AKO NEĆE MOSTAR HOĆE SVIJET

Za nepuna dva mjeseca navršiće se 47 godina od službenog osnutka Mostarskog teatra mladih. Bio je to februar 1974. godine. Istine radi valja reći da je skoro ista grupa mladih entuzijasta u Mostaru godinu prije osnovala grupu Mart 73 i čak sa svojim prvim programom nastupila u Jablanici. Bila je to neka pilot varijanta za kasnije osnivanje teatra koji je u startu dočekan novinskim natpisom: „Tresla se brda rodio se...“.

I onda je krenula teatarska, ali i svaka druga avantura.

Desetogodišnjicu smo obilježili premijerom predstave „Viktor ili djeca na vlasti“. Opet mnoštvo natpisa, informativnih razgovora, suspenzija, tihog sugerisanja da se predstava skine sa repertoara i tako dalje.

Razlog: Neko je u jednom, od sunca izblijedjelom komadu crvenog platna, koje je u predstavi služilo kao čaršaf u bračnoj postelji, prepoznao partijsku zastavu.

Optužba: Izruguju se sa Partijom čineći na njenoj zastavi bludne radnje.

Preživjeli smo nakon zatvorene izvedbe, na našu molbu, za Čedu Kapora i Milu Stojića koji su nam na kraju samo rekli: Ima li iko pametan u ovom gradu da vam kupi koju peć da se ne mrznete, umjesto što se bave glupostima.

Nakon toga predstava je nastavila svoj život.

Dvadesetogodišnjicu smo obilježili ratne 1994. godine. Činili smo Ratni teatar u okviru Umjetničke čete 4. Korpusa ARBiH i kontinuirano igrali, između ostalih, našu kultnu predstavu „Pax Bosniensis“. Rat nam je odnio sve, osim nas samih. Predstava je bila bolno svjedočanstvo o nama, našoj boli, našem prkosu, našoj ljubavi.... Obišla je svijet. O njoj su napisane knjige. Ušla je u brojne udžbenike. Izučavala se i izučava na univerzitetima širom svijeta.

Onda je došla tridesetogodišnjica. Izašli smo na svijetsku teatarsku scenu. Svjedočili svojim djelima o onome šta smo doživjeli, ali i govorili o snazi naše kreativnosti. Nismo išli u svijet samo da učimo, išli smo i da poučavamo. Bio je to početak stvaranja malog profesionalnog ansambla eMTeeM-a koji će uz djecu i mlade još snažnije iskoračiti naprijed. Opet smo smetali. Preko noći smo deložirani iz prostora i ostali na ulici. Razmišljali smo o kolektivnom iselenju iz Mostara i Bosne i Hercegovine.

Bilo je više takvih ponuda.

Ostali smo. Uselili u nezavršeni prostor Gradske banje, prostor bez struje, bolje reći smetljište u „adaptiranom“ objektu. Prikupljamo novce, pišemo projekte, sami radimo šta znamo i možemo. Rađa se prava mala scena na dobroj lokaciji u gradu i istorijski značajnom objektu. Ulažemo preko pola miliona maraka u adaptaciju. Još malo je trebalo i da sve bude onako kako treba. Paralelno naše predstave postaju hit. Gostujemo na najznačajnijim festivalima, osvajamo nagrade. Naše predstave režiraju i u njima igraju najznačajniji umjetnici iz Bosne i Hercegovine, ali i ne samo BiH. Putujemo na sve strane, od Kolumbije do Egipta, od Beograda do Skoplja i Podgorice, širom BiH. Čini nam se da smo na vrhuncu.

Onda lokalna vlast to ne može pratiti, ne može razumjeti, izmišlja niz afera i sve ruši. Mi koji jesmo eMTeeM ostajemo na ulici, a pod našim imenom, u našoj dvorani i sa našom opremom, uskraćujući nam i opremu predstava dovode neke druge ljude koji ne razumiju, koji ne znaju i koji su iz druge priče. Mi počinjemo ponovo od nule, a oni se šepure sa našim grantovima i našom opremom. Ponovo gradimo novi dom, trinaesti po redu. Svaki put u tuđim objektima. Četrdesetu godišnjicu obilježavamo premijerom Shakespeareovog „Otela“ i otvaranjem nove scene. Oporavili smo se, a oni režimski umjetnici krčme, uništavaju i preprodaju našu mukom stečenu imovinu, ne rade ništa, ali uredno iz budžetta primaju nama nekad dodjeljene novce.

Za to vrijeme mi u slobodi koju smo izborili rastemo.

Za 45 godina teatra igramo premijeru „Richarda III“ i konstatujemo da smo dosegli nivo i snagu koju smo imali kada su nas nasilno zaustavili.

Gdje bi nam bio kraj da su nas samo pustili na miru.

I evo još malo i 47 će godina od one prve probe u Studiju 64 Narodnog pozorišta gdje smo počeli. Trinaest scena smo renovirali ili izgrađivali. Sve su bile u tuđim prostorima. Za neke smo plaćali najamninu, a neki od prostora su nam bili dati na korištenje bez naknade.

Je li vrijeme da eMTeeM za pedesetogodišnjicu dobije svoj dom, svoj prostor iz kojeg ga niko nikada neće moći izbaciti?

Je li vrijeme da Mostar prihvati da je eMTeeM mostarski teatar?

Je li vrijeme da nakon brojnih svjetskih scena i nagrada i Mostar Mostarskom teatru mladih izda rodni list i tako ga prizna kao svoj teatar?

Teško je reći, jer u Mostaru je po tretmanu kultura zadnja rupa na svirali, pogotovo ako nema nacionalni predznak.

Uprkos svemu Mostarski teatar mladih pokreće veliku akciju izgradnje objekta u kojem će svoje mjesto naći svi sadržaji kojima se eMTeeM i Centar za dramski odgoj bave.

Čvrsta je odluka da se 50 godina postojanja obilježi otvaranjem trajnog doma eMTeeM-a.

To bi bio početak ostvarenja brojnih snova sanjanih minulih godina od generacija i generacija eMTeeM-ovaca.

U te snove spadaju:

-        Agencija za kulturno-obrazovni turizam,

-        Muzej dramskog odgoja,

-        Pokretanje i izgradnja Teatropolisa,

-        Pokretanje Srednje dramske škole,

-        Pokretanje studija teatarske umjetnosti i dramske pedagogije, i mnogo toga još što bi otvorilo procese drugačijeg promišljanja kulture i umjetnosti i počelo školovati kadrove za kreativne industrije, kao snažan pokretač ukupnog razvoja, ne samo Mostara, nego i šire društvene zajednice.

Na kraju, dok se kalkuliše na sve strane sa rezultatima dugo čekanih izbora u Mostaru, mi u eMTeeM-u o vlasti ćemo suditi na bazi njenog odnosa prema kulturi. Ako se, kao i do sada, svaka kriza bude rješavala kresanjem budžetta za kulturu, biće nam jasno da je to vlast koja ne gleda na budućnost i u suštini je neprijatelj grada. U takvim okolnostima i odnos prema eMTeeM-u biće isti, jer Mostarski teatar mladih nije ni bošnjački, ni hrvatski, ni srpski, nego je mostarski, a oni sa tim pojmom „mostarski“ imaju problem. Ostane li tako valjati će i pedesetogodišnjicu dočekati u iznajmljenom i nezadovoljavajućem prostoru u Mostaru i brojnim blještavim scenama širom svijeta.

Nažalost, to nije naš izbor.

To je njihova odluka.

No, valja reći: Umjetnost je vječna, a oni su prolazni.

Ovakav ishod usporio bi naše namjere, ali ne odustajemo.

Idejni projekti su u završnoj fazi, a onda akcija.

Ako neće Mostar hoće Svijet.