ŽIVUĆA LJUBAV

/Obraćanje na komemoraciji, povodom smrti Ljubice Ostojić, književnice, dramaturginje i profesorice, u Mostaru dana 3. juna 2021. godine/

Dragi prijatelji naše Ljubice Ostojić, naše Cice,

Suočen sa neumitnom istinom pokušavam se sabrati, pronaći suvisle riječi i zapisati ih i izgovoriti. Danas mi to baš i ne ide kako bih želio. Nije nimalo lako. Zato mi oprostite što ću, možda, biti previše ličan i previše emotivan.

Ljubicu sam upoznao na jednom okruglom stolu festivala MESS u Sarajevu. Ima tomu skoro pedeset godina, a onda je nekoliko godina kasnije došla u Mostar da gleda jednu predstavu Mostarskog teatra mladih i tu smo se, razgovarajući o predstavi i suštini rada u teatru mladih i za mlade prepoznali i začela se naša saradnja koja je intenzivno trajala do ovih dana. Ljubica Ostojić tako je postala stalni dramaturg-saradnik Mostarskog teatra mladih. Zapravo bila je dobri duh eMTeeM-a. Hrabrila nas je u trenutcima sumnji, ukazivala na greške, uticala na profiliranje repertoara, poučavala teatru, ali i učila o teatru, voljela je istaći.

Cica je bila idealan saradnik, tiha, nenametljiva, uporna, pozitivna i vrlo brza i efikasna u rješavanju dramaturških situacija. I iznad svega tačna. Njen rad sa mladim glumcima na kreiranju njihovih likova bio je iz drugog plana, šarmantan i poticajan istovremeno, a nadasve inspirativan. Uvijek je znala, za svakog pojedinca, naći pravu riječ, koja će otkočiti mogući problem ili dati ključ za nove mogućnosti. Ona uistinu nije radila u teatru, ona je svim svojim bićem živjela teatar. Ona je voljela teatar i svu svoju ljubav prema teatru isijavala na sve ljude oko sebe. Moglo bi se reći da je bila živuća, hodajuća  ljubav. Kad takvu osobu sretnete i imate privilegiju sa njom intenzivno sarađivati, bezmalo 45 godina, onda ta saradnja preraste u prijateljstvo ili tačnije rečeno vi postanete familija.

Danas, kad se opraštamo od naše Cice, ne mogu a da ne kažem da Mostarskog teatra mladih, ovakvog kakvog ga poznajemo, ne bi bilo da u njegovom umjetničkom profiliranju nije učestvovala Ljubica. U vremenima kriza, u periodima nesnalaženja i lutanja, uvijek je bila tu, da onako usputno, nenametljivo, uz obaveznu kafu, kaže ključnu riječ, misao, prijedlog... Svaki put bio je to putokaz koji nas je vodio u pravom smjeru.

I tako skoro 45 godina.

Zato, kada sa životne scene odlazi takva osoba, kako ne biti tužan?

Kada odlazi takva prijateljica kako bol obuzdati?

Kada odlazi takav član familije, kako ne vrisnuti do neba?

Kada odlazi takava umjetnica, kako ne osjetiti ogromnu, nenadoknadivu prazninu?

A kada odlazi osoba koja je sve to istovremeno onda nema riječi.

Preovladava i tuga, i bol, i krik i praznina istovremeno.

Ali i ponos što smo imali privilegiju poznavati takvu osobu, što smo je imali u svojoj sredini, što nas je počastila svojim prijateljstvom, stvaralačkom erudicijom i nadasve ljudskošću i neizmjernom ljubavlju.

Izgubio sam u životu mnoge drage i bliske ljude, prijatelje, saradnike, srodnike, ljude bez kojih je teško zamisliti život i rad nakon njih. Mnogi od njih bili su više od saradnika i više od prijatelja, ako je to moguće. Bili su tu, bez rezerve i kalkulacija, kad god je to trebalo. I onda kad je i njima samima štetilo to iz nekih razloga.

Ali, uvijek je vrijeme učinilo svoje i našao bih način za dalje.

Sada, čini mi se, po prvi put, mi u eMTeeM-u, imamo veliki upitnik iznad naših glava, a lebdi misao: Kako dalje?

Eto, to je, draga Cico, misao koja me, koja nas, progoni od onog trenutka kada smo primili vijest o tvom odlasku. Odzvanja u našim mislima to kratko pitanje, ta bolno istinita rečenica koju ne izgovaramo, ali je čitamo sa naših lica. Na neki način strah nas. Uistinu strah nas, kao da se pitamo: kako napraviti sve ono što smo ovdje, u Mostaru, kojeg si bez zadrške voljela i u koji si sa radošću djeteta dolazila, planirali. Bilo je tu ideja i posla za desetine godina. Sve smo do u detalj isplanirali i unaprijed se veselili realizaciji dobro smišljenih aktivnosti i repertoara za narednih 5 godina. Kao da je juče bilo, negdje u martu, si rekla: Ne brini, dramatizacija stiže na vrijeme, a tekst za monografiju odmah poslije toga.

I onda su se više sile umiješale i napravile svoju dramatizaciju, te te pozvale sebi. Valjda je i njima tamo negdje ponestalo ljubavi pa si im trebala da popraviš i njihov svijet.

Ako je tako, oprostićemo im, uvjereni da ćeš i njih oplemeniti kao i nas.     

Godinama sebi postavljam pitanje zašto smo mi, u jednom malom teatru, kojem je naša Cica odlučila darovati svoje najbolje stvaralačke godine, toliko voljeli i cijenili Ljubicu Ostojić?

Zašto smo vjerovali u vizije o kojima je govorila?

Zašto smo je voljeli i kad nas nije hvalila, kad je govorila o našim promašajima?

Zašto smo je cijenili i kad smo bili uvjereni da nije bila u pravu?

Hiljade je mogućih zašto, a odgovor može biti samo jedan.

Zato što je bila častan čovjek, strastven, zato što je voljela to što radi i nesebično sve što je znala dijelila oko sebe.  

Vjerovala je u istinu.

Vjerovala ljudima i vjerovala u ljude.
Vjerovala je da je moguće teatrom mijenjati život koji živimo.

Cijelim svojim bićem branila je stav koji smo zajedno izgradili, stav da Mostarski teatar mladih nije ni pozorište, ni kazalište, ni teatar, nego da je i pozorište, i kazalište, i teatar.

Zajedno sa nama sanjala je Mostar u kojem će, takođe, taj stav biti preovlađujuči, te Mostar u kojem će teatar kojem je poklonila tolike stvaralačke godine steći u njemu pravo građanstva.

Ostvarujući te premise, zagovarala je puni društveni angažman našeg repertoara, ali i kontinuirano istraživanje granica umjetnosti teatra.

Činila je to jer je znala i vjerovala, da vrhunska umjetnička djela teatarske umjetnosti nude vizije, bude nade i otvaraju oči.

Od početka razvoja ove ideje bila je uz nju kao glavna pokretačka snaga.

Zato i jesmo danas zapitani: Kako dalje?
Ne znam, ali znam da moramo i da hoćemo.
A hoćemo upravo zato da ne iznevjerimo našu Cicu.
Ostvarujući sve ono što smo zajedno planirali, a nadahnjujući se njenim idejama, djelima i predanošću radu, čuvaćemo uspomenu na nju i trajno obilježiti njeno vrijeme u našim životima.
Draga Cico, hvala ti za sve. Ne stidim se danas i ovdje, priznati da me strah vremena koje slijedi.

Ne stidim se ni suze u oku.

Prvi put si otišla a da nismo završili započete poslove.

Dajem riječ, završiti ćemo ih.

Znam, da kada sa scene odlazi teatarski umjetnik, aplauz je ono što ga ispraća.

Ovih dana sa životne, ali i teatarske scene, odlazi primadona BH teatra.

Zaslužila je aplauz. Buran aplauz.