KAKO JE 308 VEĆE OD 464?

 

Nedavno je održana sjednica Gradskog vijeća Mostara na kojoj je, između ostalog, vođena rasprava o izvještajima 11 institucija kulture koje finansira Grad Mostar. Izvještaji su se odnosili na 2020. godinu. Vijećnicima je predočeno da je 11 institucija kulture u 2020. godini izvelo 464 programska sadržaja. Od tog broja 39 programa bilo je online, a ostvareno je i 36 gostovanja.

Za ovu priliku neću govoriti o sadržaju rasprave i iznesenim konstatacijama. Želim napraviti neke komparacije.

Naime, u istoj toj 2020. godini Mostarski teatar mladih realizirao je 308. predstava i drugih programa, učestvovao na 8 festivala, osvojio 12 nagrada, realizirao 5 premijera, te je eMTeeM-ove predstave na online platformama vidjelo preko 75.000 gledalaca.

Uz ove podatke valja istaći da Mostarski teatar mladih nije na budžettu, da djeluje u iznajmljenom prostoru, za koji plaća komercijalnu kiriju, te da mu je zahvaljujući raznim mešetarima iz iste te gradske administracije ukradena imovina u milionskoj vrijednosti, te oduzet prostor koji je kasnije dat na korištenje društvu jednog lica, koje finansira taj isti grad.

Dakle, 11, od grada finansiranih institucija, u 2020. godini u prosjeku je realiziralo po 42 programa. U isto vrijeme mali eMTeeM, ne finansiran od grada, dapače, ne pomenut ni u jednom dokumentu i tretiran kao da ne postoji sam je izveo 308 programa.

Nije mi namjera kritikovati kolege iz institucija kulture, nego progovoriti o odnosu gradske vlasti naspram kulture. Istina je da su i finansiranim institucijama sredstva nedostatna, da su objekti sa starom opremom i brojnim ratnim oštećenjima, da nedostaje kadrova, te da finansiranje nije sistemsko, programsko, drugim riječima daju se grantovi kako bi se moglo reći da postoji kultura, a u suštini se održava minimum socijalnog mira.

U takvim okolnostima nema dugoročnog planiranja, nema vizija, nema kadrovskog jačanja.

U takvim okolnostima planira se moguće, a ne potrebno, opredjeljuje se za finansijski moguće, a ne umjetničke iskorake i pomicanje umjetničkih granica, kako smo to nekoć bili navikli.

U takvim okolnostima zadovoljni smo što sve još uvijek funkcionira,

Rezultat, u prosjeku 42 programa za 365 dana.

Malo, premalo.

Pamtim, a nije bilo tako davno, 180 predstava Narodnog pozorišta u Mostaru, plus brojne gostujuće izvedbe širom, prije svega Hercegovine, ali i cijele ondašnje države.

Kako?

Jednostavno, vlast je razumijevala važnost kulture i umjetnosti i stimulisala programske djelatnosti. Danas se stiče dojam da brojni predstavnici vlasti misle da, na primjer, Narodno pozorište ili „Kosača“ postoje kako bi oni u njihovim dvoranama mogli održati neki stranački skup ili sličan program, gdje će sa pozornica ponavljati godinama iste fraze.

Nakon svega logično se postavlja pitanje: Kako u ovakvim okolnostima Mostarski teatar mladih uspijeva opstati i gradu nuditi toliki broj programskih sadržaja?

Odgovor je vrlo jednostavan, a njegova suština počela se formulisati već 1974. godine kad je počela realizacija formiranja jednog novog, drugačijeg teatra u Mostaru. Vremenom se iskristalisao slijedeći stav:

Mostarski teatar mladih je projekat novog, otvorenog, aktualnog, istraživačkog bavljenja umjetnošću teatra. To je mjesto stvaralačkog istraživanja na kojem je estetika sveto pravilo, ali joj je ipak pretpostavljena etika. To je profil trećeg teatra u kojem uz profesionalan angažman i rezultat mora u radu postojati i ljubav koju nosi amaterizam.

Mostarski teatar mladih nije teatar u kojem se radi.

U Mostarskom teatru mladih se živi.

Tu predstava nikad nije gotova. Ona je živ organizam koji se stalno mijenja, dograđuje, istražuje...

Tu glumac radi i onda kada nema predstavu ili probu, jer zna da uvijek ima šta naučiti.

Mostarski teatar mladih opredijeljen je za interakciju sa publikom koju cijeni, uvažava, ali i informira, obrazuje i vodi kroz neslućene mogućnosti teatra u povijesti civilizacije.

Mostarski teatar mladih okrenut je budućnosti crpeći sva bogatstva što ih nudi prošlost i sadašnjost.

Mostarski teatar mladih okrenut je Svijetu, da bi učio, ali i da bi poučavao.

Mostarski teatar mladih je most za budućnost.

Iz takvog zanesenjačkog bavljenja umjetnošću teatra svi članovi eMTeeM- a naučeni su na davanje, naučeni su na nečekanje mrvica što će im ih neko dati da bi radili, naučeni su da se odupiru ustaljenoj izreci: „Koliko para, toliko muzike“. Prihvatili su stav da se dobrom muzikom može doći i do prijeko potrebnog novca.

Takvo bavljenje umjetnošću eMTeeM je dovelo u 2020. godini do navedenih rezultata.

Uvjeren sam da bi rezultati bili mnogo veći da ne postoje neki pravovjerni zaštitnici gradskih ili možda svojih, ničim zasluženih benefita, koji redovno pišu pamflete protiv eMTeeM-a ambasadama, raznim donatorima, potenciijalnim sponzorima programa. Neka od tih pisama su nam proslijeđena na uvid. Tolika količina laži, gadosti i mutljavina je nesvarljiva. Te koji pišu gradski budžet finansira, iako u prosjeku rade malo, a rezultati su skromni. Ali pišu brojna pisma i uz kafanske diskusije sikću protiv onih koji rade.

Zavist, bolest, frustracije, neostvarenost ili nešto drugo?

Nije vrijedno istraživanja.

eMTeeM i u ovoj godini za Grad Mostar ne postoji, iako realizuje 48. sezonu.

Ne postoji za Grad Mostar, a njegova predstava uvrštena je u nastavni plan i program u predmetu Istorija svjetske drame i teatra u dalekoj Australiji. Jedina je to nastavna jedinica koja se odnosi na Bosnu i Hercegovinu.

Nedavno je u Londonu izašla kapitalna knjiga o primjenjenom pozorištu na skoro pet stotina strana, u kojoj je vrlo detaljno predstavljen rad i metodologija rada Mostarskog teatra mladih. Opet eMTeeM je jedini iz Bosne i Hercegovine.

Moglo bi se mnogo toga još dodati, ali nema potrebe, jer samo ovo je dovoljan motiv i izvorište snage za navedene rezultate.

A sve, u Gradu, mislim na gradsku vlast, valja podsjetiti na staru arapsku poslovicu: Psi laju, karavane prolaze.

Vrijedi dodati i latinsku izreku: Ars longa, vita brevis.