SADA JE VRIJEME, KUCNUO JE ČAS

Bio sam u Beogradu 4. i 5. jula 2021. godine sa delegacijom SABNOR BiH na obilježavanju 80. godišnjice donošenja odluke o dizanju ustanka u Jugoslaviji, a na poziv SUBNOR-a Srbije.  

Tim povodom u Beogradu su se okupile delegacije antifašističkih saveza svih bivših republika Jugoslavije, a danas samostalnih država, te Mađarske i Portugala.

Prisjetimo se, šta se to desilo prije 80 godina u dubokoj ilegali, u Beogradu.

„Naime, sjednica Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije na kojoj je donijeta odluka o otpočinjanju ustnaka održana je 4. jula 1941. godine u vili Vladislava Ribnikara, na Dedinju. Sjednici su prisustvovali - generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito, kao i članovi Centralnog komiteta: Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Svetozar Vukmanović i Sreten Žujović (kao jedan od učesnika ove sjednice, u pojedinoj literaturi navodi se i Ivan Milutinović, takođe član CK KPJ, ali prema svjedočenjima učesnika sjednice Svetozara Vukmanovića i Milovana Đilasa, kao i hroničara Vladimira Dedijera on iz nepoznatih razloga nije prisustvovao sjednici). Pored njih u kući su se tokom zasjedanja nalazili Vladislav Ribnikar, njegova supruga Jara i književnik Vladimir Dedijer. Oni su tokom zasjedanja čuvali stražu ispred i oko kuće.

Sjednicom je rukovodio Josip Broz Tito i na njoj je analizirana situacija u zemlji i svijetu, a posebno situacija na Istočnom frontu. Potom je donijeta odluka da se sa sabotaža i diverzija pređe na opšti narodni ustanak, a da partizanski rat bude osnovna forma razvijanja ustanka. Pored ove odluke donijete su još odluke:

·        da se formira Štab partizanskih odreda Srbije sa Sretenom Žujovićem na čelu;

·        da se sa izvanrednim ovlašćenjima CK KPJ u Bosnu i Hercegovinu uputi Svetozar Vukmanović, a u Crnu Goru Milovan Đilas;

·        da se pri CK KP Hrvatske formira Operativno partijsko rukovodstvo na čelu sa Vladom Popovićem;

·        da se izvanredna ovlašćenja CK KPJ daju Edvardu Kardelju, koji se nalazi u Sloveniji;

·        da ranije organizovane udarne grupe i veći broj članova KPJ izađu na teren i organizuju partizanske odrede;

·        da se u partizanskim odredima postave politički komesari, kao predstavnici Partije;

·        da se pokrene Bilten Glavnog štaba NOP odreda Jugoslavije.

Na kraju sjednice donijeta je odluka da se narodima Jugoslavije uputi proglas s pozivom na ustanak. Proglas je napisao Ivo Lola Ribar i on je 12. jula štampan u ilegalnoj štampariji CK KPJ na Banjičkom vencu u Beogradu i potom upućen u sve krajeve zemlje. Između ostalog u Proglasu je stajalo:

Narodni Jugoslavije - Srbi, Hravti, Slovenci, Crnogorci, Makedonci i drugi! ... Vi ste bili pobeđeni u ratu, ali niste pokoreni. Slavne tradicije borbe za pravdu i sobodu vaših dedova ne smeju biti zaboravljene. Sada je vreme da pokažete da ste dostojni potomci svojih predaka. Sada je vreme, sada je kucnuo čas, da se dignete svi kao jedan u boj protiv okupatora i njihovih domaćih slugu, krvnika naših naroda. Ne prezajte ni pred kakvim terorom neprijatelja. Na teror odgovarajte masovnim udarom po najosetljivijim tačkama fašističkih okupatorskih bandita. Uništavajte sve - sve što koristi fašističkim osvajačima. Ne dozvolimo da naše željeznice prevoze ratni materijal i druga sredstva koja služe fašističkim hordama u njihovoj borbi protiv Sovjetskog Saveza. Stvorimo od naše zemlje opsednu tvrđavu za fašističke osvajače.“

Pokrovitelj manifestacije bio je Predsjednik Srbije, a skupu se u dva navrata prigodnim besjedama, kao izaslanica Predsjednika, obratila Premijerka Srbije. Poruke su bile antifašističke, okrenute budućnosti, sa snažnim osloncem u Narodno-oslobodilačkom ratu Titovih partizana. Akademija u Narodnom pozorištu svečana, partizanska, okrenuta budućnosti, sa akcentom na slobodu. Baš onako kako dolikuje povodu. Svi smo bili zadovoljni i sretni, što se ništa od sramnog izjednačavanja četnika i partizana nije ponovilo sa akademije od Dana pobjede nad fašizmom. Bila je to potpuno druga Srbija od one od 9. maja. A naši domaćini iz SUBNOR-a Srbije vidno sretni što smo tu, otvoreni, prijateljski, jednom riječju domaćini za primjer.

Sa tim dojmovima i vidno zadovoljan što smo dogovorili nove oblike saradnje, susreli se i sa neistomišljenicima, ali razgovarali i približavali stavove, što smo kvalitetno predstavili SABNOR BiH, vratio sam se kući. Odmah po povratku susreo sam dvojicu skoro pa prijatelja. Uz uobičajena pitanja kako smo, gdje smo i šta radimo, rekoh da sam umoran i da sam se sinoć vratio iz Beograda. Pitaju šta sam radio tamo i jesam li išao zbog vakcinisanja. Kažem zadovoljno zbog čega sam bio u Beogradu i usput dodam da je pokrovitelj manifestacije bio Predsjednik Srbije, te da je premijerka u dva navrata govorila. Dodam da su obraćanja bila odlična. Jasno je bilo da to podcrtavam jer je kod nas nemoguće da Predsjedništvo bude pokrovitelj jubilarne godišnjice ustanka naroda BiH 1941. godine, kao što je i nemoguće da na takvom skupu govori predsjedavajući Vijeća ministara BiH. Nisam sve uspio ni reći, jedan od njih, novinar, urednik, kolumnista, bloger, politički analitičar me prekinu i poče u dahu sipati rečenice. Veli, po sjećanju: Ima Vučić za svakoga priču, a izjednačio četnike i partizane. Je ste li zaboravili da će za svakog ubijenog Srbina ubiti sto muslimana, kakvi njihovi antifašisti, prešao čitav SK-Pokret za Jugoslaviju u SUBNOR i sad tako djeluju, a u suštini ostvaruju Memorandum SANU itd, itd. Pokušavam ga prekinuti, pokušavam reći nešto, pokušavam suprotstaviti drugo i drugačije mišljenje. Kažem mu da najprije valja pomesti u svom dvorištu pa onda ići u tuđe, pitam ga da li zna ko je na Šehitlucima u Mostaru postavio veliki nišan Mladim muslimanima na kojem je obilježen i Mustafa Busuladžić. Kaže da ne zna za nišan, ali žustro odgovara da se Draža Mihailović i Mustafa Busuladžić ne mogu porediti. Kažem da ih ne poredim, ali da je pristojno uočiti loše stvari ponajprije u svojoj sredini pa onda govoriti o takvim i sličnim pojavama u drugim sredinama. Njegov odgovor je da se to ne može porediti i da je ovaj „naš“ malo zlo u odnosu na onog „njihovog“, Ukratko, malo fašizma se može i tolerisati, posebno ako dolazi od „naših“.

Bilo je tu i povišenog tona, podsmijeha mojim stavovima, ismijavanja preferiranja dijaloga i koje čega još. Prekinuo sam razgovor, pozdravio društvo i otišao, ali ostala je gorčina i mnoštvo pitanja.

Prvo sam sam sebi postavljao više puta pitanje: Jesam li ja lud, zato što još uvijek vjerujem da je tračak ljubavi bolji od osvjedočene mržnje, da je bolje godinama razgovarati nego dan ratovati, da je istinsko suočavanje sa prošlošću neophodno i da nije bitno ko će prvi započeti proces, važno ga je započeti.

Drugo moje, bolno, pitanje odnosilo se na konstataciju da sam jula 2021. godine čuo iste optužbe, iste konstatacije, te isti riječnik koji sam slušao 1992. godine.

I moji stavovi po suštinskim pitanjima su identični. Te 1992. godine glasno su mi zbog tih stavova govorili da sam izdajnik i htijeli suditi jer sam protiv rata. Optužnica je bila: On je protiv rata. Ni danas mi nije jasno kako sam izbjegao brojne pokušaje likvidacije.

Ovih dana nije mi u lice rečeno da sam izdajnik, ali ton kojim su iznošeni argumenti protiv mojih konstatacija, rečenice koje su izgovorene, te jasna namjera da se omalovaži sve što se desilo 4. i 5. jula u Beogradu jasno su ukazivali da me se gleda kao nedoraslog naivca, kao izdajnika, kao nekog nostalgičara starih vremena itd.

Ovaj mali desetominutni pokušaj dijaloga jasno mi je ukazao na svu bijedu društva koje egzistira u Bosni i Hercegovini.

Mi smo zakovani u prošlosti bez ikakve ambicije da čujemo bilo koga drugog, jer istina je samo ono što mi govorimo, a mi znamo.

Mi smo, dijelom, prihvatili da nam je tuđi identitet naš, a istovremeno se odrekli svog što nas je dovelo u situaciju da ne pripadamo ni ovdje, a ni tamo.

Mi smo, dijelom, prihvatili ulogu žrtve i strasno uživamo u tome.

Mi smo, oslanjajući se na humanitarnu pomoć, izgradili kulturu nerada i doveli se u situaciju da nam potrošačka korpa iznosi tri prosječne plate ili šest prosječnih penzija.

Mi ne znamo od čega živimo, ali znamo savršeno sve što ne valja u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji ili Kosovu.

Mi vrlo precizno znamo da ne valja Janša, Milanović, Vučić i brojni drugi u bliskim nam, ali i dalekim zemljama, a kod nas biramo gore stotinu puta, jer su „naši“. Znamo da ne valjaju, znamo da su nesposobni, znamo da nas kradu, znamo mnogo toga još, ali neka, naši su pa ćemo otrpiti.

E neću da trpim. Zato mi je sve ono i rečeno i ko zna šta bi još bilo izrečeno da nisam otišao, jer ne mogu slušati gluposti, kako sam rekao.

Znajući kako se stvari ovdje odvijaju vjerujem da ću zbog svega ovoga imati neke probleme. Tako je od novembra 1990. godine i prvih demokratskih izbora, kako to brojni vole naglasiti. Tada je ukinut verbalni delikt, kažu, a od tada uglavnom zbog onoga što mislim, kažem, pišem, imam probleme. Imao sam ih i ranije, ali tada je za to postojao zakonski osnov, a sada je na snazi stranački ili bosovski osnov, pa šta te zadesi.

Kada sve ovo sagledam, razmislim i podvučem crtu jasno je zašto nismo ni 26 godina poslije rata napravili državu, jasno je da nama spoljni neprijatelji apsolutno nisu potrebni. Dovoljno smo mi sami sebi jaki neprijatelji. Ne kažem da ih nema, ne kažem da ne rade protiv nas, ne kažem da nisu brojni i jaki, ali kažem da smo mi sami najjači svoj neprijatelj, jer nećemo, jer ne znamo, jer ne mislimo, jer bezočno krademo, a uvijek je kriv neko drugi.

Zbog svega ovoga je važno znati ko jeste, kada, zašto i sa kojim ciljem obilježio na Šehitlucima u Mostaru Mustafu Busuladžića. Šutnja o Busuladžiću na Šehitlucima ostavlja Francetića, Budaka i druge na ulicama Mostara. Nije ovdje riječ o izjednačavanju zla, nego o uočavanju zla ma kako malo bilo. Ipak je i tada zlo.

I za kraj citiraću jednu rečenicu iz proglasa narodima Jugoslavije za oružani ustanak 1941. godine. Ivo Lola Ribar u tom proglasu, između ostalog piše: Slavne tradicije borbe za pravdu i slobodu vaših dedova ne smeju biti zaboravljene.

Ivo Lola Ribar je te 1941. godine imao 25 godina, a već je imao šansu da piše ovako značajan dokument. Naučimo danas nešto iz Loline šanse, ali i iz citirane rečenice. I danas je jednako, kao i 1941. godine svježa i aktuelna, samo što mi našim dvadesetpetogodišnjacima, uglavnom, ne damo šansu.