jula – Dana ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Planirali smo na brojnim mjestima širom države tih dana organizovati brojne manifestacije. Centralnu svečanost planirali smo  održati u Drvaru, gradu heroju, gdje su se i desile prve ustaničke aktivnosti. Vrijedi podsjetiti na te ustaničke dane iz 1941. godine.

O tome kako je počelo Antifašistički vjesnik piše: „Dan ustanka naroda BiH obilježava se na godišnjicu oružane akcije koju su 27. VII 1941. godine izveli gerilski odredi Bosanske krajine. Oni su tada, uz pomoć seljaka iz okolnih mjesta, napali i zauzeli Drvar i Bosansko Grahovo, uništili žandarmerijske stanice Oštrelj, Manastir Rmanj, Potoke, Grkovce i razbili nekoliko manjih odreda ustaša, žandara i domobrana koji su pokušali da prodru u Drvar. Kasnije je početkom kolovoza narodni ustanak, pod rukovodstvom Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu, dobio masovne razmjere i proširio se na istočnu Bosnu i Hercegovinu.

Zločini koji su predhodili ustanku

Koncem svibnja i početkom lipnja 1941. godine, u Drvar su stigla dva transporta prognanika. U prvom je bilo oko tristo osoba, iz okoline Bihaća i pograničnih naselja Like, žena djece i iznemoglih staraca, jer su ustaše odrasle i sposobne muškarce izdvojile i pobile. U drugom je bilo oko 350 Slovenaca iz okoline Maribora odakle su prinudno iseljavani. Ubrzo potom, ustaše su započele teror i u samom Drvaru.

13-14. VI. 1941, pohvatana je veća grupa srpskih muškaraca u Drvaru odakle je sprovedena u ustaški zatvor u Bosanskom Petrovcu. Nakon mučenja u zatvoru, ustaše su najveći broj uhapšenika odveli na stratište kod Risovačke pećine, gdje su ih pogubili 18. juna 1941. NDH izvori pominju ubojstvo od 25 do 32 Srba na lokaciji Risovačke jame.

25. VI. 1941. uhapšeno je oko 60 srpskih muškaraca u Drvaru. Uhapšenici su sprovedeni u ustaški zatvor u Bihaću, odakle su krajem lipnja 1941. odvedeni na stratište na Garavicama gdje su ubijeni.

U drugoj polovini srpnja 1941. godine, u selo Očijevo kod Drvara su došle ustaše, pokupile grupu ljudi koje su mogle uhapsiti, i otjerale u Kulen Vakuf. U zatvoru je bilo još mnogo ljudi iz drugih sela. Naposljetku su ih dotjerali blizu sela Borićevac do tamošnje jame gdje su pobijeni.
Organizacija ustanka
S obzirom na ovo sve masovnije ubijanje civila odlučeno je da se pristupi formiranju ustaničkih odreda. Formiranje gerilskih odreda vršeno je u najvećoj tajnosti. Ustaška vlast je naslućivala da se oko Drvara nešto događa i pokušala je da to osujeti. 23. srpnja uputila je nekoliko stotina pisanih poziva viđenijim ljudima iz Drvara i okolnih sela da se odmah jave. U strahu od hapšenja, u Drvaru su radnici napustili tvornice i u njih se više nisu vraćali. Sljedećeg dana ustaške patrole su na ulicama pohapsile 30 ljudi, otjerali u Kulen Vakuf i pobili.

24. VII. 1941. na Kamenici, Crvljivici i Javorju (kod Drvara) Štab gerilskih odreda za srez Bosansko Grahovo i okolinu formirao je gerilske odrede. Iz Drvara i okolnih sela formirano je 9 takvih jedinica sa oko 800 boraca. U široj okolini Drvara formirano je više gerilskih odreda: Kamenički, Javorje, Crljivičko-zaglavički, Boboljusko-cvjetnički, Trubarski, Mokronoški i Tičevski, a na grahovskom području Grahovsko-resanovski odred. Gerilski odredi su bili različitog brojnog stanja što je zavisilo od veličine terena sa koga su popunjavani i oružja sa kojim se raspolagalo. Njihov prvobitni zadatak bio je sprječavanje ustašama ulazak u sela, odvođenje ljudi i pljačkanje imovine.

Ustanak
Napad na Drvar je bio brižljivo pripreman i detaljno razrađen. Svim gerilskim odredima sa područja Drvar-Bosansko Grahovo-Srb izdato je naređenje da 27. srpnja u zoru izvrše napad na ustaške posade u Drvaru, Oštrelju, Prekaji, Trubaru, Martin Brodu, Grahovu i Srbu.

Napad ustanika na garnizon u Drvaru dočekan je jakom mitraljeskom i puščanom vatrom i ručnim bombama. Žestoka borba vođena je cjeli dan. Samo u borbama za Drvar i Oštrelj poginulo je 14 drvarskih boraca. Do kraja dana gerilski odredi, pod rukovodstvom Štaba gerilskih odreda za srez Bosansko Grahovo i okolinu, praćeni stotinama seljaka, zauzeli su Bosansko Grahovo i Drvar, koji je branila 3. četa 1. bataljona domobranskog 10. pješadijskog puka, uništili žandarmerijske stanice Oštrelj, Manastir Rmanj, Potoke, Grkovce, zauzeli dvadesetak željezničkih stanica i razbili nekoliko manjih odreda ustaša, žandarma i domobrana koji su pokušali da od Srnetice, duž željezničke pruge, prodru u Drvar.

Drvarska republika

U oslobođenom Drvaru je ubrzo potom formirana Drvarska brigada, prva brigada Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije.

Drvar je do kraja rata ostao važno partizansko uporište te je čak 2/3 trajanja Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji ostao slobodan grad. Iz Drvara i srezova koji su mu gravitirali, formirane su vojne jedinice koje su se borile širom tadašnje Jugoslavije, i formirani prvi organi narodne vlast u BiH iz kojih se razvio ZAVNOBIH.“

Tako je počelo, a završilo je 15. maja 1945. godine, 6 dana kasnije od službenog pada fašizma i nacizma u Evropi. Jugoslovenski partizani, a sa njima i bosansko-hercegovački antifašisti 6 dana duže bili su bitku za konačnu slobodu zemlje. Otpor su pružali najortodoksniji ostaci zlikovačkih jedinica domaćih izdajnika. No, o tome drugi put. Ovom prigodom govorimo o ustanku i njegovom obilježavanju 80 godina kasnije. Puno je dilema, ideja, planova, ali i nedoumica bilo u planiranju i realizaciji željenih aktivnosti.

Kako obilježiti jubilej?

Naime, nedavno je u Republici Hrvatskoj obilježen Dan antifašističke borbe u Brezovici kod Siska. Svečanost je bila pod pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske i uz prisustvo najviših državnih zvaničnika. Skupu se vrlo nadahnutim govorom obratio i Predsjednik Republike Hrvatske ističući, između ostalog, da su komunisti digli ustanak, a antifašisti oslobodili Hrvatsku i uspostavili njene sadašnje granice.

Paralelno sa ovim dešavanjem stigao nam je poziv za svečano obilježavanje godišnjice ustanka u Crnoj Gori koja će biti održana u Virpazaru. Odazvali smo se pozivu i u značajnom broju svjedočili velikom državnom prazniku u čast slobode, u čast antifašističke borbe. Skupu se obratio Predsjednik Crne Gore. Ponovio je, od ranije nam poznate stavove, da je antifašističko naslijeđe Crne Gore jedna od konstanti koje su nepromjenjive u Crnoj Gori.

U tim okolnostima i saznanjima mi u Bosni i Hercegovini pripremali smo obilježavanje 80. godišnjice ustanka naših naroda. Pripremali sve daleko od vlasti i bez bilo kakvog interesa vlasti za ovaj važan jubilej.

Konstantno smo se pitali: Koga da mi zovemo da bude pokrovitelj ili da se obrati?

Umjesto odgovora imali smo mnoštvo pitanja:

Članove Predsjedništva?

Predsjedavajućeg Vijeća ministara?

Entitetske premijere?

Predsjednike ili predsjedavajuće nekog od entitetskih ili državnog parlamenta?

Nismo bili sigurni da to ima smisla.

Zašto?

Zato što puno njih prilikom obraćanja brka pojam fašizam i antifašizam.

Zato što puno njih svojata sve vezano za ustanak, ali i cjelokupnu antifašističku borbu, i to pripisuje u ekskluzivno naslijeđe njegovog naroda.

Zato što puno njih u ovakvim situacijama isključivo govori o greškama počinjenim u antifašističkoj borbi zanemarujući veličinu ukupne borbe i ostvarenih ciljeva.

Zato što oni, uglavnom, ne baštine to naslijeđe.

Uistinu bliži su idejama onih protiv kojih je 1941. godine podignut ustanak i koji su 1945. godine pobjeđeni.

Kako će onda u takvim okolnostima biti obilježena godišnjica ustanka 27. jula u Drvaru i širom Bosne i Hercegovine, pitali smo se.

Iskristalisao se samo jedan mogući odgovor: Svečano i sa poklonicima ideje antifašizma i ideje slobode, ali i sa srećom što sa nama taj dan u Drvaru neće biti licemjeri koji svojim djelima godinama uništavaju sve ono što su ustanici iz 1941. godine ostvarili u četverogodišnjoj krvavoj borbi.

Uvjereni smo bili da će ova svečanost biti dobra prilika svim građanima Bosne i Hercegovine da se oslobode straha, koji se kontinuirano proizvodi, kako bi postojeća oligarhija ostala na vlasti.

Bili smo uvjereni da će prisjećanje na dane uzleta i vjere u vlastite ideje biti nadahnuće da i brojni građani danas ponovo počnu vjerovati da jesu snaga i da mogu, možemo, svi zajedno mijenjati stvari sa kojima smo nezadovoljni.

I ušli smo u sve aktivnosti uvjereni da ako se to desi, a desilo se, ima nade za nas, ima nade da nam se desi neki novi, mirnodopski, 27. juli ovog vremena, neki novi ovovremeni ustanak. Hoće li ga biti, znamo, zavisi samo od nas. Zato, učimo od ustanika iz 1941. godine. I danas smo u sličnoj situaciji kao i oni daleke 1941. godine.

Zato je dobro da nam niko od onih sa druge strane antifašizma svojim dolaskom nije opoganio svečanosti.

Ustanak su dizali mali ljudi, koji su ušetali u pjesme i legende, pa neka ustanak, prihvatili smo, i danas slave mali ljudi. Ima još mjesta i u pjesmi i u legendi. Svjesni smo da mi danas odlučujemo hoćemo li tamo ušetati.

I onda je u ovakvom raspoloženju, krenulo.

Pred Ribnikarovom kućom u Beogradu

Bili smo u Beogradu 4. i 5. jula 2021. godine. Delegacija SABNOR BiH odazvala se pozivu SUBNOR Srbije da prisustvuhe obilježavanju 80. godišnjice donošenja odluke o dizanju ustanka u Jugoslaviji.  

Tim povodom u Beogradu su se okupile delegacije antifašističkih saveza svih bivših republika Jugoslavije, a danas samostalnih država, te Mađarske i Portugala.

Prisjetimo se, šta se to desilo prije 80 godina u dubokoj ilegali, u Beogradu.

„Naime, sjednica Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije na kojoj je donijeta odluka o otpočinjanju ustnaka održana je 4. jula 1941. godine u vili Vladislava Ribnikara, na Dedinju. Sjednici su prisustvovali - generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito, kao i članovi Centralnog komiteta: Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Svetozar Vukmanović i Sreten Žujović (kao jedan od učesnika ove sjednice, u pojedinoj literaturi navodi se i Ivan Milutinović, takođe član CK KPJ, ali prema svjedočenjima učesnika sjednice Svetozara Vukmanovića i Milovana Đilasa, kao i hroničara Vladimira Dedijera on iz nepoznatih razloga nije prisustvovao sjednici). Pored njih u kući su se tokom zasjedanja nalazili Vladislav Ribnikar, njegova supruga Jara i književnik Vladimir Dedijer. Oni su tokom zasjedanja čuvali stražu ispred i oko kuće.

Sjednicom je rukovodio Josip Broz Tito i na njoj je analizirana situacija u zemlji i svijetu, a posebno situacija na Istočnom frontu. Potom je donijeta odluka da se sa sabotaža i diverzija pređe na opšti narodni ustanak, a da partizanski rat bude osnovna forma razvijanja ustanka. Pored ove odluke donijete su još odluke:

·        da se formira Štab partizanskih odreda Srbije sa Sretenom Žujovićem na čelu;

·        da se sa izvanrednim ovlašćenjima CK KPJ u Bosnu i Hercegovinu uputi Svetozar Vukmanović, a u Crnu Goru Milovan Đilas;

·        da se pri CK KP Hrvatske formira Operativno partijsko rukovodstvo na čelu sa Vladom Popovićem;

·        da se izvanredna ovlašćenja CK KPJ daju Edvardu Kardelju, koji se nalazi u Sloveniji;

·        da ranije organizovane udarne grupe i veći broj članova KPJ izađu na teren i organizuju partizanske odrede;

·        da se u partizanskim odredima postave politički komesari, kao predstavnici Partije;

·        da se pokrene Bilten Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije.

Na kraju sjednice donijeta je odluka da se narodima Jugoslavije uputi proglas s pozivom na ustanak. Proglas je napisao Ivo Lola Ribar i on je 12. jula štampan u ilegalnoj štampariji CK KPJ na Banjičkom vencu u Beogradu i potom upućen u sve krajeve zemlje. Između ostalog u Proglasu je stajalo:

Narodni Jugoslavije - Srbi, Hravti, Slovenci, Crnogorci, Makedonci i drugi! ... Vi ste bili pobeđeni u ratu, ali niste pokoreni. Slavne tradicije borbe za pravdu i sobodu vaših dedova ne smeju biti zaboravljene. Sada je vreme da pokažete da ste dostojni potomci svojih predaka. Sada je vreme, sada je kucnuo čas, da se dignete svi kao jedan u boj protiv okupatora i njihovih domaćih slugu, krvnika naših naroda. Ne prezajte ni pred kakvim terorom neprijatelja. Na teror odgovarajte masovnim udarom po najosetljivijim tačkama fašističkih okupatorskih bandita. Uništavajte sve - sve što koristi fašističkim osvajačima. Ne dozvolimo da naše željeznice prevoze ratni materijal i druga sredstva koja služe fašističkim hordama u njihovoj borbi protiv Sovjetskog Saveza. Stvorimo od naše zemlje opsednu tvrđavu za fašističke osvajače.“

Pokrovitelj ove manifestacije bio je Predsjednik Srbije, a skupu se u dva navrata prigodnim besjedama, kao izaslanica Predsjednika, obratila Premijerka Srbije. Poruke su bile antifašističke, okrenute budućnosti, sa snažnim osloncem u Narodno-oslobodilačkom ratu Titovih partizana. Akademija u Narodnom pozorištu svečana, partizanska, okrenuta budućnosti, sa akcentom na slobodu. Baš onako kako dolikuje povodu. Svi smo bili zadovoljni i sretni, što se ništa od sramnog izjednačavanja četnika i partizana nije ponovilo sa akademije od Dana pobjede nad fašizmom. Bila je to potpuno druga Srbija od one od 9. maja. A naši domaćini iz SUBNOR-a Srbije vidno sretni što smo tu, otvoreni, prijateljski, jednom riječju domaćini za primjer.

Sa tim dojmovima i vidno zadovoljni što smo dogovorili nove oblike saradnje, susreli se i sa neistomišljenicima, ali razgovarali i približavali stavove, što smo kvalitetno predstavili SABNOR BiH, vratili smo se kući. A onda na vijest da smo bili u Beogradu slijedi mnoštvo pitanja.

Pitaju šta smo radili tamo i jesmo li išli zbog vakcinisanja. Odgovaramo zadovoljni zbog čega smo bili u Beogradu i usput dodajemo da je pokrovitelj manifestacije bio Predsjednik Srbije, te da je premijerka u dva navrata govorila. Kažemo da su obraćanja bila odlična. Podcrtavamo to, jer je kod nas nemoguće da Predsjedništvo bude pokrovitelj jubilarne godišnjice ustanka naroda BiH 1941. godine, kao što je i nemoguće da na takvom skupu govori predsjedavajući Vijeća ministara BiH. Ne uspijevamo sve ni reći, uglavnom nas prekidaju i počinju u dahu sipati rečenice: Ima Vučić za svakoga priču, a izjednačio četnike i partizane. Je ste li zaboravili da će za svakog ubijenog Srbina ubiti sto muslimana, kakvi njihovi antifašisti, prešao čitav SK-Pokret za Jugoslaviju u SUBNOR i sad tako djeluju, a u suštini ostvaruju Memorandum SANU itd, itd. Svaki pokušaj kontra argumentacije je nemoguć, oni ostrašćeno izgovaraju unaprijed naučene lekcije. Kada im pomenemo nazive ulica, škola i slično u našim gradovima kažu da se to ne može porediti, da to nije isto

i da je ovo „naše“ malo zlo u odnosu na „njihovo“, Ukratko, malo fašizma se može i tolerisati, posebno ako dolazi od „naših“.

Nakon svakog ovakvog i sličnog razgovora, a bilo ih je dosta, sa gorčinom sebi smo postavljali više puta pitanje: Jesmo li mi ludi, zato što još uvijek vjerujemo da je tračak ljubavi bolji od osvjedočene mržnje, da je bolje godinama razgovarati nego dan ratovati, da je istinsko suočavanje sa prošlošću neophodno i da nije bitno ko će prvi započeti proces, važno ga je započeti.

Drugo, bolno, pitanje koje smo sebi postavljali odnosilo se na konstataciju da smo jula 2021. godine čuli iste optužbe, iste konstatacije, te isti riječnik koji smo slušali 1992. godine pri pomenu Beograda.

Naši stavovi po suštinskim pitanjima su identični onim od prije tridesetak godina. Te 1992. godine glasno su nam zbog tih stavova govorili da smo izdajnici. Ovih dana nije nam to rečeno u lice, ali ton kojim su iznošeni argumenti protiv naših konstatacija, rečenice koje su izgovorene, te jasna namjera da se omalovaži sve što se desilo 4. i 5. jula u Beogradu jasno su ukazivali da nas se gleda kao nedorasle naivce, kao izdajnike, kao neke nostalgičare starih mrskih vremena itd.

Ovakvi pokušaji dijaloga jasno su ukazivali na svu bijedu društva koje egzistira u Bosni i Hercegovini.

Mi smo zakovani u prošlosti bez ikakve ambicije da čujemo bilo koga drugog, jer istina je samo ono što mi govorimo, a mi znamo.

Mi smo, dijelom, prihvatili da nam je tuđi identitet naš, a istovremeno se odrekli svog, što nas je dovelo u situaciju da ne pripadamo ni ovdje, a ni tamo.

Mi smo, dijelom, prihvatili ulogu žrtve i strasno uživamo u tome.

Mi smo, oslanjajući se na humanitarnu pomoć, izgradili kulturu nerada i doveli se u situaciju da nam potrošačka korpa iznosi tri prosječne plate ili šest prosječnih penzija.

Mi ne znamo od čega živimo, ali znamo savršeno sve što ne valja u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji ili Kosovu.

Mi vrlo precizno znamo da ne valja Janša, Milanović, Vučić i brojni drugi u bliskim nam, ali i dalekim zemljama, a kod nas biramo gore stotinu puta, jer su „naši“. Znamo da ne valjaju, znamo da su nesposobni, znamo da nas kradu, znamo mnogo toga, ali neka, naši su pa ćemo otrpiti.

E nećemo da trpimo. Zato nam je sve ono i govoreno.

Kada sve ovo sagledamo, razmislimo i podvučemo crtu jasno je zašto nismo ni 26 godina poslije rata napravili državu, jasno je da nama spoljni neprijatelji apsolutno nisu potrebni. Dovoljno smo mi sami sebi jaki neprijatelji. Ne kažemo da ih nema, ne kažemo da ne rade protiv nas, ne kažemo da nisu brojni i jaki, ali kažemo da smo mi sami najjači svoj neprijatelj, jer nećemo, jer ne znamo, jer ne mislimo, jer bezočno krademo, a uvijek je kriv neko drugi.

Zbog svega ovoga je važno znati ko jeste, kada, zašto i sa kojim ciljem obilježio na Šehitlucima u Mostaru Mustafu Busuladžića, te po njemu nazvao školu u Sarajevu. Da pomenem samo njega. Šutnja o Busuladžiću na Šehitlucima i školi ostavlja Francetića, Budaka, Mihailovića i druge na ulicama širom BiH. Nije ovdje riječ o izjednačavanju zla, nego o uočavanju zla ma kako malo bilo. Ipak je i tada zlo.

I za kraj priče o Beogradu i 4. julu citirajmo jednu rečenicu iz proglasa narodima Jugoslavije za oružani ustanak 1941. godine. Ivo Lola Ribar u tom proglasu, između ostalog piše: Slavne tradicije borbe za pravdu i slobodu vaših dedova ne smeju biti zaboravljene.

Ivo Lola Ribar je te 1941. godine imao 25 godina, a već je imao šansu da piše ovako značajan dokument. Naučimo danas nešto iz Loline šanse, ali i iz citirane rečenice. I danas je jednako, kao i 1941. godine svježa i aktuelna, samo što mi našim dvadesetpetogodišnjacima, uglavnom, ne damo šansu.

Svi za sve, jedinstveno

Onda je u Ilijašu SABNOR Kantona Sarajevo organizovao centralnu svečanost za Kanton Sarajevo u povodu 80. godišnjice ustankka. Imao sam priliku obratiti se ovom značajnom skupu. Tom prilikom, a u ime SABNOR BiH, okupljenim antifašistima i građanima, između ostalog, rekao sam: Nismo mi ovdje da bismo samo govorili o tome šta su ustanici 1941. godine napravili. Tu smo da učimo od njih. Njih je nosila ideja slobode, ideja socijalne pravde, ideja jednakosti i ravnopravnosti svih. Bio je to i odgovor na poziv Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije da se ide u oružanu borbu za slobodu kućnog praga, svog mjesta, Republike, pa onda ondašnje države.

Svi za sve, jedinstveno.

E to moramo naučiti danas. Nismo mi ovdje da bi živjeli u 1941. godini. Ovdje smo da se nadahnemo 1941. godinom. One bitke su dobivene, onda je izvojevana sloboda, došla je i socijalna pravda, bilo je i jednakosti i ravnopravnosti, ali ja sam sebe pitam, pa i sve nas, imamo li danas sve to na svakom pedlju, jedine nam domovine, Bosne i Hercegovine. Siguran sam da nemamo. Zato učimo od ustanika iz 1941. godine, od tog polupismenog seljaka, radnika, građanina Bosne i Hercegovine koji je krenuo za boljim, okupimo se oko istih ideja i krenimo u naše antifašističke borbe. Titove antifašističke borbe su dobivene, one su u istoriji. Ne možemo mi u 2021. godini, osamdeset godina kasnije živjeti bitke Titovih partizana. Crpimo iz njih snagu, ali bijmo naše bitke protiv današnjih fašista.

A ko su oni?

Nacionalisti svih boja.Nema naših i njihovih nacionalista, nema većih i manjih nacionalista, svi su isti, jer svi su zlo. Dokle god vagamo zlo apotekarskom vagom, pa je naše nešto manje, nema napretka. U borbu protiv nacionalizma i svih drugih fobija koje uništavaju ovu zemlju.

Prepoznajmo fašiste danas. Ušli su nam u sve pore društva, od Predsjedništva države do brojnih mjesnih zajednica. Prepoznajmo ih, njima se suprotstavimo na ideji ustanika 1941. godine i biće sretna Bosna i Hercegovina, biće jedinstvena, bićemo ravnopravni, bićemo slobodni u punom kapacitetu te riječi. Ako to ispoštujemo, ako se ne prestanemo bojati njih, samo zato što su neki od njih na vlasti, nema napretka. Bojali su se i oni 1941. godine, ali su ipak išli. Samo se lud čovjek ne boji, ali ideja ih je nosila.

Imamo ideju, okupimo se i naprijed u našu antifašističku borbu do konačne, potpune slobode i jedinstvene Bosne i Hercegovine.

Dobra atmosfera na svečanosti  i konsenzus prisutnih u odobravanju iznesenih stavova koji su dio strategije djelovanja SABNOR BiH i njegovog nastojanja da iz komemorativnog okupljanja pređe u proaktivno djelovanje i reagovanje na sve aktuelne društvene pojave ohrabrilo nas je i dalo motivaciju da još snažnije nastavimo sa promocijom ovakvog kursa djelovanja.

Neka pukne riječ

A onda je došla centralna svečanost u povodu 80. godina ustanka naroda Bosne i Hercegovine, 27. jula 2021. godine u Drvaru i svečani program upriličen tim povodom. Sve aktivnosti organizovane su u saradnji sa Opštinom Drvar. Brojni antifašisti iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, te dragi gosti iz Slovenije i Srbije stigli su u Drvar. Posebno nas je obeadovao dolazak u Drvar predsjednika i podpredsjednika SUBNOR Srbije. Kurs saradnje, razgovora i kontinuiranih sretanja daje rezultate. Atmosfera svečarska na svakom pedlju Drvara. Dajemo riječ da svi zajedno idemo u obnovu velelepnog spomenika porušenog u Drvaru mnogo vremena nakon rata. Akademija svečana, primjerena trenutku, dostojanstvena. Učesnici u programu, prvenstveno mladi umjetnici, iz Banja Luke, Mostara i naravno domaćini. U holu izložba likovnih, foto i literarnih radova sa konkursa „Ko je drugi?“ realizovana u okviru projekta „Evropsko antifašističko naslijeđe“. U takvoj atmosferi nije teško obratiti se. Pored pozdravnih riječi težište obraćanja bilo je na kursu SABNOR BiH za naše djelovanje u narednom periodu. Rekoh:

Ja bih htio da kažem da mi ovdje jesmo da obilježimo, da se sjetimo tog 27. jula iz 1941. godine, ali ja mislim da je mnogo važnije da se nadahnemo tim 27. julom 1941. godine, ali da mislimo na 2041. godinu, da mislimo na budućnost. Sjećanje je jako važno, ali mi danas živimo u veoma bremenitom vremenu, u zemlji u kojoj se i dalje podgrijava mržnja, gradi nerazumijevanje, nepovjerenje i tako dalje. Biram riječi da ne bih upotrijebio neke grublje, a nama zapravo, nama sljedbenicima najsvjetlijih tradicija naroda ove zemlje, nama antifašistima je sve ono drugo, suprotno politici koja se vodi, u žilama, našim venama teče neka druga misao. Zato, hajde da mi ovo sjećanje iskoristimo za nadahnuće da naučimo danas prepoznati, u našim sredinama, sve ono što jesu moderni oblici neofašizma koji nam ne daju naprijed. One ustanike iz 1941. godine vodila je ideja slobode, ideja jednakosti i ravnopravnosti, ideja socijalne pravde, ideja za boljim životom na svom ognjištu, kako to volimo reći. Hajdemo se upitati danas 2021. godine da li smo svi na svakom pedlju ove male zemlje, ali naše, nemamo druge, da li smo u punom kapacitetu te riječi slobodni, da li smo svi jednaki i ravnopravni, da li svi uživamo sva socijalna prava koja bi kao ljudska bića trebali imati. Ja mislim da ne. Hajde da se onda nadahnemo ustanicima iz 1941, godine i da krenemo u naše bitke. Oni su svoje bitke dobili. Sretni smo što su ih dobili i darovali nam slobodu i sve ono drugo što smo imali, ali hajdemo mi biti naše bitke. Titove partizanske bitke su dobivene. Godine 1945. došla je sloboda, vojno je poražen fašizam, ali on se ponovo razbuktao. Svjedočimo tome i iz nekih minulih vremena, a da se ne lažemo i danas. Novi su oblici, nove metodologije. Na mnoge od tih oblika, aktivnosti, akcija smo se do te mjere navikli da ih i ne uočavamo kao fašizam. Hajde da se naučimo prepoznavati fašizam, kao što su oni polupismeni seljaci, radnici, građani, i ovdje u Drvaru prvo, a onda širom države, prepoznali tu neman koja im je do tada bila nepoznata i krenuli u borbu za punu slobodu. Hajdemo na toj ideji, na tom jedinstvu koje su oni imali, nisu se ni oni u svemu slagali, ali su se slagali u ideji slobode, jednakosti i ravnopravnosti, graditi budućnost. I nama je to dovoljno da gradimo povjerenje, da gradimo razumijevanje, da se udružujemo kako bi bili snažna pesnica u borbi protiv neofašizma koji nam je ušao u skoro sve organe vlasti. Nama razni neofašistički pokliči dolaze iz svih struktura sa svih nivoa države. Na nama je, da na ovom mjestu, na ovom izvorištu revolucije, na ovom mjestu gdje je pukla prva puška i povela narod u ustanak, da pošaljemo jednu drugu poruku. Neka danas pukne riječ, snažna riječ, da možemo zajedno, da hoćemo zajedno, da mi antifašisti ne možemo više biti salonski antifašisti i hodati od spomenika do spomenika i samo polagati cvijeće. Treba nam akcija. Treba nam snažna akcija. Svi zajedno. Ne samo mi u Bosni i Hercegovini, svi antifašisti, kao i oni 1941. godine, sa ovih prostora ex Jugoslavije, jer dijelimo isto naslijeđe. Mi se razumijemo, mi smo bili, kad je bilo najteže, zajedno. Gradili smo zajedno sretnu državu. Hajdemo ponovo zajedno. Ako to uradimo biće, biće sretna ova zemlja i svi mi zajedno u njoj.

Bez 27. jula ne bi bilo ni 1. marta

A onda je na kraju jula došlo tradicionalno okupljanje antifašista i naroda na Ivan Sedlu. I ovaj skup protekao je u znaku velikog jubileja, 80. godišnjice ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Kao i na svim drugim skupovima i sa Ivan Sedla upućene su snažne poruke o budućnosti naše domovine. Između ostalog rečeno je:

Nije bitno koliko nas je, nije bitan broj, bitna je naša snaga, naša odlučnost, naša volja i želja da sanjanu slobodu dosanjamo. Zato na ovom mjestu, koje je mnogo važno za ovaj dio Bosne i Hercegovine, ali i u ove dane kada se podsjećamo na velike ustaničke odluke, razmislimo i upitamo se, šta bi bilo i kakva bi bila Bosna i Hercegovina da 27. jula nije pukla prva ustanička puška u Drvaru, i da Drvar nije oslobođen, zajedno sa Bosanskim Grahovom. Ne bi bilo 25. novembra i ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, a tamo je obnovljena državnost Bosne i Hercegovine. Naravno, ne bi bilo ni 29. novembra u Jajcu, kada je sve to potvrđeno. A da svega toga nije bilo, hajdemo svima ovima koji nas ismijavaju, i ovih dana, i vrijeđaju nas što se sjećamo 27. jula reći: Da svega toga nije bilo, ne bi bilo 29. februara i 1. marta 1992. godine, ne bi bilo referenduma i odlučivanja o samostalnosti Bosne i Hercegovine, ne bismo imali šansu da imamo Bosnu i Hercegovinu. Danas bismo bili građani nekih drugih država, a biti građanin nekih drugih država značilo bi da nema Bosne i Hercegovine, a tamo bismo bili manjina, nacionalna manjina ili nacionalne manjine i bili bismo građani drugog reda. Zato je važan 27. juli, zato je važno da pričamo o tim ustanicima koji su sanjali slobodu, sanjali socijalnu pravdu, sanjali jednakost i ravnopravnost i žrtvovali živote da bi mi danas mogli da živimo u Bosni i Hercegovini kojom, takođe, nismo zadovoljni, koja nije ona koju smo sanjali 1992. godine. Nismo dosanjali onu Bosnu i Hercegovinu za koju su najbolji sinovi i najbolje kćeri Bosne i Hercegovine, ginuli, i ovdje na Ivan Sedlu 1992. do 1995. godine. Ukrali su nam sve.

Zato je odgovornost na nama antifašistima da sijemo sjeme slobode, zato je važno da u ove dane ustanka jesmo bili i u Ilijašu, i na Meokrnju na Vlašiću, i u Drvaru, i u Tuzli i svuda po Bosni i Hercegovini, jer smo na taj način pokazali građanima Bosne i Hercegovine, ali i ovima koji su iznutra okupirali Bosnu i Hercegovinu, domaćim izdajnicima koji vladaju Bosnom i Hercegovinom, ukratko svima, da nas ima, da ne prihvatamo njihovu politiku i da hoćemo drugačiju Bosnu i Hercegovinu. Zato moramo svi zajedno u jedinstven antifašistički front. Ujedinimo se oko onog što nam je zajedničko. Sloboda nam je zajednička, jednakost, ravnopravnost, međusobno poštovanje svih nam je zajedničko. Ne štitimo loše u našem narodu, loš je loš, zlo je zlo, koliko god bilo malo ili veliko, jednako je zlo. Očistimo svi svoja dvorišta, svoje avlije u svojim sredinama da bi zajednička avlija ili zajedničko dvorište koje se zove Bosna i Hercegovina bilo čisto. Ali nemojmo polaziti od drugih, nemojmo stalno govoriti: Šta su oni nama?

Hajdemo poći od onoga pitanja: Šta smo mi sebi ili šta smo mi drugima napravili, da bi dali primjer.

Tako su radili Titovi partizani. Zato je važno učiti od Titovih partizana, učiti od ustanika iz 1941. godine, jer oni nisu bili samo, ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci, ni Romi, ni Jevreji, prvenstveno su bili gladni, bosi, žedni, obespravljeni i bili su željni slobode. Ako mi danas imamo sve to, onda u redu, ali se čini da i nama fali sve ono što je falilo i ustanicima 1941. godine, samo na drugačiji način.

Zato je vrijeme za novi ustanak, za novu revoluciju, antifašističku revoluciju. Naravno, ne puškama i oružanom borbom. Ima i drugih sredstava, umom, pameću.

Možemo i moramo.

Ako to ne učinimo za koju godinu Bosna i Hercegovina biti će veliko groblje i dom staraca, a na ovakva mjesta neće imati ko dolaziti.

Na nama je da odlučimo.

Svako od nas pojedinačno mora sam odlučiti: Da li je za bolje ili će živjeti u prošlosti.

Njihov izbor nije antifašizam

Dakle, juli mjesec je bio pun aktivnosti u antifašističkom pokretu Bosne i Hercegovine, ali i ex Jugoslavije. Često pitanje tokom ovog mjeseca koje nam je upućivano bilo je: Bogati, što vi to obilježavate kad su ti vaši ustanici napravili genocid nad muslimanima i to su činili dok su god vladali? Imamo odbrambeno-oslobodilački rat u kojem su mnogi poginuli i bilo bi bolje da se uklopite i obilježavate nove bitke i nove heroje, stvarne heroje.

Uz ovakva pitanja na društvenim mrežama i stranačkim portalima se ismijavaju antifašističke aktivnosti organizovane ovim povodom. Neki SDA aktivista iz Sarajeva  obilježavanje 27. jula – Dana ustanka naroda Bosne i Hercegovine u Sarajevu, kod Vječne vatre, ismijava i naziva busijom za prolaznike.

Drugi, isti takav, piše kako je žalosno da mi pričamo i obilježavamo događaje od prije 80 godina, a zaboravili smo heroje iz posljednjeg rata. I tako dalje, i tako dalje.

Ista matrica, isti rukopis i isto neznanje koje dolazi iz jednog te istog centra, a centar kontinuirano pravi reviziju istorije, podmeće laži i širi poluistine zamjenom teza.

Kako u tim okolnostima tim slijepim stranačkim poslušnicima objasniti da nije bilo 27. jula 1941. godine da ne bi ko imao sazvati i održati 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. I oni iz stranačkog centra će se, jer im to treba, pozvati na Mrkonjić Grad, ali neće tamo otići. To će trajati taj dan, a 364 druga dana u godini o tome će biti šutnja jer su ZAVNOBiH sazvali i održali mrski partizani. A tu je, vole to i oni naglasiti, obnovljena državnost Bosne i Hercegovine. Naravno, činjenice dalje kažu da su odluke ZAVNOBiH-a potvrđene par dana kasnije u Jajcu na Drugom zasjedanju AVNOJ-a i tek tada su dobile međunarodni legitimitet.

Sve ovo postaje izuzetno važno 1992. godine kod raspada Jugoslavije. Da nije bilo ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a ne bi bilo ni referenduma o samostalnoj Bosni i Hercegovini od 29. februara i 1. marta 1992. godine, odnosno ne bi bilo Bosne i Hercegovine, pa ni odbrambeno-oslobodilačkog rata od 1992. do 1995. godine. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog Bosne i Hercegovine bi svi koji danas kažu da vole Bosnu i Hercegovinu, se morali pokloniti sjenima ustanika iz 1941. godine. Sa njima je sve, u moderno doba, počelo.

Ali čovjeku koji govori samo naučene lekcije i ne želi čuti bilo koga drugog do svog stranačkog šefa badava je bilo šta govoriti. Nažalost takvih je mnogo. Brojni od njih se kite sa raznim naučnim titulama i zvanjima, a dovoljno ih je pustiti da progovore ili napišu tri rečenice i sve je jasno. Nema tu ni „n“ od nauke, ali ima bahatosti, bezobrazluka, neznanja i ponajviše primitivizma. Ukratko, sve je to veoma nizak nivo i za uličnu komunikaciju.

Nakon svega iznesenog po ko zna koji put valja se zapitati: Zašto se oni danas boje partizana, Tita, antifašizma?

Nije li logično biti na strani pokreta koji je 1945. godine, kada je vojno poražen fašizam, bio dio pobjedničke alijanse?

Pa zašto se onda uporno i u kontinuitetu svrstavaju na stranu poraženih 1945. godine?

Više je mogućih razloga, ali pozabavimo se samo nekima. Pođimo redom.

Kao prvo, kako god upakovali svoje stranačke ideologije, oni su u suštini ostali na ideologiji nacističkih i fašističkih kolaboracionista ili kako smo ih do posljednjeg rata zvali, domaćih izdajnika. Oni su sljedbenici ideja poraženih 1945. godine, oni su baštinici ideologija koje slave tuđine, koji slave lidere drugih država, oni i kad se zaklinju da vole svoju domovinu, uglavnom ne misle na Bosnu i Hercegovinu.

U tim okolnostima razumljivo je da mrze one snage koje su tu istu Bosnu i Hercegovinu u moderno doba obnovili, i gradili i izgradili.

Drugi važan razlog za njihovu mržnju prema antifašistima je činjenica da su antifašisti paralelno sa rasčišćavanjem ruševina već 1945. godine počeli sa opismenjavanjem stanovništva i izgradnjom kulturnih institucija, razumijevajući da je to od presudne važnosti za razvoj bosansko-hercegovačkog društva. Na suprot ovakvom antifašističkom opredjeljenu, nove vladajuće snage su od 1995. godine sistematski ušle u državni projekat urušavanja obrazovanja i kulture. Da je to tako primjera je bezbroj na sve strane, ali je dovoljno vidjeti u kakvom su stanju institucije kulture od državnog interesa ili, pak, kakav je odnos prema brojnim nacionalnim spomenicima. O njima će se govoriti ako zatreba u neke dnevno-političke svrhe ili kako bi se optužio neki sabrat iz bratske stranke drugog naroda. Ovakvim djelovanjem otvoreno se svrstavaju na stranu neprijatelja države.

U sekularnoj državi, kakva je po ustavu Bosna i Hercegovina, vjera je ušla u sve pore društva i već odavno izašla iz okvira vjere i postala ozbiljna politička snaga. Razumijevajući te okolnosti rukovodstvo SABNOR BiH odlučilo prije dvije godine da na temu antifašizma i odnosa vjerskih zajednica u BiH naspram antifašizma porazgovara sa poglavarima vjerskih zajednica u BiH. Odluče da pođu od Islamske zajednice kao najbrojnije. Uredno pismeno zatraže prijem, pokušaju preko uticajnih ljudi u samoj Islamskoj zajednici ostvariti susret sa poglavarom IZ. Do susreta nikad nije došlo. SABNOR nije odbijen, ali na kraju su upućeni na neke savjetnike, koji ne odlučuju ni o čemu. SABNOR je dobio jasan signal i odustao od ideje susreta sa poglavarima vjerskih zajednica. Ideja je bila da se predrasude prema antifašističkom pokretu, koje se prečesto plasiraju upravo iz vjerskih zajednica, prevaziđu, pojasne i počnu razumijevati na bazi činjenica, a ne ostrašćenih emocija.

Nakon ovoga mnoge stvari postaju jasnije, ali i ostaje veoma veliko pitanje: Ako se  antifašizam smatra neprijateljem, na koju stranu se onda protivnici antifašizma svrstavaju?

Odgovor daju brojna pojedinačna djelovanja i napadi, verbalni, ali i sa pisanim porukama istaknutim antifašistima. Sjetimo se kukastog krsta na smrtovnici Želimira Altarca Čička, ćirilične islamske poruke na ulazu zgrade Gorana Mikulića, brojnih poruka na fb stranicama antifašističkih udruženja i saveza, telefonskih poziva i slično. O fašističkom i nacističkom znakovlju po klupama u školama ne treba ni govoriti kad u istim tim školama djecu uče da to jesu antifašistička obilježja i da su se oni borili na pravoj strani.

Ukratko, vlast u punom kapacitetu kreator je i inspirator neofašizacije bosansko-hercegovačkog društva. Krajnji je čas na to odgovoriti snažno, jasno i glasno. Šutnja vodi nestanku svega što pamtimo kao pojam Bosna i Hercegovina.

Vremena više nema za čekanje. Još danas mora svako od nas odlučiti da li želi živjeti kao obespravljeni sluga koji slijepo slijedi stranačkog i vjerskog vođu ili biti slobodan čovjek.