VRIJEME STRAHA

Od februarskih svečanosti upriličenih u povodu godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu i kontinuiranog brutalnog devastiranja Partizanskog spomen groblja u Mostaru tim povodom, nesmanjenom žestinom me obuzima osjećanje straha. Ne od nečeg što bi se meni moglo desiti, nego od šutnje koja odzvanja godinama cijelom Bosnom i Hercegovinom, nakon onog što se desilo i dešava svakog februara u Mostaru.

Šuti Ljubo Bešlić, gradonačelnik Mostara, bez mandata, šuti kantonalni premijer Herceg, šuti federalni premijer Novalić, šuti predsjedavajući Vijeća ministara Tegeltija, šute i članovi Predsjedništva, Dodik, Komšić i Džaferović. Ali šute i resorni ministri, šuti Visoki predstavnik, šute, nažalost, i ambasadori inih zemalja u BiH.

E ta šutnja izaziva osjećanje straha i nelagode.

Zašto?

Pa još kao dijete naučio sam da je šutnja znak odobravanja. Bezbroj puta su me uvjeravali i uvjerili, u kasnijem vremenu, da to jeste tako. Ako to pravilo i danas vrijedi, a vrijedi, onda uistinu ima mjesta strahu.

Ako svi, baš svi, koji bi nešto mogli učiniti u odbrani ovog remek djela Bogdana Bogdanovića, kakvo jeste Partizansko spomen groblje u Mostaru, a koje svjedoči antifašističkoj prošlosti Mostara, šute kad se ono sistematski uništava uz istovremeno proglašavanje antifašista fašistima, onda, uistinu svi imamo razloga za strah.

Ako predstavnici vlasti na svim nivoima u državi šute kad se razaraju tekovine antifašizma, logično je pitanje koje svaki normalan građanin postavlja i promišlja, a ono glasi: Ako nisu na strani antifašističke fronte, na kojoj onda jesu?

I uistinu, na kojoj ste strani gospodo?

Odgovorite da znamo jeste li sa nama ili protiv nas? Odgovor na ovo pitanje odrediće našu buduću komunikaciju, ali i naše sudbine, te budućnost zemlje koju danas zajedno dijelimo.

Istovremeno, istražujući i provjeravajući podatke za jedan drugi tekst, naiđoh na definiciju fašizma koja kaže, citiram: “Fašizam jest oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma”. Pročitavši definiciju više puta ponovo me obuze dodatni strah. Pa ono što mi živimo jeste autoritarni radikalni nacionalizam, stranke koje vladaju ovom zemljom upravo funkcionišu na tim osnovama. Ako ova uporedba jeste tačna, vrijedi je dublje elaborirati i stvari nazvati pravim imenom.

Onda šutnja sa početka ovog teksta ima smisla, ali se i odgovor na pitanje ko jeste na kojoj strani zna.

Može samo da čudi šutnja predstavnika antifašističke Evrope u BiH.

Ili možda ni ona ne treba da čudi. Možda smo samo mi naivni pa vjerujemo u priče i obećanja.

Ako su sve ove teze tačne, a stvari su se tako same od sebe posložile, građanima ostaje samo jedna stvar, što prije se opredijeliti, fašizam ili antifašizam ili prevedeno na “drugi jezik” Bosna i Hercegovina ili njen nestanak.

Još danas o tome odlučuje svaki pojedinac ove zemlje.

Količina straha zavisiće od odgovora.