POVRATAK DOMOVINI..?

          Bosna i Hercegovina jeste jedinstven kulturni prostor u okviru kojeg je nastao i jedinstven kulturni identitet koji je činio tu našu multikulturalnost uzorom za brojne prostore u svijetu. Međutim, dozvolite mi da kažem nekoliko razmišljanja o kulturi kao izuzetno važnom segmentu naših života, a istovremeno segmentu koji kontinuirano guramo na marginu, a koji istovremeno jeste ključni nosilac našeg identiteta i koji je u velikoj opasnosti da se dalje potisne i izgubi što će voditi i gubitku dijela našeg identiteta. I pojedinac bez identiteta je slaba karika, a tek narod. Poznato je da gubljenje identiteta slabi volju za svakom odbranom, a to prostim riječnikom rečeno znači da će i naša sigurnost, kao samostalnog naroda, biti ugrožena. A tu dolazimo do slobode i njenog redefinisanja.

         O čemu ja govorim ili bolje rečeno želim govoriti?

         Ideja mi je sa vama podijeliti nekoliko misli o kulturi, jer opšta je činjenica da je danas  bosanskohercegovačka kultura isjeckana na tri nacionalne i da se sve ono što ima zajednički predznak potiskuje, negira i želi ugasiti i minimalizirati. Istovremeno tri nacionalne kulture se mijenjaju i čiste kako bi što više ličile na kulture zamišljenih matica. Primjera radi i tradicionalni narodni instrumenti dobili su nacionalna određenja, gusle su srpske, ljerica hrvatska, saz bošnjački iako narodno pamćenje svjedoči drugačijoj tradiciji. Istovremeno daje se primat tradicijama iz susjednih država, takozvanih matica, nad vlastitom. Primjera radi klapsko pjevanje koje je karakteristično za Dalmaciju na velika vrata ušlo je u Hercegovinu da već postoje festivali klapskog pjevanja kao vlastite tradicije. I ništa to nebi bilo sporno da isti takvi festivali postoje za pjevanje gange, pjevanje na bas i slično, što jeste autentična tradicija tih istih krajeva. Postalo je potpuno normalno zaigrati igre iz Šumadije i sa njima se predstaviti u, recimo Drvaru, kao svoje, a potisnuti svoj običaj, svoju nošnju, pjesmu i igru. Ili, skoro je nemoguće vidjeti igru bošnjačkog naroda iz BiH a da djevojke nisu u svilenim dimijama. Kad se vide takve na sceni logična je misao da su ovdje, kod nas živjeli, igrali i pjevali samo bogati, ili da jednostavnije kažem, sve su žene bile begovice. Znamo da nije bilo tako, istorija tome svijedoči. A Zemaljski muzej u Sarajevu, koji čuva i taj dio naše tradicije, takođe svjedoči o raskoši narodnog veza i šarolikosti raznih nošnji koje smo zaboravili i potisnuli, a prihvatili novotariju koja je kasnije došla. Ovakvih primjera u svim segmentima kulture je napretek, a govorim o ovim jer su predmet mog interesovanja.

          Zašto o ovome govorim?

          Iz straha, jer kad jednom zaboravimo ko smo, odakle smo i šta baštinimo sa nama je lako manipulisati. Kad jednom prestanemo biti ono što istinski jesmo, a ne postanemo, jer ne možemo, neko drugi, mi smo na vjetrometini koja će nas otpuhati jačem, a tad priču o slobodi ne pričamo mi nego taj jači. Zato govorim o kulturi kao ključnom segmentu našeg identiteta. Za mene je očuvanje autentičnosti naše kulture i tradicije ključno pitanje sigurnosti i odbrane BiH u evroatlantskom kontekstu. Evroatlantski kontekst podrazumijeva i mnogo veći protok informacija, razmjena, ponude..., podrazumijeva jedinstveno evroatlantsko kulturno tržište. I tu nastaje velika opasnost, jer naša isjeckana kultura sa tendencijom zaborava i prihvatanja tuđeg kulturnog identiteta biće nemoćna suprotstaviti se toj najezdi koja nas već zapljuskuje. Rezultate već imamo. Uzori mladih generacija su iz drugih kultura i tradicija i nama u našim porodicama u kulturološkom smislu rastu mali Amerikanci, Nijemci, Turci.... Za samo još jednu generaciju, nastavili se ovakav odnos prema kulturi u našoj zemlji, mi nećemo znati ko smo, a tad će biti kasno. Tad će uistinu nestati Bosne i Hercegovine. Ne u geografskom, ne u političkom, ne u državotvornom smislu. Nestaće je u kulturološkom smislu, u duhu koji je određuje. A to nestajanje je najopasnije i najteže ga je vratiti, ako je uopće moguće. Brojne nestale civilizacije svjedoče tome.

          E zbog tog straha o ovome govorim. Bolje reći upozoravam, opominjem. Još nije kasno, ali zadnji su vozovi da svi, od pojedinca do države, promijenimo naš odnos prema kulturi i tradiciji, jer kultura i tradicija oblikovali su nas ovakvima, osobenim, sličnim drugima a ipak različitim. Ja želim da ostanem takav. Lijepo mi je u mojoj koži. Poštujem tuđu, ali nedam svoju.

           Uz sve obećane nam blagodeti kroz evroatlantske integracije ja i u globalnom svijetu želim biti Bosanac i Hercegovac sa svim manama i vrlinama i tom svijetu pokazati predslavenski vez sa ženske nošnje iz Drežnice, zapjevati gangu, zaigrati trusu i starobosansko nijemo kolo iz Glamoča, i mnogo toga još, jer sve je to starije od brojnih zemalja i kultura koje nas zapljuskuju i nude nam se snagom novca, moćnih medija, propagandom i slično.

           Upravo ta ponuda, ako je budemo činili, biće moćnija od najmoćnijih oružja i jačaće našu odbranu i stvarati osjećaj sigurnosti kod svih nas. Ja vjerujem da je razvijanje ljubavi prema domovini najjednostavnije, ali i najmoćnije kroz upoznavanje sa domovinom i njenom baštinom, a kultura je temelj te baštine. Dozvolite mi da ovdje citiram velikog učenjaka Mustafu Ejubovića Šejh Juju, koji je vraćajući se iz Istambula sultanu na upit zašto ide, odgovorio: Da nije ljubavi prema domovini mali narodi bi izumrli.

           Iz tog straha govorim o kulturi i  želim da se Bosni i Hercegovini svi vratimo, kao što se tih dalekih godina Mostaru vratio šejh Jujo. Želim da se Bosni i Hercegovini vratimo iz ljubavi prema njoj kao domovini, a tad ćemo sigurno naći i puteve i načine da je odbranimo i sačuvamo za potomstvo. Ja mislim da je važan, jako važan za taj povratak segment kulture. Dok to država shvati i uvrsti u svoje strateške prioritete učinimo mi, pojedinci, prvi korak, baš kako ga je učinio Šejh Jujo. Ne trebaju to biti veliki, istorijski, koraci. Dovoljan je onaj mali, obični, ljudski. Ali stotine, hiljade, desetine hiljada takvih su, kako pjesnik zapisa “planinska rijeka koju nikad niko zaustaviti neće“. Pa budimo ta planinska rijeka koju nikad niko zaustaviti neće. Bosna i Hercegovina, naša domovina to zaslužuje.

            Čini mi se da bi ovakvo razmišljanje Bosni i Hercegovini vratilo njenu multikulturalnost iz koje bi isčilio, ponovo, njen jedinstven kulturni identitet koji nam svima teče venama.