BIJEMO LI DANAS TITOVE DOBIVENE BITKE

(Obraćanje na obilježavanju godišnjice Igmanskog marša 30. januara 2021. godine na Velikom Polju na Igmanu)

Smrt fašizmu!

Pozdravljam vas u ime antifašista i boraca NOR-a u Bosni i Hercegovini i izražavam vam veliku zahvalnost što smo i ove godine zajedno. Kažu: Malo nas je. Ja mislim da nas je jako, jako puno. Okolnosti su takve. Ima nas taman jedan na jedan naspram onih koji su 1942. godine, januara mjeseca, pregazili Igman na minus četrdeset, ali nas ima i širom naše velike  domovine, bivše Jugoslavije, koji su danas u mislima, virtualno, u srcu, sa nama. Danas čitava nekadašnja nam zajednička domovina diše za Igman i zbog toga jesmo danas, vjerujem, ponosni na ono što su borci Prve proleterske brigade tog januara, ovdje, na Igmanu, napravili.

Ali, ja neću evocirati uspomene na ono šta se desilo na Igmanu 1942. godine, manje više to je poznato, ali hoću da napravim neke paralele sa nama i da na bazi tog što su oni, čije tekovine slijedimo i baštinimo, učinili za nas, da se na tome nadahnemo i da onima poslije nas možemo ostaviti nekakvo slično djelo, kako su borci Prve proleterske brigade ostavili nama na Igmanu. Oni maršujući prema Foči, gladni, bosi i goli, nisu bili ni Slovenci, ni Hrvati, ni Srbi, ni Muslimani, ni Crnogorci, ni Makedonci, ni Jevreji, ni brojni drugi. Bili su Titovi partizani, bili su proleteri.

Učimo nešto iz tog jedinstva. Oni su imali veliki san, san o slobodi, san o jedinstvu i zajedništvu, san o socijalnoj pravdi koju su željeli. Sve je to bilo jako, jako daleko, ali su vjerovali da mogu ostvariti i zato su mogli, takvi kakvi su bili, pregaziti Igman uz sve žrtve koje su podnijeli i doći u oslobođenu Foču, i nastaviti dalje do 1945. godine. Na toj volji, na toj snazi, na tim idealima i snovima, nadahnimo se, naučimo iz tog, zaboravimo ono što su i oni tada potisnuli u stranu. Kući smo, privatno smo Srbi, Hrvati, Bošnjaci,Slovenci, Crnogorci i tako dalje, a u antifašističkom stroju smo borci za ravnopravnost, za slobodu, za jedinstvo, a sve nam je to ugroženo u svim ovim zemljama.

Ne bijemo mi danas bitke sa Hitlerovim nacistima, ne bijemo sa Musolinijevim fašistima, ni sa Dražinim četnicima, niti sa Pavelićevim ustašama. Dok mi ratujemo sa mrtvim fašistima iz Drugog svjetskog rata, dok mi bijemo dobivene Titove bitke, oko nas niču, bujaju, brojni neofašistički odredi, jedinice, organizacije. Ušli su nam u sve strukture vlasti. Mi šutimo, mi se između sebe dijelimo, mi danas imamo dvije tri vrste antifašista. Jedni sa drugima ne sarađujemo.

Ako smo antifašisti onda moramo stati u jedinstven opštenarodni antifašistički front, okupiti se oko onoga oko čega su se okupili Titovi partizani 1941. godine.

Nema razlike.

Sloboda.

Imamo li je na svakom pedlju, evo u Bosni i Hercegovini, ali i u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije?

Nemamo. Mnogi od nas su nezadovoljni.

Imamo li jedinstvo i ravnopravnost na svakom pedlju ovih država?

Nemamo.

Imamo li socijalnu pravdu?

Nemamo.

Ne treba nam ništa drugo. To je dovoljno da se udružimo, okupimo oko toga i krenemo snažno, društveno angažovano. Nismo mi komemorativna udruženja koja hodaju od spomenika do spomenika.

Mi smo borci za ravnopravnost, jer iz toga smo iznikli.

Mnogi nam kažu: Ja bih sa vama ali se bojim.

Čega?

Bojali su se i Titovi partizani u mnogim bitkama i mnogim situacijama, ali imali su san, imali su ideju u koju su vjerovali i žrtvovali živote za nju.

Šta mi danas možemo žrtvovati?

Neki mali komfor koji nam ovi daju na kašičicu. U tome koliko smo spremni da se odreknemo sitnih malih pogodnosti, sitnog malog komfora kojeg nam daju neofašisti, naša je snaga.

Kada na to budemo spremni možemo računati da ćemo imati snažan antifašistički, jedinstven, front na svim prostorima bivše nam zajedničke domovine.

Kada to uradimo onda ćemo biti istinska snaga i uticati na sve odluke u našim državama.

Kada to uradimo onda ćemo biti istinski sljedbenici ideje Igmana, Igmanskog marša i partizana koji su ovdje pregazili ovu planinu i izdržali nadljudske napore.

Ako nismo spremni na to, nema nam budućnosti, nema ostvarenja sna o kojem pričamo.

Nema više vremena za salonski antifašizam. Moramo krenuti u proaktivni, rekao bih, borbeni antifašizam. Kada kažem borbeni ne mislim na puške, oružje i to. Riječ je danas ubojito oružje. Govorimo. Ako govorimo neko će nas čuti. Ako nas čuje ima nade da se stvari mijenjaju. Ako šutimo hodićemo pognute glave, savijene kičme i odreći se sebe i ništa se neće promijeniti.

Zato vas molim, udružimo se oko onog što nam je zajedničko. Tako ćemo slijediti ideje koje su nas danas ovdje okupile, a kada to uradimo onda će biti i svjetlije budućnosti, onda putevi iz naših država neće biti jednosmjerni, biće to dvosmjerne ulice i ljudi će dolaziti i vraćati se, a ne samo odlaziti. Ne dozvolimo da ove naše zemlje postaju starački domovi i velika groblja. Vratimo mladost koja je otišla, sačuvajmo mladost koja je tu da ne ode. To možemo samo ako govorimo, ako hodimo kroz život uspravne kičme i široko otvorenog pogleda prema naprijed.

To nas uči Igmanski marš. Zato slijedimo ideje Igmanskog marša.

Smrt fašizmu!