RASPAKIVANJE KOFERA

Dok gledam i slušam komentare na dešavanja u i oko Gaze vrtim slike na koje me ova dešavanja i lokalni komentari potiču. Nekim situacijama svjedočio sam u životu i sada mi, dok ginu nevini ljudi na Bliskom istoku, te slike vrlo živo dolaze u prvi plan.

Evo nekih:

Slika prva.

Godina je 1969. Brucoš sam u Sarajevu. Pod kraj godine upoznajem Muhameda, studenta prve godine Mašinskog fakulteta. Došao je godinu ranije da uči jezik. Sasvim dobro govori. Veseo, radoznao i zanimljiv mladi čovjek. Pamtim njegove velike crne oči iz kojih isijava neka sjeta. Nisam ga stigao pitati iz koje zemlje dolazi, bilo mi je dovoljno da sam zaključio da je iz neke arapske države. Jedno veče, nakon nekog sastanka Saveza studenata, zadovoljni dogovorima koje smo postigli otišli smo na piće. U veseloj atmosferi, između brojnih viceva, jedan od kolega upitao je Muhameda iz koje države dolazi. Ponosno mu je odgovorio: Iz Palestine. Kolega ga zbunjeno pogleda pa reče: Kako? Palestina kao država ne postoji.

Muhamed ustade, pogleda ga prkosno i reče: Postoji. Ja sam Palestina. Nakon toga je otišao, a ja i danas pamtim te oči i taj pogled.

Tek 1992. godine sam uistinu razumio šta je tog novembra 1969. godine u Sarajevu osjećao Muhamed.

Posljednjih dana ponovo o njemu razmišljam. Nisam siguran da li je povod njegova ili moja domovina, ili možda obe.

Slika druga.

Prisjećam se maja 1993. godine u Mostaru i poziva da na prozor kuće ili balkon zgrade izvjesim bijeli čaršaf. Istovremeno slušam da sam ja napao i da se trebam predati. Dok to slušam pljačkaju moju kuću, a potom je pale. Odvode moju majku u logor, odvode brata, odvode brojne rođake i prijatelje. Svi su civili i nenaoružani. Neke ubijaju, a sve maltretiraju i izgladnjuju. Kažu to čine da bi ih zaštitili. Sve je to presuđeno na Međunarodnom sudu kao ratni zločin. Oni i dalje to negiraju i tvrde da sam ja i moji sunarodnjaci krivi. Kažu mi smo napali, a oni se samo branili. Sve se dešavalo samo zbog drugačijeg obraćanja jednom jedinom Bogu.

Slika treća.

Prije nešto više od deset godina Mostarski teatar mladih gostovao je na Zapadnoj obali i Izraelu sa forum predstavom „Mostarska gimnazija?“. Ansamblu su trebale vize. Nadležna ambasada za BiH bila je u Sofiji, ali uspjeli smo dogovoriti da apliciramo u Ambasadi Izraela u Beogradu. Sa potrebnom dokumentacijom kolega je u dogovoreno vrijeme stigao u Ambasadu. Imao je samo malu torbicu sa dokumentima i neophodnim ličnim stvarima. Zamoljen je da bocu sa vodom odnese i baci u kontejner stotinjak metara udaljen od Ambasade. Potom je zamoljen da koverat u kojem se nalazila knjiga, a koji je bio zalijepljen, iznese, pređe ulicu i sa druge strane ulice u parku otvori, te se potom vrati.

Po slijetanju na aerodrom uslijedilo je mnoštvo vrlo čudnih pitanja. Trebalo je odgovarati na pitanja o porijeklu, o imenima roditelja i njihovih roditelja, o djevojačkim prezimenima i slično. Uz to često se ponavljalo upozorenje da boravak nije siguran, te da je bolje vratiti se odmah. Nakon konačno završene granične procedure u sred aerodromskog hola ansambl je zaustavila tročlana grupa, vrlo mladih, uniformisanih i dugim cijevima naoružanih lica. Sve sa graničnog prelaza ponovljeno je. I tako više puta.

Po povratku, pamtim, njih troje je kratko reklo:

-      Kad smo pošli da obiđemo džamiju Al Aksu troje balavaca do zuba naoružanih nas je zaustavilo i tjeralo da ih učenjem uvjerimo da smo muslimani. Drugačije nisu dozvoljavali prolaz.

-      Fascinirala me na kontrolnim tačkama mirnoća naših domaćina. Sjedimo u kombiju, veoma je vruće, duga kolona. Postavljen je punkt gdje ga nije bilo. Vozač obara sic, nasloni se i pusti muziku. Kaže, ko zna koliko će ovo. Neka ih, neka rade šta hoće, sada mogu. Pogledajte ovu zemlju, ovaj pjesak, onaj kamen, to je bila i biće Palestina. Možda ja neću dočekati, možda ni moj sin neće dočekati, ali neko hoće. Reče tiho, toplo i sa toliko vjere u te riječi da i mi povjerovasmo.

-      Slušajte ljudi, bio sam u ovom našem ratu, bio i logoraš, ali ono tamo je strašno. Da smo bili još sedam dana bilo bi mi potpuno normalno opasati se onim prslukom sa eksplozivom. To što smo mi vidjeli je konc. logor.

     I ovdje je suštinski problem što se jednom jedinom Bogu obraćaju na različite načine, čini se.

Slika četvrta.

Ne tako davno radio sam niz radionica sa migrantima iz Migrantskog centra Salakovac u okviru Međunarodnog projekta Impact. Tu sam zabilježio niz potresnih priča i svjedočanstava o ljudskom stradanju iz sličnih razloga u već navedenim pričama.

Evo kratke ispovijesti jedne majke:

„Imam 36 godina. Udali su me sa 16. Muža sam upoznala na dan vjenčanja. Od kad se sjećam, porodica i ja smo stalno u pokretu. Od kad znam za sebe: bježimo. Kofer je uvijek spakovan. Tako je bilo i kod mog oca, i kod njegovog isto.. Kažu da svaka porodica ima neku tradiciju. Neko ima ples, pjesmu, porodične fotografije.. A mi, eto imamo taj kofer. On nam je najbolji prijatelj i najgori dušmanin. Podsjeća da nismo sigurni. Zbog toga smo i krenuli na ovaj put, zbog djece. I sedamdeset pet godina to traje. Sedamdeset pet godina je kod nas rat. Sedamdeset pet godina ovaj kofer nije raspakovan.“

Dok gore kuće u Gazi i Izraelu, dok ginu djeca, žene i nevini ljudi, ja se sjećam ovih i mnoštva drugih, vrlo sličnih, slika. U svim tim slikama jači ili brojniji kaže da je napadnut i da se samo brani. Ako je suditi po našem iskustvu i načinu kako je moja kuća opljačkana i zapaljena, kako je moja majka odvedena u logor, kako su moji rođaci ubijeni, kako je veliki dio mog grada ubijen, jači i brojniji u pravilu lažu. Njihove laži zbog sile koju imaju i moćnih sponzora koji ih štite, redovno su glasnije od istine malobrojnijih i slabijih. Krik slabijeg tako postaje nijem i rijetki ga čuju od grmljavine laži.

A kada se to desi, spremni ste na nemoguće. Prisjećam se jedne situacije iz maja 1993. godine u Mostaru. Ulica Alekse Šantića bila je linija razdvajanja, mjesto najtežih uličnih borbi, mjesto golemog stradanja. U jednom obilasku boraca koji brane svoj grad, ali brane prvenstveno svoje porodice koje su koju desetinu metara iza njih, slušam jednog veoma mladog oca djeteta od nekoliko mjeseci. Kaže: „Da imam atomsku bombu, bacio bih je preko ulice. Znam da bi i mi svi stradali, ali i oni bi. Ne može se više.“ Valja reći da je taj vojnik u tom trenutku u svojoj automatskoj pušci imao 20 metaka, a onaj sa druge strane, koji kaže da se brani, rafalnom vatrom rezao je kameni zid zgrade debeo 60 centimetara.

Kad do ovakvih misli i odluka dođe, ništa nije sveto. Čini mi se da se upravo to dešava. Ili će jedni konačno raspakovati svoje kofere ili će na obe strane biti ugašeno svijetlo.

Za to vrijeme i jedni i drugi se pozivaju na Boga.

I jedni i drugi kažu da je Bog jedan.

A ja dodajem: Bog je ljubav. Ako sam u pravu, o čemu se onda ovdje radi?