TEATAR KAO ARHIV SJEĆANJA

                   Za mene, zadatak pozorišta je da govori otvoreno i iskreno o svijetu oko sebe, o nama u tom svijetu i tako utiče na razumijevanje tog svijeta i mijenjanje naših malih mikrokosmosa u tom svijetu. Vjerujem da mozaik tih naših malih mikrokosmosa može stvoriti podnošljiviju sliku za život svih nas.

         Skoro pedeset godina profesionalno se bavim teatrom i dramsko – pedagoškim radom sa djecom i mladim ljudima. Uvijek sam u tom radu posebnu pažnju posvećivao doživljenom iskustvu aktera procesa i buđenju njihovih sjećanja na najraztličitije doživljaje i iskustva iz njihovih života. Kao ravnopravan učesnik stvaralačkog procesa nudio sam im i vlastita iskustva i sjećanja, koja su često u tom procesu po prvi put bivala javno izvučena iz arhive vlastitih sjećanja. Bivale su to, nerijetko, veoma intimne ispovijesti koje sam i ja, ali i učesnici procesa doživljavali sa posebnim odnosom. Tim činom stvaralo se povjerenje koje ranije ni na koji način nismo uspostavljali, a istovremeno mnoge scenske situacije postajale su rješivije i uzbudljivije. Njih je režirao život i davao im doživljenu autentičnost.

          Te male intimne uspomene i za nas pojedince veoma bitni događaji iz naših života transformacijom u teatarske slike i živote drugih ličnosti u teatarskoj fikciji postajali su u mom radu srce stvaralačkog procesa, ona suština koja je napisanom dijalogu davala dušu, a zamišljenim likovima emocije. Pojedinačna iskustva postajala su opšta mjesta i dobivala univerzalna značenja.

          Dobiveni rezultat i iskustvo postizanja tog rezultata za mene je od neprocjenjive važnosti jer na taj način naše male priče koje smo čuvali u vlastitim riznicama sjećanja u svijesti ili podsvijesti postajali su dio teatarske zbilje dostupan svima i arhiviran u riznicu kolektivnog sjećanja. Mnoštvo naših malih priča tako je postalo javno, sačuvano i dostupno mnogima.

          Kada sam postao svijestan procesa koji vodim i kada sam ga u potpunosti artikulisao posvetio sam mu se sa mnogo većom pažnjom i angažmanom. Od tada govorim kako konstantno režiram vlastitu biografiju obogaćenu biografijama mojih saradnika.  I to mi se čini apsolutno tačnim, jer dio mog života živio je i Trepljev, ali i Hamlet, Prometej, Rachel Corri,… Oni su sačuvali moje sjećanje, moje tuge, boli, radovanja, dileme, radosti, ali i smrti koje sam vidio, rađanja kojima sam svjedočio, oni su sačuvali sve što pamtim.

          Ukratko, da nije bilo teatra u mom životu i mog života u teatru mnoge stvari koje sam doživio ne bih uspio reći svijetu. Vremenom bi izblijedile i nestale. A to bi bio grijeh, jer vidio sam mnogo toga što nije smjelo izblijediti i nestati. Zahvaljujući teatru i junacima brojnih drama to je ostalo sačuvano i javno prezentirano.

          Više to nije moje, to je naše.

          Više to ne pamtim samo ja.

          Arhivirano je i izvan moje svijesti i podsvijesti.

          Zato danas mirnije spavam i lakše koračam kroz ostatak života.