KO NAS JE STAVIO U INDUKOVANU KOMU?

Prije više godina pročitao sam rezultate jednog ozbiljnog međunarodnog sociološkog istraživanja. Obuhvatalo je kompletnu ljudsku populaciju na planeti. Ako se dobro sjećam rađeno je to u okviru nekog programa Ujedinjenih nacija. Bilo je zanimljivo čitati tu opširnu studiju sa mnoštvom konkretnih podataka i relevantnih obrazloženja i komentara. Međutim, toliko godina kasnije ja pamtim, ako me sjećanje dobro služi, samo par podataka koji su mi u svijesti uskrsnuli suočavajući se sa stanjem u Bosni i Hercegovini danas. Naime, rezultati tog istraživanja tvrde da u cjelokupnoj ljudskoj populaciji je samo do 3% onih koji imaju viziju, do 7% onih koji razumiju vizije prvih, a 90% i više onih koji slijede ove prve.

Ako ovi podaci jesu tačni, a nemam niti jedan razlog da sumnjam u njih, onda se mi u Bosni i Hercegovini stvarno moramo dobro zabrinuti.

Naime, ovdje je svima jasno da niko od onih koji se pitaju i o bilo čemu odlučuju nema nikakvu viziju koja seže i do kraja tekućeg dana, a o srednjoročnim i dugoročnim vizijama i planovima nema ni govora. Kad se to pomene bivate optuženi za prizivanje komunizma i jugonostalgičarstvo. Ali, ako niko nema viziju, po naprijed navedenim relevantnim pokazateljima, znači li to da su naši prvaci iz one kategorije 90% i više, iz kategorije onih koji samo slijede one ispred sebe, a pošto su oni na čelu logično je da tapkamo u mjestu i vrtimo se besciljno u krug. Na našu žalost oni ni to ne razumiju, ali nas vode, baš kao Domanovićev slijepi Vođa.

Logično se postavlja pitanje imamo li mi nekog iz onih manjih procenata i ko su oni.

Isto tako logičan je odgovor da su to intelektualci.

Ko su oni zapravo? Ima mnogo tumačenja i objašnjenja, ali za ovaj tekst evo jednog.

„Intelektualac (od lat. intellectus, um) je izraz koji u prvobitnom smislu označava osobu koja se od ostalih ističe intelektom, inteligencijom (moć shvaćanja, razumijevanje, poimanje, svijest; misaone, mislilačke sposobnosti) s aktivnim odnosom prema okolini (prvenstveno društvu), a kasnije se taj termin proširio na svu inteligenciju (osobe s visokim obrazovanjem) koja se bave umnim radom kao dio svoje profesije ili zanimanja. U društvenim je naukama (filozofija, sociologija) ostala ta distinkcija između intelektualaca i inteligencije pa svaki intelektualac spada i u inteligenciju, ali se manji dio inteligencije (npr. profesori, liječnici, tehnička inteligencija i znanstvenici) može okarakterizirati kao intelektualce.

Ponekad se pod pojmom "intelektualac" podrazumijeva osoba koja zahvaljujući svojim intelektualnim sposobnostima uživa ugled, odnosno predstavlja autoritet u određenim oblastima društvenog života, kao što su kultura ili nauka.“

Ja volim dodati da je to osoba koja se ne miri sa postojećim stanjem, osoba koja uvijek hoće više i bolje, osoba koja vidi i razumije što mnogi drugi ne vide i ne razumiju, ukratko osoba koja je po prirodi stvari vječita opozicija, jer nikad nije zadovoljna postojećim.

U tom kontekstu da li su intelektualci oni kojima je pored svih znanja i zvanja, koja imaju, najvažniji nacionalni identitet?

U istom tom kontekstu da li su intelektualci oni koji su se stranački uhljebili i klimaju potvrdno glavom svemu onome što stranački šefovi, a oni su iz reda onih 90%, govore?

Da li su intelektualci brojni doktori nauka, uvaženi profesori i slično koji ni na jednu društvenu okolnost nemaju komentar ili svoje mišljenje?

Ima li intelektualaca među onima koji godinama samo šute i gledaju svoja posla?

Čast grupi časnih pojedinaca koji govore, pišu, predlažu, imaju ideje i vizije, ali njih je toliko malo da kad ih stavimo u pređašnje procente iz onog velikog istraživanja Ujedinjenih naroda dođu na nivo statističke greške.

Ako je ovo bar približno tačno, onda je sasvim logično što se kao društvo nalazimo tu gdje se nalazimo. 

Vratiću se ponovo na analizu već pomenutog istraživanja. Brojni svjetski poznati stručnjaci, autori istraživanja i kasnije analize, ovu grupaciju od 90% i više populacije često nazivaju stado, jer oni samo slijede.

E tu je naš problem. Dozvolili smo pojedincima iz „stada“ da one koje bi trebali slijediti pretvore u stado, a sebe promovišu i postave na njihova mjesta.

Rezultat je vidljiv na svakom koraku. To je Bosna i Hercegovina danas.

Ko je kriv?

Mi koji to vidimo i razumijemo, a ipak, zbog sitnog malog komfora šutimo.

Mi koji se bojimo, jer mogli bi nešto izgubiti.

Mi koji smo pristali da nas vode nigdje.

Mi koji bježimo iz zemlje ostavljajući je gorim od sebe.

Mi koji smo za nju krvarili, a sad je prepuštamo dezerterima.

Mi...,mogao bih do sutra nabrajati.

Šta činiti?

Za početak biće dovoljno da nas puno više počne govoriti, da se oslobodimo straha, da podržimo one koji imaju viziju, ali i svima koji godinama pričaju istih pet rečenica kažemo: Zbogom.

Poslije toga ima nade da se probudimo iz indukovane kome u koju su nas kompletno stavili ovi, iz ranije pomenutog „stada“.