OSLONIVŠI SE NA PROŠLOST ZAGLEDAJMO SE U BUDUĆNOST

Poslijednje tri godine intenzivno sam uključen u antifašistički pokret u Bosni i Hercegovini, kako angažmanom na brojnim događajima obilježavanja antifašističke prošlosti naroda ex Jugoslavije, tako i njihovom profiliranju i stvaranju pretpostavki za adekvatnije djelovanje u vremenu u kojem živimo. Krećući se širom Bosne i Hercegovine, ali i ex Jugoslavije, i susrećući se sa brojnim pojedincima-antifašistima, te udruženjima i organizacijama antifašista došao sam do nekih zapažanja i zaključaka koja me muče i tjeraju na ozbiljna razmišljanja.

O čemu se radi?

Prvo pitanje koje me muči je samo poimanje antifašizma kao civilizacijske stečevine opšte prihvaćene u cijelom svijetu. Naime, brojni pojedinci i organizacije nazivaju se antifašistima i antifašističkim udruženjima, ali svi ne dijele iste ili približno iste vrijednosti na koje se pozivaju i na kojima temelje svoje antifašističko djelovanje.

Navesti ću neke primjere:

- Postoje antifašistički skupovi na kojima se obilježavaju događaji iz Drugog svijetskog rata, a na njima se ne smiju pjevati partizanske pjesme,

- Postoje antifašistički skupovi na kojima se obilježavaju događaji iz Drugog svijetskog rata, a na njima se ne smiju isticati Titove slike,

- Postoje skupovi na kojima se obilježavaju događaji iz Drugog svijetskog rata na kojima se nastoje izjednačiti sa partizanima pripadnici kvislinških vojski i proglasiti antifašistima, dajući im nerijetko i prednost nad partizanima,

- Postoje antifašistički skupovi koji obilježavaju događaje iz Drugog svijetskog rata koji se obilježavaju kao isključivo jednonacionalni skupovi na kojima se i Narodno-oslobodilačka borba tretira kao jednonacionalna,

- Postoje antifašistički skupovi na kojima su vjerski dostojanstvenici preuzeli ključnu ulogu pa se stiče dojam da smo na nekom vjerskom skupu,

- Postoje antifašističke grupe, udruženja, organizacije koje de fakto ne priznaju zastavu, himnu, grb Bosne i Hercegovine dajući prednost znakovlju SFRJ, iako ista ne postoji gotovo 30 godina,

- Postoje antifašističke grupe, udruženja, organizacije i pojedinci koji bi antifašistički pokret vezali uz određeni politički subjekt kao neko naslijedno pravo,

- Pojedini skupovi se organiziraju po inerciji, a da sadašnji organizatori i ne znaju šta se tačno obilježava,

- Često se stiče dojam da je kod polaganja cvijeća mnogo važnije biti najavljen od voditelja nego sam čin polaganja. Ako nema fotografije i poziranja prilikom polaganja cvijeća kao da nismo ni bili tu. O pristojnosti odjeće, načinu polaganja cvijeća i odavanja pošte se uglavnom ne vodi računa,

- Izjave učesnika često su kao izjave izvađene iz arhiva tv stanica od prije najmanje 50 godina, kao da je stalo vrijeme, itd, itd...

Ovakvih i sličnih primjera moglo bi se nabrajati danima. Kada sam na jednom nedavnom velikom skupu jednu ovakvu grupu upozorio da se nalazimo u Bosni i Hercegovini i da moramo poštovati njena državna obilježja i kao legalisti njen ustavni poredak, kao odgovor sam na društvenim mrežama dobio kampanju iz koje izdvajam samo jednu rečenicu: „Na šta su antifašisti spali da im je ono fašističko đubre predsjednik“.

Ovo ne pominjem da bih pisao o meni upućenom vrijeđanju, nego pišem da bih ukazao na pojave koje nisu rijetke i koje se dešavaju u antifašističkom pokretu. 

Mislim da je osnovni problem što je tumačenje antifašizma proizvoljno, ponekad doslovno preuzeto iz socijalističke Jugoslavije, ostalo u prošlosti, ali ponekad i sa potpunim nerazumijevanjem osnovnih načela antifašizma.

To su grupe i pojedinci koji kao suprotstavljenu fašističku snagu još uvijek vide Hitlerove naciste, Musolinijeve fašiste, te Dražine četnike i Pavelićeve ustaše. Kad to jeste tako onda i sredstva suprotstavljanja crpe iz istog perioda, koriste tu, staru, ikonografiju i zapravo djeluju vrlo folklorno i neefikasno.

U suštini brojne antifašističke aktivnosti na ovaj način postaju marginalne aktivnosti, same sebi svrha i bez ikakvog društvenog uticaja i dubljeg značenja. To kao posljedicu ima zatvaranje u krug nostalgičara za starim vremenima i bez ozbiljnog prisustva mladih ljudi bez kojih je onda antifašistički pokret osuđen na tiho odumiranje.

Sve ovo me uvjerava da još danas, ne čekajući sutra, moramo ozbiljno redefinisati suštinu antifašističkog djelovanja danas i ovdje. To znači da se moramo okrenuti pojavnim oblicima neofašizma u dvadesetprvom vijeku, pojavnim oblicima neofašizma u društvu u kojem živimo. Da bismo to mogli moramo prošlost, shvatati kao inspiraciju, kao izvorište ideja, kao nadahnuće za borbu danas, a misleći na budućnost. Ako to ne učinimo bojim se da će biološkim procesima broj antifašista iz dana u dan biti manji, što će stvarati širi prostor za još snažnije djelovanje neofašista koji su ušli u sve pore vlasti i sve otvorenije zagovaraju svoje ideje, a brojne i provode u djelo.

Ja čvrsto vjerujem da je danas u Bosni i Hercegovini jedina njena koheziona snaga njeno antifašističko nasljeđe, te zbog toga nemamo pravo na nedjelovanje. Moramo se osloniti na naslijeđe koje baštinimo, na njemu se nadahnuti i definisati sve pojavne oblike neofašizma danas. Kada to učinimo znati ćemo naći odgovore i sredstva suprotstavljanja, a tada će biti budućnosti za sve nas u Bosni i Hercegovini.