DRŽAVA SE GRADI I MALIM POTEZIMA

Obilježavanje 79. godišnjice Igmanskog marša januara 2021. godine ozbiljno me potaklo na razmišljanje i kompariranje obilježavanja godišnjica događaja i ličnosti iz antifašističke prošlosti Bosne i Hercegovine i događaja i ličnosti iz odbrambeno-oslobodilačkog / domovinskog / odbrambeno-otadžbinskog rata. Prve događaje obilježavaju udruženja antifašista i boraca NOR-a, a druge država u saradnji sa brojnim udruženjima proisteklim iz rata sa tri službena naziva. Prve uglavnom finansiraju sami članovi, a druge država ili udruženja koja se redovno finansiraju iz  budžetta.

Uprkos navedenim činjenicama, zanimljivo je, prvi skupovi su masovniji i sa puno više mladih ljudi. Istovremeno, ti skupovi uglavnom protiču bez aktivnih učesnika tih događaja, jer biologija čini svoje. Na suprot tome na druge skupove, koji obilježavaju događaje i ličnosti iz posljednjeg rata, mnogi aktivni učesnici događaja koji se obilježavaju ne dolaze ili pak dođu sami dan prije ili dan poslije odati poštu palim saborcima.

Zašto je to tako?

U prvom redu, događaji iz Drugog svjetskog rata obilježavaju se građanski, po protokolu koji postoji u svakoj uređenoj državi, obilježavaju se u skladu opredjeljenja onih koje obilježavamo. Obraćanja zvaničnika tim povodom, takođe, su u duhu ideala za koje su pali oni koje obilježavamo ali sa jasnom porukom da smo tu kako bi se nadahnuli njihovom žrtvom i tako nadahnuti gradili bolju budućnost. Ova obilježavanja bude nadu i ukazuju da je moguća zajednička budućnost svih nas koji živimo na ovim prostorima.

Sa druge strane obilježavanja događaja i ličnosti iz troimenog rata u BiH su dominantno vjerske manifestacije. Prečesto vjerski zvaničnici vode glavnu riječ, a i način odavanja pošte je vjerski. Kad tome dodamo i činjenicu da u ovom slučaju imamo tri različite istine i tri različita načina obilježavanja jasno je da je to nastavak rata drugim sredstvima. Obraćanja zvaničnika uglavnom koriste retoriku iz perioda rata i ne daju šansu pomirenju i suočavanju sa prošlošću, te ne daju nadu za budućnost.

A do danas je nejasno koje ime države se krije iza pojma domovina i otadžbina u naprijed navedenim nazivima rata 92.-95. u BiH.

Ako u tom kontekstu pogledamo spomen obilježja stvar će biti mnogo jasnija. Spomenici građeni prije 60 ili 50 godina su monumenti vrijedni pažnje i danas. To su umjetnička djela koja su i toliko godina kasnije vizionarska i zrače snažnim civilizacijskim porukama. I danas su ispred vremena, drugim riječima postali su nacionalno blago BiH koje je vječno. Na suprot tome danas imamo loše replike vjerskih spomenika iz prošlosti.

One spomenike su gradili najbolji umjetnici i arhitekti tog vremena, a ove, loši i nemaštoviti lokalni plagijatori.

Rezultat, bilo bi bolje da nema ništa, jer ovakva obilježja samo produžavaju kulturu rata i sve naše protivnike ostavljaju u uvjerenju da se ovdje u periodu 1992. do 1995. godine desio vjerski rat. Sve ono što je postignuto u te četiri godine rata ovakvim poratnim tretiranjem množi se sa nulom i daju argumenti protivnicima BiH koji uporno tvrde da je ona nemoguća.

Ustav BiH kaže da smo mi sekularna država, a Ustav je vrhovni zakon oko čijeg poštivanja nema i ne smije biti dileme. Ako to jeste tako, a jeste, zašto nemamo propisan jedinstven protokol za ove i brojne druge aktivnosti kad predstavljamo državu na bilo kojem nivou? U organe države, takvo nam je uređenje, svi su birani kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a ne kao muslimani, pravoslavci i katolici. Znači, kad se pojavljuju u ime države, na bilo kojem nivou, moraju se ponašati po protokolu, kojeg nemamo, a kad dolaze privatno mogu se ponašati kako hoće. Drugim riječima kad se pojavljuju, govore, istupaju u ime države onda su Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, a privatno su muslimani, pravoslavci ili katolici. Sve drugo je direktan rad protiv države i antiustavno ponašanje. Ono što sad imamo, da nije tužno bilo bi smiješno. Ne gledljivo je da pred vječnom vatrom u Sarajevu oslobodiocima Sarajeva iz aprila 1945. godine jedan pored drugoga stoje dva člana Predsjedništva države i na različite načine odaju poštu. Tu su u ime države, a ne u svoje privatno ime i moraju poštovati i štititi Ustav, a u ustavu piše da je BiH sekularna država.

Mnogi će reći da su to elementarna ljudska prava i da niko nema pravo to bilo kome uskratiti, da je to takođe Ustavom zagarantovano itd. Itd. Da, sve to piše, ali ugledajmo se na države od kojih učimo demokratske procese i norme ponašanja. Neke od tih država su mnogo različitije od nas, ali kad istupaju u ime države, u drugom planu su njihove tradicijske osobnosti, a država i njen propisani protokol u prvom. Kod nas je upravo suprotno.

Država se gradi i malim potezima i odlukama. Nisu uvijek potrebne velike državničke odluke i potezi, ionako ih ogroman broj građana i ne razumije, ali će razumijeti ove male promjene, koje u konačnici jačaju državu.

Pokažimo tim malim potezima da smo spremni na kompromise, na dijalog, na uvažavanje drugog i drugačijeg. Rezultat toga će biti prelazak iz kulture rata u kulturu mira. Dug je to proces, ali neizbježan. Ne govorimo o tome, djelujmo u tom pravcu.

Možda tako počnemo više voljeti svoju domovinu ili otadžbinu?

Ako ne pokušamo, nećemo znati.