HOĆE LI MRAK ZNAČITI I KRAJ?

Nakon lakrdije sa konstituisanjem Gradskog vijeća Sarajeva, te izbora gradonačelnika, brojne su reakcije i optužbe sa svih strana ko je kriv. Trajaće to zasigurno do općih izbora naredne godine, jer će svi željeti to kapitalizirati. No, ne želim ponavljati već izrečene stavove o tome šta se i kako desilo. Želim stvari pogledati malo iskosa i drugačije. Naime, ništa se nije desilo što mnogi od nas nisu znali, predviđali, a neki i javno govorili. Opozicija je radila baš sve ono što kod nas opozicija, ko god ona bila, radi godinama. Tako da ovo nije nikakvo iznenađenje.

Iznenađenja, za mene, su neka druga ponašanja. SDP BiH je kandidovala Bogića Bogičevića za gradonačelnika Sarajeva. Odjeknulo je to pozitivno širom Bosne i Hercegovine, ali i mnogo dalje. Vratila je ta kandidatura nadu, vratila je optimizam, građani ove zemlje odjednom su se ujedinili, stvoren je ozbiljan konsenzus da nam ima spasa. Ali kao da se predlagač uplašio svog prijedloga. Stiče se dojam da su oni zamišljali Bogića Bogičevića kao primamljivu značku na reveru sakoa sa kojom će prikriti sav svoj nerad i nesposobnost. Prepustili su svog kandidata samom sebi uz pojedinačnu podršku zaduženog člana koji nije u samom stranačkom vrhu. Mi, građani smo imali dojam da SDP BiH ne zna šta će sa tom kandidaturom, toliko je bila glasna njihova šutnja, da nam se činilo da je predsjednik druge stranke zadužen za odnose sa javnošću u štabu, ako ga je bilo, Bogića Bogičevića. Ali to je samo ogoljena slika današnjeg SDP-a i stanja u partiji. Sticajem raznih okolnosti neko me stavio u više viber grupa članova SDP-a iz cijele države. Ima tu bivših podpredsjednika, bivših i sadašnjih članova Predsjedništva, Glavnog odbora, predsjednika opštinskih i gradskih odbora, intelektualaca i drugih aktivista. Vrlo se žive i svakodnevne rasprave vode. Tu je više stotina zagriženih i zabrinutih članova partije. Svi su nezadovoljni. Nisam naišao niti na jedan pozitivan stav o onome šta sadašnje rukovodstvo radi i kako vodi stranačku politiku. Naročito je izraženo nezadovoljstvo posljednjim aktivnostima u Sarajevu.

Sve to, a i neka moja saznanja prateći aktivnosti, istupe i politike rukovodstva partije nagnala su me da malo istražim uzroke. Tim tragom dođoh na web stranicu SDP BiH i nađoh slijedeću informaciju:

Historija SDP BiH

„SDP BiH nastala je i razvijala se na temelju evropske i bosanskohercegovačke socijaldemokratije, radničkog i seljačkog pokreta, na poukama i porukama Narodnooslobodilačkog antifašističkog rata (1941.-1945.), pozitivnim vrednotama socijalnog razvitka nakon Drugog svjetskog rata, na osnovama reformističko-demokratskog iskoraka Saveza komunista i Saveza reformskih snaga Bosne i Hercegovine, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, ka višestranačju – političkoj i ekonomskoj demokratiji.

SDP BiH svoje korijene vezuje za Socijaldemokratsku stranku BiH, osnovanu 1909. godine, kao “izraz političkih potreba radničke klase” i pokušaj da se prevlada mononacionalni karakter političkog organiziranja i međunacionalnog polariziranja i konfrontiranja. Socijaldemokratska partija je svoj kontinuitet nastavila i u procesu borbe za očuvanje zajedničkog života, političkog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nezavisnosti BiH (1992.-1995.), a i nakon toga u okvirima provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma i borbe za uspostavu demokratskog društva i države na osnovama socijalne pravde i ravnopravnosti, solidarnosti i odgovornosti prema drugima.“

Nema više ni slova. Bio sam zbunjen i začuđen. No o tome kasnije. Nastavio sam dalje tragati jer mi je ova stranačka amnezija bila sumnjiva, ali i dala odgovore na brojna pitanja koja sam sebi postavljao posljednjih godina. Dalje, na drugom mjestu, koje nema veze sa SDP BiH nalazim slijedeće podatke:

„Savez komunista Jugoslavije (skraćeno: SKJ) je bila politička stranka koja je vladala Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom.

U okviru raskola na komuniste i socijaldemokrate, do kojeg dolazi u radničkim strankama Europe nakon Oktobarske revolucije, i u netom formiranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca dolazi do ujedinjenja lijevih socijaldemokrata, nekih anarhističkih i drugih grupa u stranku opredjeljenu za klasnu borbu, uspostavu diktature proletarijata i vlast sovjeta. Nova stranka je utemeljena na Kongresu ujedinjenja radničkih stranaka u Beogradu 20. – 23. travnja 1919. pod imenom Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Imala je za program beskompromisnu klasnu borbu i jugoslavenski integralizam, a to nisu prihvatile sve socijaldemokratske, socijalističke i radničke stranke na prostoru Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Povijest

Na Drugom kongresu SRPJ (k), u Vukovaru 20. – 25. lipnja 1920., partija mijenja ime u Komunistička partija Jugoslavije. Tek je na ovomu kongresu partiji formalno pristupio lijevi dio slovenskih socijaldemokrata, sa svojom Radničkom socijalističkom strankom za Sloveniju (slov. Delavska socialistična stranka za Slovenijo).

Donošenjem Obznane, 30. prosinca 1920., komunistička promidžba stavljena je izvan zakona, dok je rad partije bitno otežan. Nakon donošenja Ustava 1921., za koji izabrani predstavnici KPJ nisu glasali, donosi se i Zakon o zaštiti države kojim se stranci u potpunosti zabranjuje rad, a njezini se zastupnici utamničuju. Manji dio članova odlučuje se na obnovu djelovanja u ilegali.

U okviru KPJ bile su osnovane: Komunistička stranka Slovenije 17. i 18. travnja 1937., Komunistička stranka Hrvatske 1. i 2. kolovoza 1937., Komunistička partija Makedonije 19. ožujka 1943., Komunistička partija Srbije 8. – 12. svibnja 1945., Komunistička partija Crne Gore 4. – 8. listopada 1948., Komunistička partija Bosne i Hercegovine 1. – 5. studenoga 1948..

U II. svjetskom ratu KPJ je stala na čelo uspješnog otpora protiv okupatora, te je uz vojnu potporu Sovjetskog saveza i sukladno dogovoru SSSR-a sa zapadnim saveznicima od 1945. godine uspostavila čvrstu vlast u Jugoslaviji zasnovanu na diktaturi proletarijata.

U siječnju 1990. godine, nakon 14.-og izvanrednog kongresa, SKJ se politički raspao po nacionalnim linijama i formalno je prestao postojati.

Republičke sastavnice KPJ nastavile su djelovati kao političke stranke, te su redom uspjele zadržati značajan utjecaj na političkoj sceni: tako je pravni sljednik komunističke partije u Hrvatskoj današnji SDP , a u Srbiji SPS.

Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine je socijaldemokratska politička stranka u Bosni i Hercegovini koja zastupa uglavnom građanske interese. 

Povijest

Nastala je 27. prosinca 1992. godine iz tadašnjeg Saveza komunista Bosne i Hercegovine, a na prvim demokratskim izborima je poražena od tzv. nacionalnih stranaka. Prvi predsjednik (po raspadu Saveza komunista Jugoslavije) bio je Nijaz Duraković. Trenutni predsjednik je Nermin Nikšić.

Zbog građanske orijentacije, kao i zalaganja za BiH kao građansku državu, za vrijeme rata je podržavala SDA, odnosno zastupala Hrvate i Srbe na područjima pod nadzorom vlade Alije Izetbegovića. Iako djeluje na cijelom teritoriju BiH. Danas SDP ima svoje odbore na području čitave Bosne i Herecgovine.

Nakon rata se je nametnula kao jedna od vodećih oporbenih stranaka. Na Drugom kongresu održanom u Sarajevu 6. travnja 1997., za predsjednika stranke izabran je Zlatko Lagumdžija. 

SDP se veže za tradiciju Socijaldemokratske stranke BiH, koja je nastala još 1909. godine, a svoje korijene ima i u Komunističkoj partiji Jugoslavije.“

Zašto podsjećam na sve ove podatke?

Dakle, sadašnji SDP BiH baštini naslijeđe Socijaldemokratske stranke BiH koja je postojala 10 godina. Baštini i naslijeđe Saveza komunista koji je postojao 73 godine, te pored svih zabluda i pogrešnih poteza, napravio, kao vodeća snaga države i republike i mnogo fantastičnih stvari. To sve danas, osim imovine, sljedbenici tog naslijeđa prešućuju i nastoje sakriti, ako je vjerovati službenoj web stranici partije.

Zašto ovo sad i u ovom trenutku pominjem?

Pokušati ću objasniti:

-        Po mojim saznanjima najveći broj glasača u poratnom periodu SDP BiH su oni glasači koji baštine vrijednosti SK i vremena prosperiteta Bosne i Hercegovine pod vodstvom SK. Ovo rukovodstvo ih je po naprijed navedenim podacima izdalo i ljudi se zbog toga pasiviziraju ili odlaze.

-        Niti na jednom mjestu u službenom historijatu SDP BiH ne pominje se Josip Broz Tito. Znači li to da ga se ova današnja Partija odrekla? Članstvo u ogromnom broju, kao i najveći broj glasača, još uvijek Josipa Broza Tita doživljava kao ikonu ovog pokreta. Spoznaja o odmaku od njega udaljava ih i od Partije. Zato je licemjerno pozivati se na predizbornim skupovima na Tita, a izbaciti ga iz službenih dokumenata. Glasači to vide i kažnjavaju.

-        SDP BiH svojata antifašističko naslijeđe, ali ga uistinu ne baštini. Nije dovoljno pozdraviti neki skup sa Smrt fašizmu, a ne reagovati ozbiljno politički na brojne pojave neofašističkog djelovanja i organizovanja u zemlji. Ne može se iz ovakve partije reagovati sa nacionalnih pozicija i tražiti neprijatelja samo kod naroda kojem ne pripada onaj koji istupa. Ako je suditi po onome što baštini SDP onda je antifašizam jedna od njegovih temeljnih odrednica, ali ne salonski antifašizam nego proaktivni i ugrađen u sve akcije i dokumente.

-        Niko ozbiljan, kako član, sipmatizer ili glasač više SDP BiH ne doživljava kao stranku ljevice, jer po programima koji se prezentiraju, po istupima najisturenijih funkcionera, po načinu rada, privatnog ponašanja i djelovanja ne prepoznaje se ljevica i istinsko razumijevanje stanja u zemlji. Neozbiljno je prepisivati programe nekih uspješnih socijaldemokratskih stranaka Evrope i nuditi ih polugladnom i obespravljenom glasaču u BiH. Taj glasač traži viziju i konkretna riješenja. Ovo što mu se sada nudi je borba, a to svi vidimo, za očuvanje stečenih pozicija i nastavak bogaćenja pojedinaca u ime ideje ljevice. A ljevica uistinu postoji samo u javnim istupima i pamfletima kojima se pokušavaju i dalje zamazivati oči i članstvu i glasačima. Ljevica ne reaguje isključivo na poteze drugih, ljevica avangardno ide ispred drugih, te onda oni reaguju na nju. Nažalost kod nas „ljevica“ uglavnom igra crnim figurama.

-        Istorija kaže da su stranke ljevice uvijek bile stranke vrlo angažovanog rada na terenu i stranke koje brinu o svojim kadrovima. Danas rad na terenu ne postoji, a kadrovi, osim interesne grupe okupljene oko predsjednika, su potrošna roba koja se olako odbacuje čim iznese stav koji nije klimanje glavom.

-        Istupi pojedinaca iz najužeg rukovodstva često su toliko kontradikorni da se stiče dojam da dolaze iz stranaka koje su ideološki na dijametralno različitim pozicijama. Kad već pominjem ideologiju ne mogu a da ne ustvrdim da je SDP BiH jedina stranka u državi koja, zbog svog dugogodišnjeg djelovanja, nema pravo na odricanje od ideologije. Korigovanje, popravljanje, dopunjavanje i slično da, ali odricanje ne. Upravo to se desilo u praksi. Partija je izrasla iz radničkog pokreta, a danas radnički pokret u djelovanju partije ne postoji. Naravno radništvo je danas drugačije i potrebna je prilagodba, a ne odustajanje od radništva i sindikalnog pokreta.

-        U istupima lidera puna su im usta multietničnosti, a u suštini partija se svela na bošnjački dio Federacije sa par izuzetaka. Više je organizacija i povjerenstava Partije u onim drugim područjima bilo 2000. godine nego sada. Imala je Partija  nekad ministre i iz Čitluka, a danas nema ni člana. Salonsko djelovanje i samozadovoljstvo nikada nikoga nisu doveli do cilja, niti su odlika ljevice.

Mogao bih stranice i stranice ispisati ovakvih i sličnih primjera, ali nema potrebe. Nakon svega napisanog sramotni debakl na sjednici Gradskog vijeća Sarajeva je očekivan i potpuno normalan epilog. Umjesto da Partija bude lider procesa izbora gradonačelnika Sarajeva aktuelno rukovodstvo se sakrilo, nestalo sa političke scene i prepustilo da procese vode neki drugi, kojima je u suštini svejedno, jer riješili su svoja kadroviranja. Zbog svega ovoga za dobro Bosne i Hercegovine, za dobro građanske opcije u njoj, te za očuvanje ljevice neophodna je detaljna i sveobuhvatna analiza, a onda i odgovornost za sve neučinjeno.

Ako sve ovo jeste ovako, čini mi se da, ako SDP BiH ne želi otići na potpunu političku marginu, hitno mora:

-        Održati vanredni kongres Partije kojeg neće pripremati postojeće rukovodstvo,

-        Kongres održati u što kraćem periodu, jer ovo rukovodstvo ne smije pripremati narednu kampanju za opšte izbore 2022. godine,

-        Pripremiti potpunu kadrovsku obnovu, bez lažnih priča o kontinuitetu, kako bi pojedinci koji su doveli Partiju na ove grane ostali na pozicijama,

-        Pripremiti program djelovanja za naredni period sa jasnom vizijom kakvu BiH želi SDP BiH, program zasnovan na idejama moderne ljevice i oslonjen na iskustva koja baštini bosansko-hercegovačko društvo,

-        Pripremiti program djelovanja i oživljavanja zamrlih ćelija Partije na terenu širom BiH,

-        Pripremiti program okrupnjavanja i okupljanja svih lijevih snaga u jedinstven opštenarodni front za spas BiH.

U protivnom ruka je na prekidaču i samo je pitanje vremena kada će neko pritisnuti prekidač i ugasiti svjetlo. Obzirom da se ne snalaze na kakvom takvom svjetlu, bojim se da će mrak značiti i kraj.

Šteta, a moglo je i drugačije.