NACIONALNOST: PROLETER

Dan pred svečano obilježavanje 78. godišnjice Bitke na Sutjesci čitam mnoštvo različitih objava, dobijam pregršt poruka različitog sadržaja, te na kraju čitav niz telefonskih poziva sa upitima kako se, kada i ko obilježava godišnjicu ove slavne bitke. Mnogo je tu kontraverzi i mnogo lažnih informacija, mnogo pokušaja revizije istorije, te uplitanja slavne partizanske epopeje u dnevno-politički kontekst kojem je za cilj, zarad vlastitih ostrašćenih interesa, opoganiti najsvetiji dio naše zajedničke antifašističke prošlosti.

No, pođimo redom.

Šta istorijske činjenice kažu o Bitci na Sutjesci?

Bitka na Sutjesci juna 1943. godine je bila odlučujuća bitka pete neprijateljske ofenzive kojom su jugoslovenski partizani izvršili proboj iz osovinskog obruča, rasturivši njemačke snage u blizini rijeke Sutjeske u jugoistočnoj Bosni.

Jedinice NOVJ vodile su ogorčene borbe od 27. maja do 15. juna da bi probile neprijateljski obruč. Do 31. maja je sedam brigada prikupljeno na prostoru između Pive i Sutjeske. Prvi pokušaji, 5. i 7. juna, da se front neprijatelja probije u donjem toku Sutjeske, nisu uspeli. Proboj preko nabujale Sutjeske, u njenom srednjem toku, kod Tjentišta, izvršila je 1. proleterska divizija.

Dana 10. juna, u ranim jutarnjim satima, Prva proleterska divizija je razbila borbenu grupu Höhne i probila neprijateljski obruč na Sutjesci. Uspeh 1. proleterske divizije 10. juna bio je od presudnog značaja za čitav ishod tridesetodnevne bitke na Sutjesci. Njenim prodorom kroz Zelengoru ka Jahorini bio je osujećen neprijateljski plan okruženja i uništenja glavne operativne grupe, i stvoreni su uslovi za izvlačenje svih ostalih partizanskih snaga. Naredne noći Sutjesku je prešao i Vrhovni štab sa 2. proleterskom divizijom. Odsečena 3. divizija je zajedno s ranjenicima desetkovana u proboju preko Sutjeske 13. juna.

Delovi bolnice su ostali okruženi - poubijani su bez milosti, ranjenici i liječničko osoblje. Ukupno je stradalo oko 7,500 partizana, više od trećine koji su ušli u borbe. Gotovo polovinu poginulih partizana na Sutjesci čine Dalmatinci. Među palim borcima je bilo 597 partizanki, što je "nezabilježeni primjer gubitaka žena-boraca u istoriji ratovanja". I pored gladi, teških gubitaka, ekstremnih fizičkih napora i neprekidnih borbi snage NOVJ zadržale su visok moral i borbenost, što im je priznao i neprijatelj. Njemački glavnokomandujući general Rudolf Lüters je u svom izvješću opisao "komunističke pobunjenike" kao "dobro organizirane, vješto vođene i s borbenim moralom koji izaziva čuđenje".

Operacija Schwarz je završena 15. juna 1943. godine probojem glavnine snaga NOVJ u Bosnu. Odmah po proboju iz obruča, NOVJ je prešla u protuofanzivu u istočnoj Bosni, čisteći osovinske

utvrde u Vlasenici, Srebrenici, Olovu, Kladnju i Zvorniku tokom slijedećih 20 dana.

Švarm ocenjuje da je partizansko izvlačenje i proboj bila čista pobjeda, ravna čudu. Niti jedna partizanska jedinica nije se predala, niti jedna nije dezertirala. U SFRJ, Sutjeska je postala simbol izuzetnog požrtvovanja, hrabrosti i moralne čvrstine u najtežim iskušenjima.

Struktura poginulih partizana

Ukupan broj poginulih partizana u bici iznosi - 7.454 boraca (6.946 muškaraca i 597 žena, od kojih su njih 352 bile bolničarke). Nacionalni sastav partizanskih boraca bio je sledeći: Srbi - 11.851; Hrvati 5.220; Crnogorci - 3.295; Muslimani - 866; Jugosloveni - 757; Jevreji - 74; Slovenci - 21 i druge nacionalnosti 21.

Najveći broj partizanskih boraca bio je sa područja Hrvatske - 8.925, od čega 5.195 iz Dalmacije, a 2.179 sa Banije, zatim Bosne i Hercegovine - 8.293, Crne Gore - 3.337, Srbije - 1.492, Makedonije - 21, Slovenije - 19 i iz inostranstva - 38.

Neka mjesta drže apsolutne rekorde po broju učesnika i broju poginulih u bici: Šibenik - 1.316 boraca, poginulo 535; Split - 1.091 borac, poginulo 557; Knin - 568 boraca, poginulo 235; Dvor na Uni - 560 boraca, poginulo 206; Drvar 550 boraca, poginulo 103.

Brigade sa najvećim brojem pogunilih u bici su bile: Druga dalmatinske udarna brigada - 764 borca; Prva dalmatinska udarna brigada - 564 boraca; Treća dalmatinska udarna brigada - 531 borac; Četvrta proleterska crnogorska udarna brigada - 456 boraca; Prva proleterska udarna brigada - 409 boraca; Peta proleterska crnogorska udarna brigada - 396 boraca, Sedma banijska udarna brigada - 365 boraca i Druga proleterska udarna brigada - 360 boraca.

Od ukupno 22.148 partizanskih boraca, koliko je učestvovalo u bici na Sutjesci, njih 258 je odlikovano Ordenom narodnog heroja, kao i 16 partizanskih brigada koje su se posebno istakle u bici. Od 7.454 poginulih boraca njih 45 je proglašeno za narodne heroje.

Valja reći da je naspram 22.148 vojnika Narodno-oslobodilačke vojske (u ovom broju je približno 4 hiljade ranjenika i osoblja Centralne bolnice) bilo 127.000 vojnika Trećeg Reicha, Kraljevine Italije, NDH, te Bugarske.

Ovo su činjenice, a dnevna politika, zavisno iz koje od novonastalih država dolazi, želi ih falcifikovati i prilagoditi, te staviti u odbranu i funkciju svoje politike. Želi sve, osim časno se nakloniti borcima koji su žrtvovali svoje živote u nadčovječanskoj borbi za spas ideje slobode.

Svjestan okolnosti u kojima živimo i u kojima obilježavamo 78. godišnjicu Bitke na Sutjesci, 12. juna 2021. godine u Dolini heroja obraćajući su okupljenim antifašistima iz svih država nastalih raspadom Jugoslavije izgovorih slijedeće slovo:

Smrt fašizmu!

Drugarice i drugovi, antifašisti, hvala vam što ste i ove godine na ovom svetom mjestu antifašista Jugoslavije. Ovo je mjesto i prilika, da u ovom vremenu, kada oko nas na sve strane buja neofašizam, kada se čini nečasna revizija istorije, jasno i glasno kažemo ko smo i šta smo i da se udruženim snagama odupremo svima onima, koji one koji su nas danas okupili, ovdje na Tjentištu, kažemo: Nema podjela. Ovih dana čitamo da borce sa Sutjeske prebrojavaju po nacionalnim krvnim zrncima i najvažnija im je stvar da kažu koliko je koga bilo i kojih je bilo više te ratne 1943. godine ovdje. Ja znam, mi svi znamo, ovdje, u ovoj Dolini heroja, na obalama Sutjeske, na Zelengori, bili su Titovi partizani, bili su proleteri i nisu se brojali kao Srbi, Hrvati, Slovenci, muslimani, Crnogorci, Makedonci, Jevreji, Romi, i ne znam ko sve ne. Bili su antifašisti, bili su proleteri i bili su zagledani u slobodu. Vjerovali su u ideju slobode, sanjali su san slobode.

Ko danas, 78 godina kasnije, ima pravo da ih prebrojava mrtve, i one koji su ovdje pali, a i one koji su kasnije umrli. Na nama je, koji smo danas ovdje, da kažemo da to tako više ne može, ali i da onima, koji su se među nas infiltrirali i koji se svrstavaju uz takvu vlast, takođe kažemo: Ne može tako. Nema dnevne politike u antifašističkoj borbi i njegovanju antifašističkih tradicija. Ili jesi ili nisi, nema salonskog antifašizma, na teren, Titovi partizani su bili na terenu. Ne možemo dozvoliti da se oni koji su ubili preko sedam hiljada partizana, a među njima je bilo i naših izroda, naših kolaboracionista sa fašističkim zvijerima, danas, zbog dnevne politike izjednačavaju sa Titovim partizanima. Mi moramo reći da su na suprot Titovih partizana bili i belogardejci, i ustaše, i četnici, i Handžar divizija, i svi oni koji nisu nosili crvenu petokraku na svojim kapama, a nosili su je samo Titovi partizani. Ako to, na ovom najsvetijem mjestu iz Narodno-oslobodilačke borbe, mi koji njegujemo njihove tradicije, ne kažemo i ne složimo se u jedinstven antifašistički svenarodni front, neće nas biti. Ovdje će zavladati neman fašizma. Mi ovdje, u ovoj zemlji, svjedočimo da su nam neofašističke snage, ideje, pokreti, pojedinci, ušli u sve organe vlasti, imamo ih u Predsjedništvu države, a svjedočimo da i u vašim, susjednim i drugim državama, nije baš puno različito.

Ne možemo zbog nekog sitnog ćara, zbog nekih sitnih benefita, koje nam daju kao mrvice, prihvatiti da nisu Titovi partizani bili jedini koji su se borili na prostoru ex Jugoslavije protiv okupatora, a okupator je bila i fašistička Italija, i nacistička Njenačka, i ona Bugarska, i ona Mađarska, ali i naši razni kolaboracionisti, koji su ubijali prvenstveno pripadnike svog naroda, koji nisu bili s njima. Zato, dajmo riječ, ako jesmo antifašisti, a ovo je najbolje mjesto za to, udruženi možemo pobijediti nemani koje danas jesu na vlasti, koji čine nečasnu reviziju časne istorije. Svaki pedalj ove zemlje natopljen je partizanskom krvlju, a na njih su pucali, između ostalih, i ustaše i četnici. Ne možemo ih izjednačiti. To nam je sveta dužnost. Ja zato na ovom svetom mjestu ne želim govoriti o onome šta se ovdje dešavalo od maja do juna 1943. godine. To mi, manje-više, svi znamo, ali ovdje moramo prije svega sebi dati riječ, dati jedni drugima riječ, da ćemo časno nastaviti djelo, ideje onih koji su svoje živote ugradili u slobodu, u jednakost i ravnopravnost, u socijalnu pravdu svih koji su dočekali 1945. slobodu. Na toj osnovi možemo se udružiti, bez obzira na neke druge razlike koje, možda, imamo. Ako to učinimo, u svim ovim zemljama živjeće se bolje, bićemo sretniji, zadovoljniji i imaćemo ono što nam je oteto, a sve nam je oteto do golih života. Mi više nemamo šta izgubiti, pa zašto onda povijati kičmu. U ime slobode, pogled gore i na ideji proletera iz Doline heroja krenimo u naše bitke. Ne bijemo mi danas Titove dobivene bitke. One su bile, dobivene, obilježavamo ih i slavimo. Nadahnimo se njima i krenimo u naše antifašističke bitke, u ovom vremenu. I dobijmo ih na ideji Titovih partizana.

Smrt fašizmu!