KO NAM JE IZBRISAO MEMORIJU?

 

Danas je dan sjećanja na žrtve holokausta. Bio sam sa antifašistima Mostara na Jevrejskom groblju u Mostaru gdje smo odali poštu stradalim sugrađanima i položili cvijeće. Pored predstavnika Jevrejske opštine Mostar tu je bila i delegacija Grada Mostara, te, privatno, jedan ministar u vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona, i mi antifašisti, naravno. Bio je i novinar Federalne novinske agencije. Bilo nas je taman koliko je dozvoljeno propisanim epidemiološkim mjerama.

Ali ipak, bilo nas je premalo. Nije to to.

Mostar je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio mjesto gdje su iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i Jugoslavije, te drugih zemalja Evrope okupiranih od nacista, bježali i sklanjali se brojni Jevreji. Bila je to okupaciona zona Italije, koja nije oštro provodila Hitlerove rasne zakone, a i dobro organizovana Jevrejska zajednica Mostara sa brojnim ostalim građanima pokazala se solidarnom i spremnom pomoći. Za sve što je grad učinio u tom periodu dobio je adekvatno priznanje Jevrejske zajednice Jugoslavije.

Činjenice kojima bi se svaki grad ponosio i isticao ih svakom prilikom. Činjenice koje bi morao znati svaki stanovnik grada i njima se ponositi.

Međutim, stvarnost je drugačija. Ovo su činjenice koje rijetki znaju, jer da je drugačije danas bi Jevrejsko groblje bilo premaleno da primi sve delegacije koje su tamo morale biti. Nedavno održani lokalni izbori i jednomjesečna kampanja pokazali su nam da su brojnim političkim subjektima puna usta jednakosti, ravnopravnosti, jedinstvenog Mostara i slično. Današnjim nedolskom pokazali su svi kako zamišljaju i jednakost i ravnopravnost, ali i jedinstveni Mostar.

Istina, Jevreji nisu konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini, a oni pričaju samo o konstitutivnim. Drugi ih ne zanimaju. Svjedoči tomu i pradavna presuda u slučaju Sejdić-Finci.

Ali zbog naprijed rečenog, ovdje u Mostaru, moralo bi biti drugačije. Kada u Mostaru govorimo o Jevrejima, mi govorimo o svima nama. Imamo snažno zajedničko naslijeđe koje je za ponos. Ne smijemo ga ignorisati, a to činimo punih 25 godina.

Ne zaboravimo da su Jevreji Mostara 1952. godine gradu darovali svoju sinagogu, u nemogućnosti da je obnove, za potrebe Pozorišta lutaka. Pozorište je i danas tu, a Jevrejska opština Mostar je danas podstanar i plaća kiriju za prostor koji koristi. Svim vjerskim zajednicama sve je vraćeno, a Jevrejima Mostara nekim čudnim okolnostima otet je i jedan dućan u Titovoj ulici i preveden u gradsko vlasništvo. Dućan nije veliki, ali zadovoljio bi potrebe kancelarije i ne bi se plaćala kirija.

Do rata tri ulice, jedna škola i jedan odred izviđača nosili su ime po Jevrejima -  antifašistima. Sve su to nove vlasti promijenile, ali zato ulice nose imena onih koji su provodili rasne zakone i učestvovali u holokaustu.

Godine 1996. tadašnja gradska vlast poklonila je Jevrejskoj opštini Mostara plac za gradnju Sinagoge i kulturnog centra. Prostor je ograđen i svečano postavljen kamen temeljac. I to je sve. Punih 25 godina čekaju se razne saglasnosti i dozvole da počne gradnja. Dozvole i saglasnosti su na čekanju, a za to vrijeme crkve i džamije niču na raznim stranama i dozvole i saglasnosti nikada nisu problem.

Dvostruki aršini, rekao bi narod.

Davno sam naučio da vlast treba cijeniti prema njenom odnosu naspram manjina. Ako sam dobro naučio, ne preostaje mi ništa drugo do da, na iznesenim primjerima, konstatujem da vlast koju imamo ima nešto zajedničko sa ideologijom za koju smo mislili da je pobjeđena 1945. godine.

Zato mnogi danas nisu došli, a morali su.

Ne osjećaju oni antifašističko naslijeđe Mostara kao svoju tekovinu, ne osjećaju oni žrtve holokausta kao svoje, ne osjećaju oni ništa od onoga čime se normalan građanin Mostara ponosi kao svojim.

Zato danas nisu došli.

Da je drugačije, onaj dućan ne bi bio otet, a kulturni centar i sinagoga davno bi bili završeni na ponos svima.

Podsjećam, prvi Jevrej koji se kao građanin Mostara spominje sredinom 16. stoljeća bio je Daniel Rodriquez, a 1570. spominje se i Moše Kusin. U 18. stoljeću broj Jevreja se u Mostaru uvećava. Bili su to u prvom redu Sefardi koji su dolazili iz Bosne, a u doba austro-ugarske okupacije 1878. i Aškenazi iz zapadnih i istočnih dijelova Monarhije. Obje su ove skupine zadržale svoje običaje i vjerske blagdane, te jezike španjolski kod Sefarda i mađarski ili njemački kod Aškenaza. Po zanimanju Sefardi su bili pretežno obrtnici ili ugostitelji, a Aškenazi obrtnici, a dijelom i službenici novih vlasti. Jevreji su u Mostaru bili vrlo brzo prihvaćeni. Nisu živjeli u getu, i stanovali su obično u blizini svojih radnji. Vrlo aktivno su sudjelovali u svim oblicima kulturnog i javnog života.

Prema prvom popisu stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji 1921.godine u Mostaru je od 16.464 stanovnika bilo 177 Jevreja. Ovaj broj manji je nego 10 godina ranije, bio je posljedica rata i posljeratnih migracija. Jevrejska općina u Mostaru je 1928. godine brojala 300 Jevreja. U mostarskoj gimnaziji radili su i profesori Jevreji, a jevrejska djeca pohađala škole zajedno s ostalom djecom. U gimnaziji je do Drugog svjetskog rata ispit zrelosti položilo 16 učenika Jevreja, a neki od njih postali su ugledni i u javnosti poznati građani kao što je Alfred Bergman, istaknuti marksista, dr. Berta Bergman poznata liječnica i pedijatrica u Mostaru. Doktoricu Bergman su pred kraj rata ustaše odveli u logor Jasenovac i ubili. Dr. Marija Bergman – Kon, bivša zatočenica logora na Rabu, bila je poslije Drugog svjetskog rata univerzitetska profesorica u Sarajevu. Pukovnik dr. Albert Altarac bio je liječnik, borac NOB od 1941., istaknuti pravnik Filip Kohn poslije logora na Rabu partizanski borac – tenkista i general dr. Izidor Papo, hirurg.

Jevreji su također bili aktivni u sportskom životu Mostara. Prvu nogometnu loptu donio je Bernard Leichner direktor Mađarskog trgovačkog muzeja u Mostaru. U nogometnom klubu "Velež" bilo je više istaknutih igrača Jevreja, kao što je Oskar Mandlbaum, Almir Altarac – Cibili i Miko Kamhi. Raphailo Danon se u zanimljivoj mostarskoj tradiciji spominje kao "Admiral Togo", komandant svih plaža na Neretvi. Ovaj se naslov dodjeljivao poslije strogih ispita hrabrosti (u skokovima u vodu), plivanju, ronjenju i spasavanju davljenika.

Sve ovo zorno svjedoči o jedinstvu Jevreja Mostara sa gradom i svim njegovim stanovnicima. U ime tog jedinstva koje je gradu dalo poseban šmek i jedinstvenu tradiciju danas nas je moralo biti mnogo, mnogo više. To bi značilo da za nas ima nade, to bi značilo da smo sa riječi prešli na djela.

Jednostavno, bila bi to poruka za budućnost nadahnuta sjajnom i jedinstvenom prošlošću.

Ako to shvatimo, hoću da vjerujem da će do idućeg Dana sjećanja na žrtve holokausta Jevrejski kulturni centar sa sinagogom na Šemovcu u Mostaru biti izgrađen ili makar u završnoj fazi gradnje.

Ako bude drugačije, bojim se da nam nema spasa.