NA STRANI ISTINE

Godina je 2020. Od završetka rata u Bosni i Hercegovini prošlo je 25 godina. Sam rat bio je krvav, surov, bio je uništavajući i za ljude i sveukupna dobra. Ubijeno je preko sto hiljada ljudi, raseljeno oko milion i po, trajno poremećeno osnovno koheziono biće Bosne i Hercegovine, njena multietničnost na cijelom njenom teritoriju. U tim okolnostima Mostar se suočio sa uništenjem. Opstao je, ali žrtve i stepen uništenja bili su značajno iznad BiH prosjeka. Ubijena su 2532 naša sugrađanina, desetine hiljada protjerano, brojni prošli kroz logore, a ratne rane na samom gradu i danas su toliko vidljive da neke gradske ulice, bez ikakvih promjena, filmskim ekipama služe kao scenografija za snimanje ratnih kadrova. Svakodnevno, u kafićima i drugim okupljalištima za srednju i stariju generaciju Mostaraca, uz fudbal glavna tema je rat. Još se uz pivo ili kafu vode bitke iz bitaka za Mostar. Vrijeme kao da je stalo. Kafanski stratezi, a nije ih mali broj, ostali su uglavnom u 1993. godini.

Ali ako kao slučajni znatiželjnik, čuvši neku od priča iz ratne epopeje Mostara, upitate za neki pisani trag o tome, neku knjigu ili drugi rukopis nastaje tajac, duga šutnja, zamuckivanje i nemušt odgovor koji stane u tri riječi: Nije još vrijeme.

Ovdje valja reći da je u posljednjem ratu stradao svaki pedeseti stanovnik Mostara.

I u onom, prethodnom ratu, Drugom svjetskom ratu, kada je Mostar bio mnogo, mnogo manji, grad je stradao. Tada je na razne načine ubijen ili je poginuo u borbi za slobodu, svaki osmi stanovnik Mostara.

Mi danas osjećamo u gradu prazninu nastalu smrću svakog pedesetog. Ne mogu pojmiti kako je to bilo kada nedostaje svaki osmi stanovnik grada. Gotovo iz svake porodice neko je nedostajao, a nedostajale su i čitave porodice. Bilo je to stradanje epskih razmjera. 

Ono što hoću reći je činjenica, koju pamtim i kojoj svjedočim, da 25 godina nakon 1945. godine, kada su oslobodioci ušli u Mostar, nisu za kafanskim stolovima ponovo vođene u ratu dobivene bitke. O njima i junacima iz njih, ali i o greškama i kontraverzama ratnog puta boraca i ilegalaca Mostara čitali smo iz brojnih knjiga. Sjećam se moje prve pročitane knjige sa tom tematikom. Bio sam dječak, a knjigu sam kupio u školi. Pročitao sam je u dahu. Bila je to knjiga „Bataljon u okupiranom gradu“ Mensura Seferovića. Kasnije ću osvijestiti da je knjiga izdana 1958. godine u Mostaru. I nije bila prva sa tom tematikom. Kao dječak bio sam fasciniran onim što sam pročitao. Bilo je i suza. Knjigu sam, kao neku relikviju, čuvao do posljednjeg rata, a onda je, kao i sve što sam imao, u velikom plamenu nestala. Ali fascinacija nije nestala do danas.

Zašto su onda knjige pisane, a danas ih uglavnom nema. Mnogo je, vjerovatno, razloga. Ja ovom prilikom neću govoriti o društvenim okolnostima, o različitom poimanju društvene stvarnosti i slično. Ja ovdje želim skrenuti pažnju na pojedinca, na čovjeka, na autora, na onog koji u tišini svoje sobe piše, sjeća se, istražuje, vodi razgovore sa drugima i svojim radom otkida od zaborava djela i ljude koji su u teškim ratnim okolnostima činili nemoguće. Predati se takvom radu značilo je odreći se mnogo toga, jer svaki pojedinac o teškim vremenima i događajima ima svoju „istinu“, a knjiga svjedoči istini. 

Jedan od neumornih iz te plejade autora koji su pisali o ljudima i događajima u Drugom svjetskom ratu, sa posebnim akcentom na Mostar je i autor moje prve pročitane knjige o ratnim dešavanjima u Mostaru, one knjige koju kao dječak pročitah. Bio je to Mensur Seferović. 

Ko je Mensur Seferović?

Mensur Seferović rođen je 25. novembra 1925. u Mostaru. Od početka Drugog svjetskog rata 1941, antifašista i borac.

Bio je logoraš koncentracionog logora u sjevernoj Italiji 1943. godine.

Nakon oslobađanja iz logora, obavljao je niz važnih funkcija. Bio je partizanski reporter i urednik, pukovnik u penziji, izdavač…

Dobitnik je nagrada „14 februar“ Grada Mostara, „Oktobarske nagrade“ grada Herceg Novog  i Jugoslovenske nagrade “4 juli“, te je nosilac više odlikovanja.

U periodu od 1955. do 2014. objavio je 24 knjige: Drugovi iz bataljona, 1955; Tajna partijske ćelije, 1957; Bataljon u okupiranom gradu, 1958; Šoša, 1959; Prozivka na Tjentištu, 1961; Partizanski kolopleti, 1964; Pred očima grada, 1970; Vrijeme ratno Manojla Manojlovića, 1971; Šestorica osuđenih, 1974; Prvi vojnik revolucije, 1977; Tito-vrhovni komandant ( koautor V. Hlaić), 1980; Istočno i zapadno od Neretve, 1981; Razmeđa Živke Damjanović, 1982; Rasvjeti bratstva, 1984; Mostarski kolopleti, 1985; Krst i polumjesec u Božurovom Dolu, 1986; Trinaesta hercegovačka brigada, 1988; Vojska za jedno ljeto, 1999; Preboli zla, 2001; Kamena ognjišta, 2002; Vjetrenik, 2004; Iskušenja, 2005; Iskušenja (na engleskom jeziku), 2006; Zvijezde stajačice, 2009; Život piše svoju priču, 2014.

U Chicagu gdje je živio od posljednjih ratova u ex Jugoslaviji, uređivao je bosansko-hercegovačke časopise “Zambak - BH odjek” i “Tribina Bošnjaka“.

Umro je 27. septembra 2020. godine u 95. godini života. 

Do zadnjeg trena bio je onaj isti dosljedni partizan, antifašista, pisac, čovjek koji je cijeli život posvetio čovjeku i za čovjeka.

Cijeli život istrajavao je na strani humanizma, pravde, profesionalnog i ljudskog poštenja, na strani istine i dobrote. Do zadnjeg daha ispisivao je sudbine pravednika, malih ljudi, a istinskih junaka, ispisivao je historiju onakvu kakva zaista jeste, sa svim njenim svijetlim i tamnim stranama. 

Mostaru je posvetio najveći dio svog bogatog opusa, ne rijetko primajući i kritike od onih koji su istinu vidjeli drugačije. Nije posustajao ni onda kada su razni autoriteti mislili drugačije. Istrajao je na ISTINI i malom čovjeku koji je svojom odlučnošću, snagom ideje, vjerom u bolje, činio herojska djela, često žrtvujući i vlastiti život. Zapravo, svojim pisanjem o Mostaru, podigao je njegovim najboljim kćerima i sinovima trajni spomenik koji ni jedno vrijeme, niti jedna kataklizma ne može uništiti. A taj spomenik jednom herojskom vremenu, taj pisani spomenik o mladosti Mostara je uistinu i najbolji spomenik njemu samom.

Ispisujući te sudbine znanih i neznanih heroja, Mensur Seferović krčio je i svoj put u vječnost, te na kraju tom stazom i otišao u vječnost.

Zato ovo vrijeme strpljivo čeka novog Mensura da zabilježi nova junaštva i nove, dobivene i izgubljene bitke heroja tek minulog vremena. Kad se to desi, prestaće i ratovi za kafanskim stolovima, a život se vratiti sebi samom.