OPTUŽUJEM

Bio je 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom. U brojnim državama Evrope i Svijeta obilježen je na različite načine. Dominiralo je sjećanje na milione stradalih građana, na logore i progone civila, te isticanje nade da se nešto slično nikada i nikome ne ponovi.

A ponovilo se i ponavlja na raznim mjestima i uz učešće nekih od onih koji su bili dio pobjedničke antifašističke alijanse maja 1945. godine.

Istina, ima i drugačijih primjera.

U Narodnom pozorištu u Beogradu i uz prisustvo najvišeg državnog vrha, akademija koja je organizovana u čast Dana pobjede nad fašizmom slikom i riječju pretvorila se u propagandni pamflet veličanja fašizma, a sve sa ciljem nastavka davno započetog procesa rehabilitacije najortodoksnijih kolaboracionista Hitlerovih nacista i Musolinijevih fašista. Akademija je otvoreno slavila fašizam i izjednačila poražene sljedbenike fašizma sa oslobodiocima zemlje.

Uistinu, pitanje je sad, kuda ide Republika Srbija ili gdje je već došla Republika Srbija nakon što su fašizmom slavili antifašizam.

Odgovore na ova pitanja prepuštam građanima Srbije. Zabrinut jesam, ali ipak je to inostranstvo, a kućni odgoj mi nalaže da, prvo, pometem ispred svojih vrata.

O ulicama, trgovima, školama itd. koje nose imena raznih i različito rangiranih fašista i njihovih saradnika u kontinuitetu govorim i pišem, skoro će 30 godina, a table sa njihovim imenima još uvijek krase naše gradove. Fašistička obilježja crtaju se po školskim klupama u javnim školama bez ikakvih sankcija. Fašistički pozdravi uzvikuju se u javnom prostoru u kontinuitetu i to za organe gonjenja, pravosuđe, ali i za vlast nije problem.

I tako od kada u državi upališe svijetlo demokratske stranke.

Ja ovom prilikom želim govoriti o prisustvu Predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine na skupu u Beogradu, na skupu koji je veličao fašizam.

On tamo nije bio privatno. Vrlo se voli šepuriti kao Predsjedavajući Predsjedništva države koju ne voli i koju u svakoj sekundi njegovog bitisanja sramoti. Taj čovjek je hodajuća SRAMOTA.

On je u Beogradu bio i u moje ime. Nisam mu dao mandat za to. Za to nije dobio mandat od najvećeg broja stanovnika Bosne i Hercegovine.

Nemaš pravo Milorade podmetati moj obraz da ga milioni poštenih antifašista planete Zemlje pljuju. Ako si ti na to navikao, ja nisam i ne dozvoljavam ti. Toliko si se srozao u kaljužu besmisla da ne mogu ni da te persiram. Toliko si funkciju člana Predsjedništva BiH obesmislio da niko normalan tvoje istupe ne gleda u vijestima i tv dnevnicima. Tvoji istupi kruže, kao klipovi po internetu, isto onako kako su kružili klipovi Top liste nadrealista. Gleda te se i doživljava kao zabavljača koji je promašio temu.

Ali za sve ima mjera. Razne nebuloze su nas nasmijavale i zabavljale, ali sad si upetljao i sve nas u nešto na šta nemaš pravo.

U ime mog oca partizana, u ime svakog osmog stradalog građanina Mostara u Drugom svjetskom ratu, u ime 15 narodnih heroja, u ime 77 poginulih članova Fudbalskog kluba „Velež“ u istom tom ratu, u ime slobode koju nam svojim životima darovaše Titovi partizani 1945. godine optužujem te, kao čovjek, za veleizdaju svoje domovine i antifašističkog naslijeđa koje baštinimo.

Optužujem i sve one koji šute.

A šute pravosudni organi.

Šute brojne političke stranke.

Šute najviši izabrani dužnosnici.

Šute ambasadori brojnih zemalja akreditovanih u našoj zemlji.

Šute i drugi visoki predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.

Šuti, na kraju, i Evropa.

Šta ta šutnja znači?

Reaguju svi na, skoro bezazlene, događaje.

Reaguju burno na brojne laži.

Reaguju na sve i svašta.

Na ovaj sramotan čin izdaje, i svoje države, ali i principa koje je Evropa ugradila u svoje postojanje, svi šute.

Ako je šutnja, kako narod kaže, odobravanje pitam glasno: Je li to znak koji trebamo shvatiti ozbiljno?

Šta god bilo, u ime svih onih naprijed pobrojanih, ja vas optužujem za izdaju naše budućnosti. Prekrajajući naše naslijeđe i našu prošlost činite čin izdaje budućnosti.

Nemate pravo na to. Niko vam ni na jednim izborima nije dao takav mandat.

Obzirom da ste nas svi izdali, nama ništa drugo ne preostaje nego da, po uzoru na naše djedove i očeve, stanemo u odbranu onoga što su nam oni ostavili kako bi naša djeca mogla živjeti u vlastitoj državi u miru i slobodi.

Ne govorim ja o ratu oružjem, ali govorim o socijalnoj revoluciji, govorim o borbi za istinu, govorim o jednakosti, o pravdi. Mi smo ponosno bili na pravoj strani istorije, a poslije ove priredbe u Narodnom pozorištu u Beogradu, Predsjedavajući Predsjedništva BiH nas prevodi na drugu stranu. A oni koji bi to po slovu zakona morali spriječiti šute ili aplaudiraju.

Nama ostaje odbrana obraza. Svi koji tako misle moraju potisnuti strah, moraju se odreći nekih sitnih benefita, pogledati u budućnost i stati u svenarodni antifašistički front, baš kao i naši preci 1941. godine.

Naša se sudbina rješava. Niko ne može biti po strani, niti iko može dozvoliti da mu drugi podmeće njegov obraz za pljuvanje.

„Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda...“