NIJE LI TO, UVAŽENI KOLEGA, FAŠIZAM?

Pročitah nedavno kolumnu jednog uvaženog kolege i nakon neizgovorene psovke odlučih, tom pisanijom izazvan, napisati par rečenica. Pisaću drugačije od uvaženog kolege i koristiti ću neke suštinske elemente „zanata“ kojim se bavimo. Možda se na kraju, u zaključku, spustim na isti nivo pisanja kako bi me i njegova čitalačka publika razumijela.

Dakle, najprije o ružama.

„Koliko se lijepog, mirisnog i nadahnjujućeg krije u samo je­dnoj riječi: ruža!

Kroz hiljade godina ruže su se iz prirode i vrtova uselile u priče i mitove, postale motiv umjetničkih djela, nadahnuće pjesnicima, botaničarima, vladarima… Najstariji slikani trag o ruži freska je iz 1700. godine prije Krista u palači kralja Minosa na Kreti, a zanimljiv je i pronalazak engleskog arheologa Williama Flindersa Petriea u piramidi u Hawari: vijenac od ruža spleten oko 180. godine, još uvijek u odličnom stanju. U poznatom Ratu ruža (1455. – 1485.), koji se vodio između dviju engleskih plemenitaških kuća za engleski tron, kuća Lancaster u svom je grbu imala crvenu ružu (Rosa gallica officinalis), a kuća York bijelu ružu (Rosa alba semi-plena). Nakon okončanog sukoba udružene crvena i bijela ruža pronašle su svoje mjesto na grbu Ujedinjenog Kraljevstva.

Sve ovo jasno govori o značaju ruža. Na Zapadu je ruža cijenjena poput lotosa na Istoku i u trajnoj je i snažnoj vezi sa zapadnim čovjekom kao možda nijedan drugi cvijet.

Ruža pripada rodu Rosa iz porodice Rosaceae, kojoj pripadaju gotove sve voćne vrste umjerenog pojasa sjeverne polutke: jabuka, kruška, šljiva, višnja, trešnja, badem, marelica, malina, kupina i druge. Rod Rosa broji oko 140 različitih vrsta s oko 13.000 priznatih uzgojenih podvrsta ruža. Najveći broj vrsta potječe iz središnje Azije, a manji broj iz Europe, Sjeverne Amerike i sjeverozapadne Afrike.

Pretpostavlja se da su najranije europske vrtne ruže, još iz vremena Rimljana, Rosa gallica officinalis, nazvana još i Apotekarskom ružom zbog uporabe u apotekarstvu, te Rosa alba. Križari su sa svojih pohoda donijeli i druge vrste, a najslavnija je od njih Damaška ruža, koja je ime dobila po sirijskom gradu Damasku gdje je poznata od najstarijih vremena.

Ne zna se od koje je divlje vrste nastala prva ruža pa tu prazninu ispunjavaju mitovi i legende. Jedna od legendi kaže da je prije nego što je postala zemaljskim cvijetom, ruža rasla u rajskim vrtovima, bez trnja. Nakon što su prvi ljudi istjerani iz raja, ruža je dobila trnje da bi podsjetila ljude na njihov grijeh, dok su njezini ljepota i miris ostali kao spomen na izgubljeni raj. Per aspera ad astra (Preko trnja do zvijezda) postao je moto čovjekovog zemaljskog puta.

Grčka mitologija vezuje nastanak ruže uz božicu ljubavi i ljepote Afroditu, međutim postoji i mitska priča prema kojoj ju je ipak stvorila Chloris, božica cvijeća. Chloris (rimska Flora) jednog je dana prolazeći šumom pronašla beživotno tijelo lijepe nimfe. U pomoć je pozvala Afroditu, kako bi joj podarila nov život i ljepotu, boga Dioniza, kako bi svojim nektarom podario novom životu sladak miris, i tri Gracije, koje su joj podarile dražest, vedrinu i gracioznost. Bog vjetra Zefir otpuhnuo je tamne oblake kako bi Apolon obasjao nimfu sunčevim zrakama i omogućio joj, sada oživljenoj kao cvijet, da pro­cvjeta. I tako se rodila ruža…

Ruže su istodobno bile posvećene Afroditi i Ateni – ljubavi i mudrosti. Mit kaže da je ruža prvotno bila bijeli cvijet, ali kad je Afroditin miljenik Adonis smrtno ranjen, božica mu je potrčala u pomoć i pritom se ozlijedila na trn. Njena božanska krv obojila je ruže koje su nakon toga njoj posvećene.

Ruža se često spominje u antičkim zapisima. Grčki pjesnik Anakreont sastavio je u V. st. pr.Kr. odu u slavu ruži i njezinoj ljepoti, čarobnom mirisu, snazi kojom liječi i značenju u svijetu bogova. Sapfo ju je nazvala kraljicom cvijeća:

Na Istoku pak Konfucije opisuje ljepotu ruže koja se uzgaja u carskim vrtovima.

U Rimu je ruža bila omiljeni cvijet kako ljudi tako i bogova. Ružama su se kitili vojskovođe, a njene su latice uljepšavale brojne svetkovine i gozbe. Cvijet ruže bio je posvećen božici Veneri kao simbol ljepote, Kupidu kao zalog ljubavi, Aurori, božici zore, zbog svoje ljepote u ranojutarnje sate, te Harpokratu, bogu tišine, čime postaje simbolom čuvanja tajni. Ruža položena na stol ili vijenac od ruža obješen na ulazu u prostoriju, upozoravali su prisutne da se za sve što je izgovoreno za tim stolom ili u toj prostoriji, tražila prisega na šutnju, za što se koristio izraz sub rosa (“pod ružom”).

Ruža je nezaobilazan motiv i u sufizmu. Priča iz ove tradicije kaže da je crvena ruža nastala kao plod ljubavi slavuja i bijele ruže. Ova je ptičica u žaru ljubavi zagrlila ružu i ozlijedila se na njen oštar trn. Svojom krvlju nesretni je slavuj natopio bijele latice ruže i dao joj boju svog srca. Ružičnjak u sufizmu simbolizira vrt kontemplacije, a ruža ima duboko mistično značenje. Perzijski pjesnik-mistik Saadi Širazi u svom djelu Ružičnjak piše: Pošao sam u vrt brati ruže, ali me miris ružina grma opio…

Kao simbol tajne, ruža je uz križ glavni simbol tajnih društava, posebno Reda Ruže i Križa, Rozenkrojcera, kojima križ simbolizira ljudsko tijelo, a ruža individualno razvijanje svijesti. Za Angelusa Silesiusa, njemačkog mistika i pjesnika iz XVII. stoljeća, ruža je slika duše.

Širenje uzgoja ruža u Francuskoj početkom XIX. stoljeća, a zatim i po čitavoj Europi, može se zahvaliti carici Jozefini, Napoleonovoj supruzi, koja je pokraj dvorca Malmaison dala zasaditi sve tada poznate vrste ruža.

Ruža je naša lijepa pratilja kroz stoljeća i stoljeća povijesti. Padom Rimskog Carstva raskošne su se i miri­sne ruže povukle iz svjetovnog života u zatvorene samostanske vrtove u kojima su njegovane zbog simboličke veze s Djevicom Marijom. S vremenom je ruža pronašla svoje mjesto i u dvorskim vrtovima, mjestima susreta vitezova i dama; tada je utkana u trubadursku poeziju i postala pojmom uzvišenih osjećaja. Približavanjem modernog doba, ruža sve više postaje simbolom zemaljske ljubavi i ljepote, ali ostaje najpoznatiji i najcjenjeniji cvijet koji uvijek iznova oduševljava u svim prilikama…“

Nešto o braku.

Od davnina postoje brakovi između srodnika. Održali su se do današnjih dana. Razni su razlozi za to. Ja ovdje želim istaknuti neka stručna objašnjenja o takvim brakovima.

A struka kaže.

„Zašto treba izbjegavati brak između krvnih srodnika? Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan - poremećaji u genima su vrlo česta posljedica koju trpe njihovi potomci. 

Jedna od tih posljedica koja se manifestira na koži je vulgarna ihtioza, u narodu poznata kao riblja koža novorođenčeta. Riječ je o poremećaju u genima, odnosno u nasljednoj osnovi koja regulira orožnjavanje kože.

Kao posljedica tog poremećaja rožnati sloj kože je zadebljan, što se manifestira grubom, hrapavom kožom. Ako jedan roditelj ima bolest orožnjavanja, njegovo dijete ima velike mogućnosti da je dobije. Ako oba roditelja imaju poremećaj orožnjavanja kože, sa stopostotnom sigurnošću može se tvrditi da će i njihovo dijete imati takvu istu bolest.

Oboljenje se javlja u različitim oblicima koji su podijeljeni prema stepenu težine oboljenja. Kod nešto blažih oblika, život je moguć, ali je koža suha, crvena i zadebljana, uključujući i kožu dlanova i tabana, gdje je zadebljanje naročito izraženo.

Bolest je doživotna, neizlječiva, mada kod blažih oblika tek poslije puberteta orožnjavanje gubi na jačini tako da je previjanje zglobova i pokretljivost dlanova i tabana nešto bolja. Lice ostaje i dalje crveno i perutavo, a ostala koža suha i zadebljana, žućkastocrvene boje. Takvi bolesnici se manje znoje jer, u koži nedostaju znojne žlijezde, a koža je izrazito suha.

Beba, već u momentu rođenja, zahtijeva intenzivno liječenje kod dermatologa. Lijekovi se daju kako na samu kožu, tako i peroralno, mada su uspjesi terapije dosta slabi, pa bolest zahtijeva veliko strpljenje i upornosti i roditelja i liječnika.

Zato je najvažnije spriječiti ovu bolest. Prije svega, treba izbjeći brak i rađanje potomaka krvnih srodnika. Ako je jedan od roditelja imao slično oboljenje u svojoj porodici, prije začeća potomstva treba poći u genetsko savjetovalište.

Ukoliko bez toga savjeta dođe do trudnoće, pri kraju trećeg mjeseca treba uraditi amniocentezu - što će reći uzeti uzorak plodne vode u kojoj se nalaze i ćelije kože.

Genetičar pregledom tih ćelija kože može otkriti znakove koji ukazuju na poremećaj orožnjavanja. Ako se već radi amniocenteza najbolje bi bilo napraviti biopsiju kože zametka koju trebaju detaljno pregledati i histolog i genetičar.

Tek nakon tih pretraga moći će se donijeti definitivan zaključak da li zametak boluje od ihtioze. Kako je riječ o neizlječivoj bolesti koja sobom nosi i različite stepene invaliditeta, ove pretrage su nužne.

Stručnjak - genetičar jedini može, na osnovu dobivenih podataka i genetskih pretraga krvi dati savjete i preporuke u vezi sa eventualnom trudnoćom.“

Dodamo li ovome i druge činjenice i moguće posljedice jasno je da ovakve brakove treba izbjegavati. Jedna od posljedica, za ovaj tekst, interesantna je i povećan broj neplodnih potomaka iz ovih brakova.

I da se sad vratim na početak i povod ovoga teksta. Jasno je da se ruža održala hiljadama godina i postala kraljicom cvijeća, kako svojim izgledom, tako i svojim mirisom, a ta ruža, kojoj se danas divimo, nastala je uzgojem i miješanjem raznih vrsta. Ona divlja, od koje je sve počelo, skoro je zaboravljena i neprimjetna je pored ovih „mješanih“, a mješane su vrste čije porijeklo jeste sa svih strana Svijeta i svih kontinenata. Samo taj mix dao je neprolaznu ljepotu.

Sve suprotno od onoga o čemu piše uvaženi kolega sa početka teksta. Naime, on tvrdi kako su potomci iz nacionalno mješanih brakova dezorijentirani, izgubljeni, bez identiteta, te produkt komunističko-fašističkih projekata za stvaranje nadnacije.

Ne želim sa njim polemizirati, ali ne mogu a da ne konstatujem neke činjenice. Svi narodi na prostoru ex Jugoslavije su brojčano mali i po ideji uvaženog kolege trebaju se zatvoriti u svoj etnos i tu isključivo tražiti bračne partnere. To bi rezultiralo stvaranjem svojevrsnih zatvorenih enklava, te zbog malog ukupnog broja stanovnika za koju desetinu godina svi bi bili bliži ili dalji krvni srodnici. Šta bi to značilo za te narode već citirah struku. Puno bolesnih, te zbog onog procenta neplodnih potomaka značajno smanjenje ukupne populacije do tihog izumiranja i nestanka.

Kakav to um moraš biti da bi u ime čistote nacije propagirao njen nestanak?

Nije li to, uvaženi kolega, fašizam?