MAMA NE SMIJE NA PREMIJERU

Bilo je to prije sedam ili osam godina. Redovna proba mlađe grupe Omladinskog dramskog studija Mostarskog teatra mladih. Utorak u 19,30 sati. U grupi je jedanaest mladih ljudi od 16 do 19 godina i to sedam djevojaka i četiri momka. Dugo su zajedno, uglavnom svi su tu od osnovne škole. Dobro se poznaju i odlično sarađuju. Iza sebe imaju više dječijih predstava i jednu omladinsku. Utorkom je naš redovni glumački trening na kojem ovladavamo, njima primjerene, vještine umjetnosti teatra. Osnov je igra i razvoj kreativnosti svakog pojedinca u grupi. Valja reći da eMTeeM ne pravi audicije, ne ističe pojedince, ne razvija zvijezde, nego nastoji svakom pojedincu naći primjerene zadatke i usmjeriti njegov razvoj prema sklonostima i mogućnostima. To se pokazalo kao odličan pristup. Iz eMTeeM-ovih grupa izrastali su sjajni glumci, reditelji, dramaturzi, ali i arhitekti, inžinjeri, ljekari, kao i trgovci, majstori raznih profila itd. Šta god radili prepoznatljivi su jer su kreativni, komunikativni, otvoreni, vrlo socijalno osviješteni, skloni timskom radu i sa uočljivim opštim obrazovanjem. Uz to treba dodati da se pohađanje dramskih studija u eMTeeM-u nikada nije plaćalo. Geslo je uvijek bilo da niti jedno dijete ne smije biti uskraćeno za radost dramske igre zbog toga što mu roditelji nisu u stanju platiti takozvanu članarinu. Također je ustanovljena praksa redovnih roditeljskih sastanaka i uključivanje roditelja u sve procese rada i praćenja aktivnosti u eMTeeM-u. Paralelno sa tim uspostavljena je i redovna konsultacija sa školama kako bi se pratio i njihov primarni obrazovni proces. Rad u dramskim studijima nije smio biti predpostavljen školskom procesu i učenju.

Vratimo se na onaj utorak u 19,30 sati prije sedam ili osam godina. Svi smo tu i pozivam ih da počnemo sa zagrijavanjem. Tada, jedna od članica grupe, bila je treći razred srednje škole, kaže da bi prije zagrijavanja željela da me nešto pita.

Kažem: Izvoli.

Ona počinje, po sjećanju taj njen monolog je izgledao ovako: Znaš, izvini što hoću ovo da te pitam, nemam koga drugog (Ostali se smijulje. Očigledno znaju šta hoće da pita.) Hajde, nemojte se smijati, sve vas to zanima kao i mene.

Pozivam je da kaže.

Ona nastavlja: Joj, nezgodno mi, ne znam kako ću.

Reci, kažem joj, gubimo vrijeme.

Onda ona pogne glavu i kaže: Znaš, mene, nas, zanima, kad je vrijeme da cura ono, znaš, uradi sa momkom?

Apsolutna tišina.

Pitam je zašto o tome nije razgovarala sa starijom sestrom i majkom.

Kaže: Sestra bi odmah rekla mami, a mama bi me kaznila i još rekla hoćeš kurva da budeš.

Neugodna situacija, ali znam da ne smijem izbjeći odgovor. Istovremeno znam da moram biti jako oprezan, jer ako neko od njih u bilo kom kontekstu pomene moj odgovor pred roditeljima može sve biti krivo shvaćeno. Uz to većina dolazi iz izraženo patrijarhalnih porodica i ovo su tabu teme. Kad se svemu doda element vjere onda od mog odgovora može zavisiti sudbina grupe u budućnosti.

Bio sam oprezan, ali imam kćerku i neka iskustva iz njenog odrastanja. Odgovor koji sam im dao ih je zadovoljio, a i ja sam bio ponosan na sebe kako sam riješio situaciju.

No, ne pišem o ovome da bih prepričao o čemu sve polaznici pitaju voditelja dramskog studija. Pišem o ovome jer sam tada definitivno shvatio kako je u vremenu koje živimo komunikacija roditelja i djece smanjena, kako je odgojna uloga porodice reducirana, te kako djeca odrastaju učeći od uzora sa TV-a, te interneta. A tamo ima svega. Ključno je na šta nalete.

Dok smo se zagrijavali odlučio sam, znao sam da je ovo tema kojom se moramo baviti i pokušati je kroz zajednički istraživački postupak artikulisati u predstavu. Odlučio sam da im to ne kažem direktno nego da kroz pojedinačne zadatke i improvizacije to sami osvijeste.

Na narednu probu donio sam tekst scene iz „Romea i Julije“ Shakespearea, scene njihovog prvog susreta, igre sa poljupcem pod maskama. Čitali smo i analizirali. Osvijestili koliko je njima godina, zašto imaju maske, šta je u to vrijeme značio taj poljubac i mnoštvo drugih pitanja. Bilo je zanimljivo slušati njihove komentare. Onda je neko dobacio: Jebo Shakespearea, bolje je danas.

Odlično, rekao sam, pokažite kako je to danas.

Zgledali su se, ali nisu ništa poduzimali. Ohrabrio sam ih da se okupe i dogovore. Sjeo u stranu. Poslušali su me i nakon par minuta rekli da su spremni. Sjeli su u krug, u sredinu stavili bocu i rekli da će igrati „Istina ili izazov“. I boca se zavrtila. Zaneseni igrom zahtijevali su najrazličitije stvari i govorili brojne potisnute priče i situacije. Kada mi se učinilo da bi stvari mogle otići predaleko, zaustavio sam igru i zahvalio im se na iskrenosti i otvorenosti, ali i dodao da o tome što su pričali i radili ne treba govoriti van sale u kojoj radimo.

Nakon te igre-improvizacije bio sam siguran da moramo i trebamo napraviti predstavu o odrastanju, ali predstavu koja će doći iz bića generacije kojoj je namjenjena. I nastavili smo. Igrali smo scene razgovora sa roditeljima o škakljivim temama seksualnosti, odrastanja, muško-ženskih odnosa.., tragali po časopisima za tinejdžere i isčitavali šta pišu i kakve savjete traže. Smijali se tome, ali nastavljali. Imali smo dosta materijala, sklopili skoro cijelu predstavu, ali nam je nedostajao kraj. Željeli smo nešto jako, emotivno, nešto lično, što će publiku ostaviti bez daha. Grupa je već odavno shvatila kuda vode naše improvizacije i dobro se zagrijala za temu. Često sam čuo kako neko od njih kaže: Mamu ne zovem na premijeru.

Ta često ponovljena rečenica me uvjeravala svaki put da smo na pravom putu, prijeko potrebnom putu.

Onda se desilo da je jedna članica na probi, ničim izazvana, ispričala jedan događaj iz osmog razreda osnovne škole kada je tražeći da sa časa, zbog bolesne majke, ode 15 minuta ranije, nastavnik rekao da može ako će kasnije doći kod njega kući.

Rekao sam joj da sve to napiše, a istovremeno zamolio i ostale da se pokušaju sjetiti nekih takvih ili sličnih situacija neprimjerenog ili nasilnog ponašanja starijih prema njima. Nisam insistirao svjestan da mogu otvoriti rane, traume i ko zna šta sve.

Na slijedećoj probi imali smo pet bolnih, potresnih, strašnih priča. Kada su ih sa scene nama pričali nije to bio teatar, bio je to sam život, surov i bolan, zapreten u njihovim dječijim dušama, ali i život koji nemaju kome ili ne smiju ispričati.

Rekao sam im da su priče teške, da su to ispričali sa puno emocija, što je razumljivo, zahvalio im što su imali snage sa nama to podijeliti i na kraju rekao da bi ova bolna istina bio najsnažniji kraj naše predstave, ali da to od njih ne mogu tražiti, sami moraju odlučiti. Troje je reklo da. Ostalo dvoje, ohrabreno izvedbama, nakon četiri-pet repriza pričalo je svoje priče.

Na premijeri su bili i roditelji. Predstava je doživjela ovacije. Roditelji su bili zbunjeni. Kao da su tek otkrili svoju djecu, kao da ih tek počinju razumijevati, shvatati vlastite propuste u odgoju.

Onda smo igrali, najviše za srednje škole, a poslije predstava vodili razgovore. Čuli smo mnogo toga, ukazali na mnoge probleme i neprimjerene odnose, ali što je najvažnije ojačali i ohrabrili brojne mlade ljude da govore o svemu i da se svim neprimjerenim postupcima suprotstave.

Suočili smo ih sa svijetom oko njih, sa lijepim ali i ružnim stvarima, istovremeno dajući im alate kako kroz taj svijet koračati sigurno i neozlijeđeno.

Tako je naša predstava „Nije Shakespeare, ali jeste Romeo i Julija“ uistinu bila ogledalo svijeta u koji koračuju mladi ljudi.