JA HOĆU BITI SLOBODAN ČOVJEK

Juli  je bio pun aktivnosti u antifašističkom pokretu Bosne i Hercegovine, ali i ex Jugoslavije. Tim više jer se ove godine navršilo 80 godina od ustanka naroda i narodnosti Jugoslavije potiv fašističkog okupatora i njihovih domaćih kolaboracionista. Na sve strane organizirano je mnoštvo programa, svečanosti, raznih okupljanja. Prisustvovao sam mnogim i nakon centralne manifetacije održane u Drvaru zadovoljan što je sve prošlo kako treba i kako smo planirali sjednem dan kasnije u uobičajeni kafić da u hladu lipa na miru popijem kafu. Nakon prvog gutljaja pridruži mi se vlasnik kafića, odprilike pedesetogoišnjak, kojeg poznajem kao vojnika iz posljednjeg rata i pita me što me nema u posljednje vrijeme. Ja sretan i zadovoljan učinjenim poslom i odjecima brojnih aktivnosti koje smo napravili kažem gdje sam bio i posebno naglasim svečanost u Drvaru, te nabrojim ko je i od kuda sve bio. Nismo politički istomišljenici, ali se uvažavamo i o svemu otvoreno razgovaramo. Nisam ni završio sve što sam naumio reći on me upita: Bogati, što vi to obilježavate kad su ti vaši ustanici napravili genocid nad muslimanima i to su činili dok su god vladali? Uz to doda da mi imamo odbrambeno-oslobodilački rat u kojem su mnogi poginuli i da nam je bolje da se uklopimo i obilježavamo nove bitke i nove heroje, stvarne heroje.

Ovog momenta nije važno šta i kako sam mu odgovorio. Važno je da ovo njegovo reagovanje nije bio usamljen slučaj. Naime, isti dan čitam komentar nekog SDA aktiviste iz Sarajeva koji obilježavanje 27. jula – Dana ustanka naroda Bosne i Hercegovine u Sarajevu, kod Vječne vatre, ismijava i naziva busijom za prolaznike.

Drugi, isti takav, kao i onaj moj iz kafića u Mostaru piše kako je žalosno da mi pričamo i obilježavamo događaje od prije 80 godina, a zaboravili smo heroje iz posljednjeg rata. I tako dalje, i tako dalje.

Ista matrica, isti rukopis i isto neznanje koje dolazi iz jednog te istog centra, a centar kontinuirano pravi reviziju istorije, podmeće laži i širi poluistine zamjenom teza.

Kako u tim okolnostima tim slijepim stranačkim poslušnicima objasniti da nije bilo 27. jula 1941. godine da ne bi ko imao sazvati i održati 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. I oni iz stranačkog centra će se, jer im to treba, pozvati na Mrkonjić Grad, ali neće tamo otići. To će trajati taj dan, a 364 druga dana u godini o tome će biti šutnja jer su ZAVNOBiH sazvali i održali mrski partizani. A tu je, vole to i oni naglasiti, obnovljena državnost Bosne i Hercegovine. Naravno, činjenice dalje kažu da su odluke ZAVNOBiH-a potvrđene par dana kasnije u Jajcu na Drugom zasjedanju AVNOJ-a i tek tada su dobile međunarodni legitimitet.

Sve ovo postaje izuzetno važno 1992. godine kod raspada Jugoslavije. Da nije bilo ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a ne bi bilo ni referenduma o samostalnoj Bosni i Hercegovini od 29. februara i 1. marta 1992. godine, odnosno ne bi bilo Bosne i Hercegovine, pa ni odbrambeno-oslobodilačkog rata od 1992. do 1995. godine. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog Bosne i Hercegovine bi svi koji danas kažu da vole Bosnu i Hercegovinu, morali se pokloniti sjenima ustanika iz 1941. godine. Sa njima je sve, u moderno doba, počelo.

Ali čovjeku koji govori samo naučene lekcije i ne želi čuti bilo koga drugog do svog stranačkog šefa badava je bilo šta govoriti.Nažalost takvih je mnogo. Brojni od njih se kite sa raznim naučnim titulama i zvanjima, a dovoljno ih je pustiti da progovore ili napišu tri rečenice i sve je jasno. Nema tu ni „n“ od nauke, ali ima bahatosti, bezobrazluka, neznanja i ponajviše primitivizma. Ukratko, sve je to veoma nizak nivo i za uličnu komunikaciju.

Nakon svega iznesenog po ko zna koji put sam se upitao: Zašto se oni danas boje partizana, Tita, antifašizma?

Nije li logično biti na strani pokreta koji je 1945. godine, kada je vojno poražen fašizam, bio dio pobjedničke alijanse?

Pa zašto se onda uporno i u kontinuitetu svrstavaju na stranu poraženih 1945. godine?

Više je mogućih razloga, ali pozabaviću se samo nekima. Pođimo redom.

Kao prvo, kako god upakovali svoje stranačke ideologije, oni su u suštini ostali na ideologiji nacističkih i fašističkih kolaboracionista ili kako smo ih do posljednjeg rata zvali, domaćih izdajnika. Oni su sljedbenici ideja poraženih 1945. godine, oni su baštinici ideologija koje slave tuđine, koji slave lidere drugih država, oni i kad se zaklinju da vole svoju domovinu, uglavnom ne misle na Bosnu i Hercegovinu.

U tim okolnostima razumljivo je da mrze one snage koje su tu istu Bosnu i Hercegovinu u moderno doba obnovili, i gradili i izgradili.

Drugi važan razlog za njihovu mržnju prema antifašistima je činjenica da su antifašisti paralelno sa rasčišćavanjem ruševina već 1945. godine počeli sa opismenjavanjem stanovništva i izgradnjom kulturnih institucija, razumijevajući da je to od presudne važnosti za razvoj bosansko-hercegovačkog društva. Na suprot ovakvom antifašističkom opredjeljenu, nove vladajuće snage su od 1995. godine sistematski ušle u državni projekat urušavanja obrazovanja i kulture. Da je to tako primjera je bezbroj na sve strane, ali je dovoljno vidjeti u kakvom su stanju institucije kulture od državnog interesa ili, pak, kakav je odnos prema brojnim nacionalnim spomenicima. O njima će se govoriti ako zatreba u neke dnevno-političke svrhe ili kako bi se optužio neki sabrat iz bratske stranke drugog naroda. Ovakvim djelovanjem svrstavaju se na stranu neprijatelja države.

U sekularnoj državi, kakva je po ustavu Bosna i Hercegovina, vjera je ušla u sve pore društva i već odavno izašla iz okvira vjere i postala ozbiljna politička snaga. Razumijevajući te okolnosti rukovodstvo SABNOR BiH odlučilo prije dvije godine da na temu antifašizma i odnosa vjerskih zajednica u BiH naspram antifašizma porazgovara sa poglavarima vjerskih zajednica u BiH. Odluče da pođu od Islamske zajednice kao najbrojnije. Uredno pismeno zatraže prijem, pokušaju preko uticajnih ljudi u samoj Islamskoj zajednici ostvariti susret sa poglavarom IZ. Do susreta nikad nije došlo. SABNOR nije odbijen, ali na kraju su upućeni na neke savjetnike, koji ne odlučuju ni o čemu. SABNOR je dobio jasan signal i odustao od ideje susreta sa poglavarima vjerskih zajednica. Ideja je bila da se predrasude prema antifašističkom pokretu, koje se prečesto plasiraju upravo iz vjerskih zajednica, prevaziđu, pojasne i počnu razumijevati na bazi činjenica, a ne ostrašćenih emocija.

Nakon ovoga mnoge stvari postaju jasnije, ali i ostaje veoma veliko pitanje: Ako se  antifašizam smatra neprijateljem, na koju stranu se onda protivnici antifašizma svrstavaju?

Odgovor daju brojna pojedinačna djelovanja i napadi, verbalni, ali i sa pisanim porukama istaknutim antifašistima. Sjetimo se kukastog krsta na smrtovnici Želimira Altarca Čička, ćirilične islamske poruke na ulazu zgrade Gorana Mikulića, brojnih poruka na fb stranicama antifašističkih udruženja i saveza, telefonskih poziva i slično. O fašističkom i nacističkom znakovlju po klupama u školama ne treba ni govoriti kad u istim tim školama djecu uče da to jesu antifašistička obilježja i da su se oni borili na pravoj strani.

Ukratko, vlast u punom kapacitetu kreator je i inspirator neofašizacije bosansko-hercegovačkog društva. Krajnji je čas na to odgovoriti snažno, jasno i glasno. Šutnja vodi nestanku svega što pamtimo kao pojam Bosna i Hercegovina.

Vremena više nema za čekanje. Još danas mora svako od nas odlučiti da li želi živjeti kao obespravljeni sluga koji slijepo slijedi stranačkog i vjerskog vođu ili biti slobodan čovjek.

Ja hoću biti slobodan čovjek. A ti..?