Zato AKCIJA!

Općinski sud u Sarajevu donio je Rješenje kojim odbacuje Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv Nijaza Skenderagića i Seada Đulića. Zahtjev je podnesen od Druge Policijske uprave, Policijska stanica Centar Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo zbog prekršaja učinjenih u vrijeme održavanja Komemorativne šetnje u Sarajevu 16. maja 2020. godine.

Pojednostavljeno rečeno, na teret nam se stavlja organizacija ove šetnje kojom su se građani Sarajeva, ali i Bosne i Hercegovine, prisjetili strašnih ustaških zločina počinjenih u vrijeme strahovlade NDH u Sarajevu i BiH.

Smetalo je sjećanje na nevine žrtve ubijene i svirepo mučene od ozloglašenih fašista i neprijatelja svega što ne podržava njihovu ideologiju. 

Smetalo je sjećanje na one koji su digli glas protiv progona i ubijanja drugih i drugačijih.

Smetalo je sjećanje na one koji su digli glas protiv okupacije Bosne i Hercegovine.

Smetalo je sjećanje na one koji su nakon viševjekovnog zatiranja identiteta Bosne i Hercegovine istoj u Mrkonjić Gradu novembra 1943. godine obnovili državnost.

Smetalo je glasno podsjećanje cjelokupne bosansko-hercegovačke javnosti, ali i javnosti naših susjeda da u ovoj zemlji još uvijek ima dovoljno snaga koje baštine civilizacijske stečevine antifašizma i da su spremne na toj vrijednosti braniti domovinu.

Kome je to smetalo?

Značajnom broju najviših izabranih dužnosnika, od kantonalnih skupština do državnog parlamenta. Pod izgovorom tobožnje zaštite stanovništva od širenja zaraze korona virusom sijali su mržnju, širili laži, a u suštini otkrivali svoje pravo lice.

I naravno, uvijek se nađe neki revnosni poslušnik, koji će izvršiti zadatak i podnijeti Sudu Zahtjev za pokretanje postupka.

Scenarij dobro poznat i godinama primjenjivan.

Podsjećam policijske dužnosnike, ali i sve druge, koji pokreću ovakve postupke, da i mi pamtimo i bilježimo nepokrenute postupke.

Primjera radi, kako je moguće da od marta 1991. godine, kada se prvi put desilo miniranje Partizanskog spomen groblja u Mostaru do danas niti jedan zahtjev za pokretanje bilo kakvog postupka nije pokrenut. Ovaj Nacionalni spomenik BiH se 28 godina sistematski uništava od iste dobro organizirane grupe sa svim neonacističkim obilježjima, grupe koja u svoje pohode uvijek kreće iz iskog kluba-kafića. Cijeli grad zna gdje su, ko su, čak društvenim mrežama kruže fotografije pojedinaca iz te grupe, a policija kaže da traga za njima ili pak kaže da se radi o maloljetnim huliganima. Svi znamo da nisu maloljetni i da su mnogo više od huligana.

Drugi primjer je još jedan Nacionalni spomenik BiH. To je čuvena Pesnica na Makljenu. Spomenik slavnoj epopeji za spas ranjenika 1943. godine. Preživio je posljednji rat da bi 2000. godine bio miniran.

Treba li istaći da su i Partizansko spomen groblje u Mostaru i Pesnica na Makljenu graditeljska remek djela Bogdana Bogdanovića i Boška Kućanskog.

Ni za ovo rušenje policija nikada ništa konkretno nije učinila

Kažu: Istraga je u tijeku.

A i država šuti.

Šutnja je oduvijek u našoj kulturi značila davanje saglasnosti, prihvatanje učinjenih radnji, odobravanje. 

Ako to jeste tako, a djela kojima svjedočimo kažu da jeste, onda terminologija koju u svakodnevnom životu i komunikaciji koristimo kada govorimo o naprijed pomenutim mora se mijenjati.

Ako se pokušava sankcionisati antifašističko mirno odavanje pošte žrtvama fašizma, a ne sankcioniše, ni u pokušaju, rušilačko fašističko orgijanje i uništavanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, logično je pitanje na koju stranu su se svrstali oni koji provode ovakve mjere, na koju stranu su se svrstali pojedini policijski dužnosnici, ali i nosioci najviših državnih funkcija na raznim nivoima. Ili drugačije rečeno: Kakvu to državu prave i koje aveti prošlosti žele uskrsnuti?

Krajnje je vrijeme da otvoreno, glasno i jasno, prozovemo i pokrenemo odgovarajuće radnje prema svim zaštitnicima, bez obzira na kojoj poziciji bili, neofašističkih organizacija, neofašističkih akcija i djela. 

Vrijeme za čekanje je prošlo.

Vrijeme šutnje je prošlo.

Vrijeme straha je prošlo.

Prošao je i posljednji čas strpljenja.

Mi nemamo šta izgubiti. Sve su nam oteli.

Preostaje nam samo Revolucija, a naša revolucija je naš um, naša riječ, naša olovka.

Godine 1941. narodi su pred sobom imali mnogo opasnijeg neprijatelja. Pošli su i pobijedili. Vjerovali su u SLOBODU, vjerovali su u JEDNAKOST i SOCIJALNU PRAVDU. 

Sve to nisu imali.

Ni mi to danas nemamo u kapacitetu dostojnom čovjeka.

Okupimo se zato oko ideje slobode, jednakosti i socijalne pravde i niko nam više neće rušiti sjećanje na najsvijetlije razdoblje naše prošlosti, niti pokretati postupke protiv nas, zato što smo antifašisti.

Biće jasno ko su oni, a ko smo mi.

Zato AKCIJA!