JESMO LI ODRŽALI RIJEČ?

Dobih od saborca iz odbrambeno- oslobodilačkog rata link snimka sa sahrane boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su učestvovali u deblokadi Mostara 30. juna 1993. godine. Uz link bila je i kratka poruka: „Uz kritički prigodan tekst, bi li bilo pametno ovo objaviti na društvenim mrežama??“

Odgovorio sam mu: Ovo je historijski snimak. Ovo treba objaviti i objavljivati.

Snimak je objavljen pod nazivom: Dženaza r. Midhat Hujdur Hujki i drugima, Mostar, 1993. godine. Ašare je učio hfz. Emin ef. Tucović.

Ovo navodim jer mislim da se snimak ne odnosi na sahranu Midhada Hujdura Hujke iako je objavljen pod tim nazivom. Ta činjenica je važna za ono o čemu želim pisati. No, o tome kasnije. Na ponuđenom snimku u funkciji pomoćnika komandanta za moral 4. Korpusa ARBiH, u ime komande sam se na posljednjem ispraćaju naših saboraca obratio. Tom prilikom sam rekao:

„Poštovana rodbino,

Mostar je danas ponovo tužan i skamenjen od boli. Umjesto da se veselimo obilježavajući drugu godišnjicu formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine mi se rastajemo od naših najboljih sinova, od heroja vojske što je junački stala u odbranu svoga naroda i svoje jedine domovine. U danima najtežim u historiji ovoga grada, u danima srednjevjekovne opsade što nam je nametnuo fašizam pošli su da pomognu, da probiju put spasa sa sjeverom i omoguće Mostaru i njegovim stanovnicima da prežive. Nisu se vratili. U cvijetu mladosti, u trenutcima sveopšteg slavlja zbog oslobađanja Bijelog Polja i Vrapčića, te spajanja najjužnijeg dijela slobodne teritorije sa maticom zemljom došla je vijest da ih nema. Svo ovo vrijeme, dane i mjesece, vjerovali smo da nije istina, da ih ustaški zlotvori kriju u nekom od logora, da će se vratiti i zajedno sa nama radovati slobodi grada i države za koju su dali svoje živote. Nisu se vratili i zato Mostar danas tuguje. Tuguje grad, ali kao da i priroda tuguje i plače suočena sa istinom zločina koji se desio na ovim prostorima. Opraštajući se danas od naših vojnika i starješina, od boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine, u ime Komande 4. Korpusa ARBiH, mi vam dragi naši saborci čvrsto obećavamo da ćemo, nadahnuti vašom hrabrošću, znanjem i vojničkom čašću, istrajati u borbi za ostvarenje snova za koje ste dali živote, istrajati u borbi za slobodnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, jedinu našu domovinu. Upravo onakvu za kakvu ste pali. Dajemo vam riječ da će zločini koji su počinjeni nad vama, ali i cijelim našim narodom biti zapamćeni. Uvjeravamo vas da ćemo znati naučiti sve oko nas, ali i sve poslije nas da pamte ono što nam se desilo, da pamte, ne zbog osvete, nego da se nikad više nebi ponovilo. U ovom času tuge i ponosa, u času kad se opraštamo od naših zlatnih ljiljana, dajemo riječ da ćemo imati dovoljno i znanja i mudrosti da učinimo sve kako bi vaši najmiliji najlakše prebrodili ovaj nenadoknadivi gubitak. Trajna su briga naše države vaše porodice. To je naša sveta dužnost. A vama dragi roditelji, drage majke i očevi, supruge, djeco, draga rodbino umjesto bilo kakve riječi utjehe ostaje ponos jer ste slobodi darovali najviše što ste mogli dati, svoje sinove, očeve, muževe, darovali ste gorostase koji danas iz života odlaze u legendu, legendu naroda-heroja. Do juče su bili samo vaši, a od danas pa dovijeka cijelog naroda.

Neka im je rahmet i vječna slava!“

U riječi koje izgovorih te ratne godine u Mostaru na platou ispred Narodnog pozorišta sam svim svojim bićem vjerovao. Izgovorio sam ih uvjeren da tako misle svi oko mene i da je to najmanje što od toga časa možemo činiti i u budućnosti učiniti.

No, već godinama se pitam da li je to danas tako, da li smo održali riječ koju dadosmo tih ratnih godina jedni drugima, ali i prilikom brojnih oproštaja sa prijateljima koji su ginuli oko nas.

Obećali smo palim drugovima stvoriti Bosnu i Hercegovinu upravo onakvu kakvu su sanjali i za kakvu su dali živote. Danas naša domovina izgleda u potpunosti drugačija od tih snova, a mnogi od nas su odustali od datih obećanja, neki se prilagodili, a uglavnom niko ili skoro niko nije zadovoljan. 

Gdje nestade ponos i prkos sa pomenutog snimka?

Uvjeravali smo i sebe i sve oko sebe da ćemo znati naučiti sve oko nas, ali i sve poslije nas da pamte ono što nam se desilo, da pamte, ne zbog osvete, nego da se nikada više nebi ponovilo. Višestruko važno obećanje, ali uglavnom neispunjeno. Pa ni snimak koji je povod za ovo pisanje nismo u stanju tačno identificirati, a ne učiniti ozbiljniji iskorak u prezentiranju istine o ratu, odbrani, zločinima, organizaciji života, herojstvu, proboju iz okruženja i brojnim drugim događajima kojima bi se morali ponositi i učiniti sve da se i drugi širom Bosne i Hercegovine ponose očuvanjem slobodne teritorije na krajnjem jugu naše domovine.

Ono na šta posebno želim skrenuti pažnju je naše opredjeljenje da se i u situaciji dvostruke agresije branimo časno, viteški, te da kontinuirano podsjećamo, i u najtežim trenutcima, da nema osvete. To sveto geslo: Pamti, ne zaboravljaj, pričaj drugima da svi znaju, kako se nikad i nikome nebi ponovilo je nešto što nismo dovoljno afirmisali u vremenu poslije rata. To nas je u tim vremenima profiliralo i učinilo drugačijim od mnogih drugih u ratnom vihoru.

I to se danas, u dobra doba izgubilo, potisnulo u stranu. Postali smo neki drugi ljudi, a vrijeme koje živimo nedvosmisleno pokazuje da borba za ostvarenje sna za koji su pali naši saborci još traje. Imamo li pravo biti van stroja u koji smo zajedno sa njima stali i njima i sebi dali čvrsto obećanje da idemo do kraja, da idemo do uistinu slobodne Bosne i Hercegovine?

Danas nam ne trebaju puške, ali stroj mora biti jednako čvrst, a naše borbe na brojnim poljima kontinuirane. Navešću samo neke:

-        Zašto nemamo niti jedne napisane knjige o ratnim događanjima u Mostaru?

-        Zašto nemamo niti jedan ozbiljan pisani trag o herojima Mostara?

-        Zašto nemamo spomen obilježja civilnim žrtvama rata, ubijenoj djeci Mostara i slično?

-        Zašto smo dozvolili da nam prečesto o našoj borbi govore oni koji su došli poslije nas ili iz drugih vojski?

-        Zašto zbog nekog sitnog komfora šutimo, a nezadovoljstvo kulja iz nas?

Mogao bih nabrajati do sutra, ali nema potrebe. I ovo je dovoljno da nas podsjeti da lažemo sebe. I ovo je dovoljno da nas opomene da nismo održali datu riječ. Ako smo sebe slagali nekako će svako sam sa sobom to raspraviti, ali kako živjeti sa pogaženom riječi datoj poginulom drugu.

Mislim da tu nema sna.

Osvijestimo se, još nije prekasno.