TEATAR U OBRAZOVANJU U FUNKCIJI OBRAZOVANJA ZA MIR

Korištenje tehnika Teatra u obrazovanju u funkciji obrazovanja za mir podrazumijeva svoj cilj na višestruk način, ne odvajajući različite aspekte jedne od drugih, a koji zajedno čine izgradnju mira i obnovu društva. To znači da, iako je fokus aktivnosti čvrsto omeđen, sadržaj konstantno uključuje i liječenje trauma, transformaciju konflikata, razvoj uzajamne tolerancije, pomirenje i društvenu obnovu u najširem mogućem smislu bilo kojeg obrazovnog konteksta.

Temelj ove metodologije je u njenom pristupu izgradnji mira koji karakterišu “učestvovanje, saradnja među učesnicima i njihovo otkrivanje svojih snaga koje ih čine odgovornim i slobodnim građanima jednog društva.”

Glavni cilj je da “svi mladi, te prosvjetni radnici koji učestvuju u ovom radu steknu veće razumijevanje, i potom koriste elemente izgradnje mira i pomirenja u svojim školama, domovima i zajednicama.”

Prema tome cilj koji ove tehnike i ovaj rad sebi postavljaju je uključivanje u proces izgradnje mira i obnove kroz razvijanje sposobnosti kod ljudi na ovim

prostorima koje bi im omogućile da se samostalno angažuju u ovom

procesu. Ovo prije svega uključuje obuku i podučavanje mladih i nastavnika u lokalnim zajednicama u korištenju metodologije teatra i drame u obrazovanju na način na koji je u prošlosti bila razvijena u javnom školstvu Velike Britanije (i ne samo tamo).

Ali treba imati u vidu da su ove metodologije prilagođene specifičnim

uslovima i svrhama izgradnje mira i obnove društva u BiH.

Na ovom mjestu bi možda bilo korisno dati radne definicije ovih usko

povezanih metodologija na način na koji su korištene u procesu obrazovanja za mir u ovom projektu.

Teatar u obrazovanju

Teatar u obrazovanju predstavlja hibrid koji ima korijene u teatru i u obrazovanju. On koristi teatar kao poticaj za dramsko prožimanje između

glumaca-u-ulogama i njihove “publike”, koja na taj način postaje

učesnik u stvararanju konteksta priče. Facilitator (koji se može opisati

kao quasi nastavnik cum organizator) obično posreduje između glumaca/

učitelja u ulogama i učesnika, te upravlja problemima, zadacima kao i komunikacijama između njih, što sve čini odgojnu bazu programa

teatra u obrazovanju. Na taj način učesnici mogu biti uključeni u dramatske interakcije sa likovima u predstavi, ispoljavajući svoje razumijevanje opisivanjem (svojim pokretima dočaravajući slike), diskusijama, pisanjem ili crtanjem. Mada njihove aktivnosti sadrže elemente teatra, one nisu usmjerene ka dramskoj izvedbi već prema doživljavanju problema u dramskoj formi i

izražavanju njihovog razumijevanja. Teatar u obrazovanju se uobičajeno izvodi sa razredom učenika ili sa grupom od trideset ljudi (mladih i/ili odraslih).

 

Drama u obrazovanju

Drama u obrazovanju je slična teatru u obrazovanju u mnogim aspektima. Razlika leži u činjenici da je koriste nastavnici u svojim učionicama, umjesto da je izvode grupe glumaca/učitelja. Naravno da nema govora o komponenti dramskog predstavljanja u ovom slučaju. Umjesto toga nastavnik-u-ulozi stvara ‘predstavu’ sa svojim učenicima. Pripovijedna komponenta može biti često neznatna, jer je fokus na stvaranju konteksta priče u kojem će se raditi na određenim problemima i zadacima. Kao što je slučaj sa teatrom u obrazovanju, izvedbeni aspekt je zanemarljiv ili nepostojeći što se tiče učesnika. Drama u obrazovanju je okrenuta eksperimentisanju i stavlja naglasak na sam postupak – može se koristiti za pristup nastavnim jedinicama iz nastavnog plana i programa ili za istraživanje aspekata ljudskog iskustva i odnosa između ljudi.

SPECIFIČNA VRIJEDNOST  TEATRA I DRAME U OBRAZOVANJU U IZGRADNJI MIRA

Riječi “teatar” i “drama” obično dozivaju u sjećanje složenu sliku koja

sadrži četiri značajke: (1) glumce (2) koji izvode (3) predstavu (4) za nas,

publiku. Slično tome, “obrazovanje” obično doziva u sjećanje sliku (1)

nastavnika (2) koji prenosi (3) znanje (4) učenicima (5) koji ga uče i

pokazuju da su naučili odgovarajući na pitanja usmeno ili pismeno.

Da bismo mogli shvatiti prirodu doprinosa ovakvog rada izgradnji mira,

potrebno je prvo odložiti na stranu ove konvencionalne predodžbe o

teatru i o obrazovanju. Uspješnost ovakvog rada je utemeljena u

napuštanju ovih tradicionalnih koncepcija i njihovom zamijenjivanju sa

metodologijom koja je (gotovo) njihova direktna suprotnost.

Prije nego što nastavimo sa opisivanjem osobenosti ove metodologije,

potrebno je iznova razmotriti dva sljedeća pojma: dječije igre pretvaranja,

i igre sa pravilima.

Kao odrasli skloni smo da posmatramo igru (u smislu u kojem se npr.

djeca igraju “mame i tate”), kao nešto što je samo odlika djetinstva jer

je riječ o pretvaranju.  Isto vrijedi za dječije igre sa pravilima, koje odrasli

doživljavaju samo kao zabavu. Obe vrste igara čine dio sentimentalne

predodžbe odraslih o “dječijoj nevinosti.” Kako dijete odrasta ono se sreće sa “stvarnim svijetom” – u kojem će se igre pretvaranja ili one sa pravilima

ponovno vrednovati, ovaj put kao trivijalne i “djetinjaste”: stvari kojih se

na pragu zrelosti treba okaniti. Ovo ponovno vrednovanje od strane odraslih umanjuje (čak ocrnjuje) kritičnu važnost, i ozbiljnost koju za dijete ima svaka od ovih aktivnosti. Prva od njih je maštovito korištenje najvažnijih iskustava koje dijete posjeduje o svijetu kroz simboličku akciju; druga predstavlja način kroz koji dijete uči da dobrovoljno prihvati društvena pravila, i da se u tom procesu integriše u društvo.

Obrnuto od tradicionalnih predodžbi o teatru i obrazovanju na koje smo se

osvrnuli u uvodu ovog odlomka, metodologija teatra i drame u obrazovanju koja korištena u projektu je utemeljena u principima i dinamici koja

proizilazi iz dječijih igara pretvaranja i zabavljanja. Na isti način na koji

dijete koristi lutke i kuću za lutke (ili se ono samo skriva ispod stola),

da bi na simboličan način istražilo i objasnilo sebi svoje mjesto u svijetu i

značenje svojih iskustava, to je i putem ove metodologije omogućeno

učesnicima u projektu obrazovanja za mir (bilo da se radi o mladim ljudima ili

odraslima). Kao što dječije igre integrišu pojedince u društvenu grupu

kroz njihovo podvrgavanje pravilima igre, na isti način učesnici, koji su iz sredina direktno pogođenih ratom i njegovim posljedicama koje ih čine izolovanim, kroz projekat počinju da se ponovo integrišu sudjelujući u zajedničkoj aktivnosti koja ima društvenu svrhu – a koja je u isto vrijeme i zamišljena i stvarna.

Sve osobine pristupa Teatra u obrazovanju u projektu izgradnji mira, obrazovanju i obnovi društva imaju svoje izvorište u dječijim igrama, a konkretan pristup je više-slojan.

Radi podesnosti za pretresanje, grupisao sam ove osobine u tri kategorije koje se okvirno mogu nazvati: strukturalne; ontološke; sociološke.

 

Strukturalne: - metodologija teatra i drame u obrazovanju omogućava

učesnicima da organizuju svoje iskustvo.

1.   Poput igre, ona kombinuje zaigranost i ozbiljnost. Zabava i užitak koje

donosi izmišljanje razbija samoprocijenjivanje i barijere između učesnika, dok u isto vrijeme otvara vrata za područje slobodno od kazni u kojem se ozbiljna pitanja mogu razmatrati.

2.   Ona funkcioniše na način koji bi se mogao nazvati “produktivno

odvlačenje pažnje.” Drugim riječima, ona čini ili poziva učesnike da

“obrate pažnju na nešto van njih” dok se važne stvari dešavaju “unutra” – u pojedincu i u grupi. Učesnici ne obraćaju pažnju na sebe ili na druge – otežavajući efekti, smetenosti, nemira i straha na učesnike i na njihove

društvene interakcije su preduhitreni prije nego što su se i pojavili.

3.   U tom smislu ona omogućuje sigurnost – emocionalnu i ponekad fizičku– za učesnike. Važnim temama i brigama se pristupa indirektno, sa sigurne distance. Ovo omogućava učesnicima da si dozvole da budu

ranjivi (u sebi i /ili jedni prema drugima), i da se bave emocionalno ili

fizički ‘opasnim’, ali tako da je uvijek pod njihovom svjesnom kontrolom.

4.   Sa realnošću se bavimo uvijek kroz formu priče i/ili na simbolički način.

Ovo vrijedi za prošla ili sadašnja iskustva učesnika, i za sve sadržaje koji se tiču društva u cjelini. Čin maštanja i simboličkog predstavljanja je uvijek proces apstrahovanja suštinskog, ili onoga što se doživljava kao suštinsko, osobina svijeta. Nebitno ili slučajno se ostavlja po strani kako bi bitna pitanja mogla biti istražena i shvaćena.

5.   Ona se bavi bar toliko, ako ne i više: sa procesom(ima) kao i sa njihovim proizvodom, kako stvari postaju onakvima kakvima ih nalazimo, umjesto jednostavnog proglašavanja da  “stvari ovako stoje”; dramatizacijom, prije nego li gotovom izvedbom; procesom saznavanja ili shvatanja, prije nego li varenjem već postojećeg (nečijeg tuđeg) znanja ili razumijevanja, i tome slično.

6.   Ona djeluje sa dvije pozicije – sa iskustvene i sa refleksivne. Da bi ono

što ste naučili postalo dio vas, morali ste ga kako iskusiti tako i imati

saznanje o tome šta ste iskusili (i šta to znači). Ova metodologija stvara

(ili ih rekonstruiše) iskustva kroz priču i potom obezbijeđuje uslove (u ili van priče) kako bi ih učesnici mogli razmotriti sa više strana.

7.   One djeluju na dva nivoa – osjećajnom i analitičkom, često istovremeno.

Upravo ova osobina metodologije donosi stvarno, ili “ugrađeno”

razumijevanje. U mjeri do koje je doživljena ona će prizivati osjećanja i

emocije u učesnicima. Ali te emocije nisu sirove ili nepovezane (što može biti slučaj u životu). U mjeri do koje je promišljena, osjećanja će ili biti vođena razmišljanjem ili prerađena u misao po iskustvu. Učesnici osjećaju mislima i razmišljaju osjećajima.

8.   Bilo šta što uobičajeno podrazumijevamo pod znanjem se uči, podučava ili stiče kao integralni dio metodologije teatra i drame u obrazovanju.

Znanje može biti sadržano u materijalima sa kojima su učesnici upoznati i koji su korišteni u priči; povlači ga za sobom samo učestvovanje u priči kroz razmijenu znanja učesnika; ono je izvedeno ili sastavljeno iz procesa same priče. Važno je naglasiti da je svako takvo znanje koje se vraća vrijedno poznavanja: to nikada nije jednostavno stvar memorisanja nečijeg tuđeg znanja.

 

Ontološko: - metodologija teatra i drame u obrazovanju se prije svega

bavi sa prirodom postojanja, sa identitetom i smislom, sa pitanjima “ko

sam ja” i “šta je značenje svega?”

9.   Ona se bavi smislom života uopšte i značenjem naših života. Često se taj smisao ne može izraziti riječima. Često je smisao “sadržan” u djelima, gestama, tonu glasa ili nekom objektu. Ove akcije, geste, objekti simbolizuju nešto što se duboko unutra osjeća, pa ipak je neizrecivo.

Ova metodologija, koja se zasniva na djelovanju u okviru priče

(djelovanju na radnju priče i simboličkom predstavljanju) i simbolizaciji, izvlači korist iz ovoga dajući učesnicima mogućnost da dadnu značenje i/ili razumiju smisao stvari, događaja i životnih iskustava.

10.   U polju značenja ona djeluje odjednom na dva nivoa: na ličnom i na univerzalnom. Svaka od osoba ulazi u svijet priče sa svojim jedinstvenim iskustvima, biografskim podacima i ličnošću. Pa ipak, kroz proces doživljavanja zamišljenog svijeta koji je stvoren od strane učesnika i kroz njegovo promišljanje, svako od njih započinje da pronalazi svoj lični život ne kao nešto odvojeno, odsječeno i usamljeno, već kao izraz jednog zajedničkog, univerzalnog ljudskog života.

11.   Ona postoji u i bavi se pitanjem nesrazmjera između ličnih (ili

društvenih) potreba i želja, i stvarnosti. Procjep, ili nesrazmjera, između toga kako stvari stoje i kakve bi mi željeli da budu, doživljava se u svoj širini od zanemarljivih smetnji do krajnje patnje. Mašta, simbolika, književnost i drama su rođene iz ovog procjepa i istražuju ga u pokušaju da minimiziraju njegov uticaj na psihu i/ili da ga približe stvarnosti.

12.   Ona povezuje ili ponovo uspostavlja veze između ljudi (učesnika) i

prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U svijetu mašte se stvaraju priče što stvara povezanost u vremenu i iskustvima koja su u njemu doživljena. U uslovima razbijenosti i fragmentacije, ja je “ponovo postalo cjelovito” kroz proces otkrivanja značenja (subjektivnog i objektivnog) u onome što se desilo, te kako to objašnjava ono što se dešava sada, i kako se na osnovu ovoga može naslutiti budućnost i potom je usaglasiti sa stvarnošću.

13.   Ona se bavi sukobom i proturječnostima bilo indirektno bilo sa tačke

gledišta koja povezuje. Sukob, ili potencijalni sukobi između učesnika se ne pokreću. Ovo ne znači da se sa njima nema posla u metodologiji ili da ih ona ne oslovljava. Štaviše, oni se obrađuju u kontekstu priče bilo indirektno kroz posredovanje u razriješavanju ili se u priči problem u sukobu prenosi “negdje tamo” koje se nalazi u “drugom” (npr., u objektu ili u ulozi koju igra glumac/nastavnik ili nastavnik-u-ulozi), dok se od učesnika kao grupe traži da imenuju problem.

14.   Ona stvara ili razvija suosjećanje. U kontekstu priče učesnici

konstantno posmatraju stvari kroz oči drugih ljudi ili se stavljaju u

njihov položaj. Oni su privremeno odriješeni od “tiranije njihovih ličnih

iskustava i stavova.” Promjene perspektive uslovljene odnosom uloge

prema događaju (u okviru priče) omogućavaju učesnicima da osjećajno

razumiju na koji način neko drugi doživljava stvari. Ovo vodi ka

stabilnosti društva i toleranciji različitosti.

 

Sociološko: - metodologija teatra i drame u obrazovanju je u biti oblik društvene umjetnosti. Pojedinci stvaraju zamišljeni kontekst kao članovi grupe. Na isti način metodologija se ponajprije bavi sa društvom – svijetom ljudskog društva.

15.   Metodologija je usmjerena ka određenim zadacima i zbog toga je uvijek praktična: radi se o nečemu što treba uraditi. Kao takva ona zahtijeva praktično razmišljanje – istraživanje problema i njihovo rješavanje.

Problemi nikad nisu postavljeni apstraktno ili samo verbalno.

16.   Zbog toga zahtijeva saradnju između ljudi (odraslih sa odraslima; djece sa djecom; djece sa odraslima.) Razlike između ljudi su ili sklonjene u stranu ili produktivno iskorištene za postizanje zajedničkog cilja.

17.   Saradnja zahtijeva komunikaciju. Sadržajan razgovor, za razliku od

praznog, postaje neophodan i moguć između učesnika. Problemi priče ili zadatka će se pobrinuti za ovo.

18.   Ona spaja učesnike u zajedničkom poduhvatu. Kroz podjelu zadataka i saradnju u ostvarivanju zajedničkih ciljeva, metodologija razvija

povezanost između učesnika. Oni pronalaze zadovoljstvo u zajedničkoj

podršci i snagu koja proizilazi iz toga. Ovo se često nastavlja u odnosima koje učesnici održavaju između sebe van ovih aktivnosti.

19.   Stvara demokratski ambijent. U priči su svi jednaki među sobom i

svako može doprinijeti na koristan način – čak i kad su statusne razlike u priči dramatizovane. Hijerarhije statusa, znanja, autoriteta koji postoje u stvarnom životu su neutralizovane i postale su suvišne. Novi načini uspostavljanja odnosa između ljudi mogu biti sigurno doživljeni i svako ima pravo na njih.

20.   Ona potiče i traži od učesnika da se služe odgovornošću i ovlaštenjima (pojedinačna i grupna) sa razumijevanjem u odnosu na njihove (uglavnom društvene) ciljeve.

21.   Iskustva ostvarena u kontekstu priče mijenjaju ugao gledanja i

koncepcije dovodeći do promjena u stavovima i/ili vrijednostima, što

dovodi do promjene u ponašanju. Premda se ove promjene dešavaju u

izmišljenim okolnostima one se zaista dešavaju učesnicima. Posljedice

ovoga će se osjetiti nadaleko. To znači da se opažajne, konceptualne, kao i promjene u stavovima i ponašanju ulaze u stvarni svijet društva.

22.   Ona dovodi do aktiviranog ili oživljenog osjećaja ugode u pojedincu i u grupi koji će stvoriti, ili osloboditi blokiranu životnu energiju (za ma kako ‘male’ načine promjene stvarnosti). Ljudi otkrivaju svoje lične

mogućnosti, sposobnosti i vrijednosti – ili ih ponovo pronalaze. Problemi i teškoće koje su im se prije činili prevelikim sada su bolje shvaćeni i na drugim ‘startnim pozicijama’ u njihovoj svjesti.

23.   U isti mah ona djeluje terapeutski i obnavljajuće na društvo.

Terapeutska je u smislu poticanja ozdravljenja duha pojedinaca. Ona

oblikuju društvo u onoj mjeri u kojoj se metodologija teatra i

drame u obrazovanju, na način na koji su praktikovane u projektu, bavi

pitanjima i problemima bosanskohercegovačkog društva. To je kao da se osobama pomaže da ozdrave sebe same kroz njihovo okretanje ka onome što je izvan njih (društvu); i nasuprot tome, kroz oslobađanje učesnika da upotrijebe sve svoje potencijale u društvenim aktivnostima, samo društvo počinje da se iscjeljuje i da sebe progresivno oblikuje.

 

Za kraj ovog teksta vrijedi ponoviti da ove dvadeset i tri osobine metodologije teatra i drame u obrazovanju ne postoje odvojene. One predstavljaju niti koje su složene i utkane kroz cijeli pristup metodologije u  projektu obrazovanja za mir, odnosno pristup izgradnji mira, obrazovanju i obnovi društva – i to je ono što daje ovoj metodologiji njenu posebnu snagu. Ja sam ili gledao sve ove slojeve u djelovanju ili zaključio o njima kroz lične kontakte sa ‘korisnicima’ ovog projekta.

Na isti način kao i kućica za lutke, metodologija teatra i drame u obrazovanju stvara stvarni svijet u malom, ali to nije samo pitanje reda vrijednosti.

Nadalje, tu postoji i pitanje kvalitativne razlike između ta dva ‘svijeta’. Prvi je izmišljeni i zbog toga podložan rukovanju na način na koji to u startu nije moguće u stvarnom svijetu. Na njega se može uticati simbolički putem moći ljudske mašte. Na ovaj način se razne mogućnosti mogu ispitati, na bezopasan način, bez kaznenih poena koje stvarni svijet nosi sa sobom. U mašti se suočavamo sa stvarnim – postojećim, sa onim što je ostvarljivo i potrebno. Ona ne funkcioniše u svom svijetu fantazije već omogućava uzročno posljedični prelaz između ova dva ‘svijeta’. Ovo obezbijeđuje uslove za rast i preobrazbu ličnosti, i za obnovu i razvoj društva.

Da bi sve ovo bilo ostvarivo koristio sam čitav niz vježbi i zadataka. Najčešći i najučinkovitiji zadaci bili su:

-      Kreiranje sukoba dvije osobe na bazi dvije suprotstavljene riječi (daj – nedam, hoćeš – neću, moje – nije,...),

-      Polaganje dragih predmeta, predmeta za koje smo emotivno vezani na neki zamišljeni „oltar“ uz obrazloženje od koga je predmet, zašto je važan, zbog čega smo odlučili darovati ga....,

-      Pojedinačno imenovanje insekata zla koji su izašli iz ćupa kad ga je Pandora otvorila. Pravljenje grupa po izabranim insektima zla, crtanje tih insekata uz obrazloženje kako se hrane, razmnožavaju, kakva im klima pogoduje, kako se boriti protiv njih itd,

-      Igra asocijacija na riječ: MIR. Pravljenje grupa po izabranim asocijacijama, a potom kreiranje monumentalnog spomeniuka miru polazeći od izabrane asocijacije. Nakon kreiranog spomenika od vlastitih tijela, učesnici odlučuju gdje žele na planeti Zemlji postaviti taj spomenik, obrazlažu to, daju mu ime i pišu poruku budućim generacijama za Memorijalnu ploču,

-      Igra istine. Kreiramo instalaciju sa stolom, par stolica, novinama, ključevima i nepopijenom kafom i slično. Kažemo ima da su tu sjedili neki ljudi i da su žurno morali napustiti to mjesto. Podijelimo ih u 4 grupe i smjestimo u 4 ugla. Kažemo im još da znamo da se događaj desio u posljednjih 25 godinanegdje kod nas. I zadamo da na bazi onog što vide i rečenog ispričaju priču o sudbini tih ljudi. Uvijek se dobiju dijametralno različite priče iako su u isto vrijeme, u istoj prostoriji gledali iste stvari i dobili iste informacije. Potom pitamo: Šta je istina?