BOLJE UČITI IZ TUĐIH NEGO SVOJIH GREŠAKA

Dana 29. marta 2021. godine na mom blogu objavio sam tekst pod naslovom „Hoće li mrak značiti i kraj?“. Link sam objavio na mom fb profilu, te poslao nekolicini prijatelja čije mišljenje cijenim. Oni su to proslijedili i nekim svojim prijateljima, te preuzeli link i objavili na svojim fb profilima i u nekim viber i sličnim grupama. Ako je vjerovati blog statistici tekst je do sada otvorilo, možda i pročitalo 2616 osoba. Da li je to dosta ne znam, ali ja sam zadovoljan. Komentari su dobri, do odlični. Neki kažu da je tekst odlična i temeljita analiza stanja sa jasnim prijedlogom mjera za popravak stanja. A da, zaboravio sam podsjetiti, tekst govori o stanju danas, uzrocima stanja i budućnosti SDP BiH. Istina, bilježim i dva negativna komentara. Jedan ribarski, kratak sa namjerom lične diskreditacije i sa uvjerenjem da autor nije do kraja pročitao tekst. Nisam reagovao, jer u biti nisam imao na šta reagovati. Taj kratki osvrt je samo potvrdio tačnost mojih teza.

Drugi komentar je ozbiljniji u namjeri, opasniji po načinu, a u suštini ipak identičan onom prvom. Diskreditiraj neistomišljenika, bez da razmotriš navode i eventualno otvoriš dijalog. Drug koji ne dijeli moje mišljenje ljubazno mi je poslao poruku i rekao da sam umjesto citiranja teksta pod naslovom Historija sa službene Web stranice SDP BiH trebao istraživati i isčitavati razne druge dokumente koji se, takođe, nalaze na toj stranici i onda bi se uvjerio da su stvari drugačije od onog što sam napisao.

Možda to stoji u raznim drugim dokumentima, kako kaže uvaženi profesor, u pokušaju odbrane Partije od mene, ali radoznali građanin uglavnom neće istraživati dokumente, nego se zadržati na onome što mu je ponuđeno na prvoj strani, a tu sam našao šta sam našao, prepisao razočaran i dao svoj komentar. Vjerovatno bi tako postupio i najveći broj zainteresiranih građana. Po dokumentima ne čeprkaju ni svi članovi Partije. Kako onda to očekivati od simpatizera ili nekog ko bi tek mogao biti simpatizer.

Nisam replicirao uvaženom profesoru, jer mi se učinilo da on ne prigovara meni nego od mene brani Partiju, ali na način kao da sam dirnuo u nešto lično njegovo. Svaka polemika u takvoj situaciji pretvorila bi se u, iz sukoba mišljenja u sukob ličnosti, a onda to ničemu ne vodi. Prešutio sam.

Moj neistomišljenik nije bio zadovoljan mojom šutnjom, a moj tekst shvatio je kao ozbiljnu prijetnju. Saznajem, pisao je odgovor na moj tekst, ali nije ga objavio, niti sam ga ja čitao. Kažu upućen je rukovodstvu SDP BiH. Ako je to tačno, onda to zorno potvrđuje da su moja razmišljanja o načinu rukovođenja SDP BiH pogodila u „sridu“, što bi rekli alkari, ali i potvrđuje činjenicu da kultura dijaloga ne stanuje ovdje. Nakon tog odgovora, koji nisam vidio, uslijedile su i viber poruke nekim nam zajedničkim prijateljima. Neke od njih sam vidio. Kvalificira me se kao „ostrašćenog protivnika SDP-a“, sa usputnim postavljanjem pitanja kako ja kao takav mogu biti predsjednik SABNOR BiH.

Opet pokušaj diskreditacije, kao i u onom ribarskom komentaru, samo bolje upakovano, akademski.

I onda se sretnemo, slučajno, na jednoj sahrani. O ovim pitanjima ni riječi. Usput mi je spočitano što u podršci kandidaturi za gradonačelnicu Sarajeva nismo istakli njenu stranačku pripadnost i nahvalili dobru partijsku kadrovsku politiku. Pokušao sam reći da smo podršku dali našoj aktivistkinji, antifašistkinji i da u tom kontekstu nije imalo smisla pominjati stranačku pripadnost, kada to u tom trenutku i vrapci na sarajevskim granama znaju. Do uvaženog profesora to nije dopiralo, a onda nas je pogrebna ceremonija razdvojila.

Od tada o ovome intenzivno razmišljam i dvoumim da napišem par rečenica. Danas, dva mjeseca nakon objave teksta koji je povod ovim dešavanjima uvjereniji sam, nego onda, da su navodi u tekstu tačni, potrebni, te da sam bio blag kakvo uistinu stanje jeste.

Gdje je uzrok našeg nerazumijevanja?

Dozvolite, da napravim jednu digresiju i da se vratim u 1994. godinu. U Jablanici, gdje je tada bila Komanda 4. Korpusa Armije RBiH zakazano je referisanje svih komandanata brigada i drugih jedinica Korpusa. Prije toga podignuta je puna borbena gotovost i naređena sto postotna prisutnost u kasarnama. Pripremala su se neka ozbiljna borbena dejstva. U to vrijeme bio sam pomoćnik komandanta Korpusa za moral. Počinje referisanje i komandanti iznose stanje iz svojih jedinica. Sve je idealno i zvuči kao da se radi o dobro organizovanoj profesionalnoj vojsci kakvu gledamo iz Holivudskih filmova. Ja imam informacije prikupljene po liniji subordinacije u organu morala i znam da ne govore istinu ili bolje rečeno lažu. Ako prešutim, a dese se borbena dejstva, mislim, koliko će majki, supruga, djece zaplakati. Dok to razmišljam komandant me, kako je to običaj, prozva da kažem kakvo je stanje morala. Misleći na one majke, supruge, djecu, ali i na brojne moje saborce rekao sam da komandanti lažu i da je stanje potpuno drugačije. Komandant me izbacio sa referisanja i rekao pred svima da će preduzeti odgovarajuće sankcije, jer unosim nemir itd. Nakon završenog referisanja održan je kratak sastanak Komande sa komandantom na kojem sam iznio detaljne informacije sa kojima sam raspolagao. Napravljeni su timovi za iznenadnu kontrolu svih jedinica i stanja u njima još tu noć. Niko nas nije očekivao, a zatečeno stanje bilo je mnogo gore od mojih saznanja. Neki komandanti su bili ljuti na mene, okretali glavu, a ja bio ponosan, jer možda je tom intervencijom spašen bar jedan život.

Ova situacija me podsjeća na način procjenjivanja stanja u SDP BiH. Svi pišu izvještaje kako bi oni iznad stekli dojam da je sve u najboljem redu. Pojedinci koji progovore drugačije diskredituju se ili udalje iz struktura, a dio njih razočaran se pasivizira ili ode iz Partije. Slika idilična. Po toj slici uvaženi profesor misli da sam ja ostrašćeni protivnik „njegove“ Partije.

A u suštini samo je jedan problem, on i većina njegovih kolega iz užeg rukovodstva cijene stvari i donose odluke na bazi izvještaja koji se pišu na gore navedeni način, a često ih pišu povjerenici postavljeni od onih kojima pišu, a tu postoji ranije uspostavljeno povjerenje. U takvim odnosima svi drugi su sumnjivi i treba ih držati na distanci, a u krajnjoj nuždi i isključiti, jer remete idilu.

Sve se svodi na činjenicu: Oni misle, odlučuju i planiraju kabinetski, a mi nepoćudni živimo i radimo na terenu. Shodno tome i govorimo i pišemo ono što smo čuli na terenu, ono što misli najveći broj članova, simpatizera, glasača.

Zaključak je jasan, ogroman broj članstva nezadovoljno, ogroman broj simpatizera nezadovoljan, ogroman broj tradicionalnih glasača traži druge opcije.

Istovremeno, vrh partijske piramide zadovoljan, jer dobija izvještaje, baš onakve kako su oni pomenuti komandanti 1994. godine referisali u Jablanici.

One koji vide šta se dešava nema ko da čuje. Te ratne godine, da nije bilo časnih izvještaja po liniji morala, koje je ipak imao ko čuti, poginuo bi određeni broj boraca. Danas neće poginuti članovi Partije, biće razočarani, ali bi mogla poginuti Partija.

Ako se meni, nama, ne vjeruje, valja baciti pogled u Zagreb, gdje je tamošnja sestrinska partija sa sličnim ponašanjem marginalizirana.

Bolje učiti iz tuđih nego svojih grešaka.